Šund kao “desna ruka” fašizma

Za razliku od vremena kada je šund predstavljao “samo” novonastali muzički žanr na Balkanu, prozvan kao “turbo-folk”, njegovi su se današnji potomci iz zabavnog medijskog sadržaja, emisija i tabloida infiltrirali u cjelokupni kulturološki, religijski, društveni, historijski, te čak i politički život ovdašnjih prostora i kreirali sasvim novu društvenu svijest

 

Posljednji primjeri postojanosti šunda u novom obliku na prostorima bivše Jugoslavije jeste talk show emisija Ćirilica Milomira Marića, u kojoj je povod razgovora bila srebrenička tragedija, a sudionici osuđeni ratni zločinci Vojislav Šešelj i Vinko Pandurević, te direktni TV prijenos trenutka dočeka hrvatskih fudbalera u Zagrebu kad se na sceni pojavio kontroverzni pjevač Marko Perković Thompson.

“Ako šund definiramo kao masovno, dopadljivo, prosto i robu, onda je šund svuda oko nas i nemoguće ga je iskorijeniti. Čini mi se da mi kulturu ustvari i ne primjećujemo od tolikog šunda, koji je samoodrživ i koji proizvodi šund-publiku koja traži šund-proizvode. On je sveprisutan i teško je reći gdje je najveći, ali je svakako najopasniji u politici, gdje je to spoj nacionalizma, populizma i beskrupuloznosti”, kaže za Stav psiholog, istraživač i komentator političke situacije u Bosni i Hercegovini Srđan Puhalo.

“Živimo u vremenu masovne proizvodnje i, uslijed potražnje tržišta i konkurencije, proizvodi se znatno više sadržaja, pa tako i šunda, koji je više prisutan i u nekim formama u kojima ga prije nije bilo u tolikoj mjeri – književnosti, ozbiljnim novinama i pozorištu. On tu postoji zato što je isplativ – ljudi ga žele, a žele ga jer predstavlja bijeg od stresa i svakodnevice”, dodaje za Stav psihologinja i novinarka Emina Žuna.

“ŠARENO I BUDALI DRAGO”

Šund, nastao od riječi schund (đubre, otpad), u najširem smislu egzistira odavno u skladu s kultnom pošalicom “šareno i budali drago”. Francuski psiholog i filozof Abraham Moles u svojoj knjizi Psihologija kiča – umjetnost sreće već u naslovu nudi dio definicije šunda, prepoznavši ovaj društveni fenomen kao “umjetnost sreće” prisutnu u svim oblicima savremene civilizacije koja svakodnevni život čini prijatnim pomoću niza rituala koji ga uljepšavaju, a koji prate ideološka hegemonija, unificirajući industrijalizam i obezličeno tržište. Prema Molesu, šund-djelo odlikuje ponavljanje, gomilanje i pretjerana teatralnost, uz stvaranje stereotipa koji odgovaraju brzom zadovoljavanju popularnih potreba. O šundu koji je stvorio “mali čovjek”, a koji se suprotstavlja istinskoj ljepoti Moles piše: “Čovjek je mjerilo prema kojem je kič stvoren, dok umjetnost prelazi njegove granice, kič razblažuje originalnost do dovoljnog stepena da bi je svi mogli prihvatiti.”

“Današnji mediji podupiru globalni pohod kiča na sve dijelove svijeta. U moje vrijeme (sedamdesetih) na predmetu Sociologija kulture profesor Ratko Božović obavezno je jedno od tri pitanja na ispitu budućim novinarima postavljao iz Molesove knjige o kiču. S pravom. Danas to nije slučaj, iako većina medija, i printanih i digitalnih, u borbi za preživljavanje postaje gomila tabloidiziranih informacija. Čak se mladim novinarima objašnjava da je poželjno da znaju sve tajne iz života sudionika reality ili talk showa. Beogradska režiserka Vida Ognjenović odavno studentima Fakulteta savremenih umetnosti predaje da je ‘društvo izobilja afirmisani cilj političke pragme i uslov bezmalo svih varijanti društvenog ugovora’”, kaže u izjavi za Stav beogradski novinar Goran Mišić.

ŠUND KAO BANALIZACIJA ZLA

Na pitanja da li se nedavno izdanje talk show emisije Ćirilica, u kojoj je povod razgovora bila srebrenička tragedija, koja je na taj način šundizirana, može navesti kao primjer apsolutne banalizacije društva u regiji i da li se za isti primjer može navesti i trenutak dočeka hrvatskih fudbalera u Zagrebu kad se na sceni pojavio Marko Perković Thompson i tako jedan nacionalni spektakl obilježio šundom vlastite političke pojavnosti, Mišić odgovara: “Hajde da se prisjetimo Hannah Arendt i njene teze o banalnosti zla i primijenimo je na primjeru ta dva posve različita događaja. I jedan i drugi apsolutno su konvergirajući u odnosu službenog Beograda i službenog Zagreba prema najtežim ratnim zločinima i žrtvama tih zločina, što nikako nije nebitno.

U prvom slučaju, šund kao sredstvo banalizacije jedne tragedije već je sama ideja urednika Milomira Marića da u studio dovede ljude već osuđene za ratne zločine s idejom da te zločine umanjuju ili dobiju indulgenciju pred svojom javnošću, i to na dan sjećanja na više od 8.000 pobijenih Srebreničana. Kada je u pitanju proslava vicešampionske svjetske titule, zaista je apsolutni šund dovođenje Marka Perkovića Thompsona u pobjednički autobus. U oba slučaja nije bilo pameti niti je, najvjerovatnije, iko posumnjao u ‘dobre namjere’ organizatora oba događaja. Mnogi od izvršitelja ratnih zločina, baš kao što je Hannah Arendt tačno primijetila, reći će i onda i danas kako su ‘samo radili svoj posao’. Bez obzira što je taj ‘posao’ bio i masovno uništavanje i protjerivanje ljudi s njihovih djedovina.”

Mladi srbijanski pozorišni režiser i politički aktivist Andrej Nosov smatra kako je šund, zapravo, jedan od načina “da se lakom i jeftinom zabavom izbriše tanka linija između stvarnosti i medijske realnosti.”

“Nije Marić izmislio to. On samo efikasno provodi politiku negiranja genocida i negiranja istine kroz banalizaciju zla. To banalno je stravično, ali i jednostavno. Životinjski. Prosto. To je jedino što možemo konzumirati da bismo zaboravili na istinu i odgovornost. To je fašizam, i on ima razne oblike, ali je poput šunda prost i jednostavan. Na kraju se nemamo čemu čuditi. To kreće od onog što volimo i u čemu uživamo, a to je neznanje. To je šund koji živimo”, izjavio je za Stav Nosov.

Thompsonov “nastup” Puhalo opisuje kao “spoj neoustaštva i populizma” i naziva ga “opasnim šundom”, “jer Thompson u svojim pjesmama slavi ideologiju u čije su ime ubijani drugi i drugačiji. To je nacionalizam, a nacionalizam je šund”, zaključuje Puhalo.

“HIMNE POLUSVIJETA, TAJKUNA, SPONZORUŠA I NASILNIKA”

S muzikom sve počinje i iz muzike sve dolazi i, “ako ne reagiramo na poremećen sistem vrijednosti u pjesmama, onda nemojte da se čudimo što imamo poremećen sistem vrijednosti u svakodnevici”, tvrdi u razgovoru za Stav novinar i muzički kritičar Amir Misirlić.

“Ja imam neku svoju vlastitu definiciju po kojoj u šund svrstavam sve ono što podilazi najnižim strastima kod konzumenta nekog muzičkog djela i ne traži ni najmanji kreativni doprinos tokom slušanja. I što je veći broj onih koji žele da muziku dožive samo kao soundtrack svojih ispraznih života, to će biti više prostora za ispraznu muziku. Ili za šund, ako baš hoćete. I odmah da kažem da šund ne možemo vezati za određeni muzički žanr. U nekom žanru ga možda ima nešto više nego u nekom drugom, ali ne možemo generalizirati i tvrditi kako su sve pjesme nastale u određenom žanru šund, kao što ne možemo tvrditi ni da su sve pjesme drugog žanra umjetnost.

Sa šundom se suočavamo svakodnevno i najpogubnije bi bilo okrenuti glavu i praviti se da ga ne primjećujemo. Jer šund kao muzika samo je izraz načina života određenog sloja ljudi i njihovog sistema vrijednosti. To su naprosto himne polusvijeta, himne tajkuna, sponzoruša i nasilnika. To su ode njihovom načinu života. I kada prosječan dječak ili djevojčica vide kako su takvi likovi opjevani poput heroja, najlogičnije je da požele biti poput njih. I sistem vrijednosti se dodatno mijenja u korist nekih vrijednosti koje nam ne bi smjele biti prihvatljive, a kamoli poželjne”, mišljenja je Misirlić.

Ipak, uprkos nekontroliranoj reprodukciji šunda na bh. i regionalnoj muzičkoj sceni, Misirlić smatra kako je dobro što više nemamo “porez na šund”. Uspoređujući “borbu” protiv šunda u muzici u nekadašnjem sistemu i bivšoj Jugoslaviji s načinom njegovog “prepoznavanja” u današnjem bh. društvu, Misirlić kaže: “Šunda je uvijek bilo, kako stvarnog, tako i izmišljenog. U vrijeme postojanja famozne Komisije za šund u bivšem sistemu, ona je služila kao svojevrsna babaroga, nerijetko za prljave prizemne obračune. I to ne uvijek motivirane političkim razlikama. Koristila se ta komisija i u tržišnoj utakmici, pa se nastojalo konkurenciji prišiti tu etiketu. Tako da, koliko god takav mehanizam imao svojih prednosti, ima još više nedostataka. Na udaru te Komisije našao se, naprimjer, prvi album ‘Prljavog kazališta’, jedno od najvažnijih ostvarenja nastalih na ovim prostorima. Bilo je i apsurdnih situacija kao kada je prvi album Pankrta oporezovan kao šund, a skoro istovremeno dobio nagradu ‘Sedam sekretara SKOJ-a’. Moje mišljenje je da je dobro što ne postoji neko takvo represivno tijelo danas i da je mnogo efikasnije boriti se protiv šunda kvalitetom i edukacijom nego zabranama. Nije rješenje da se zabrani neki koncert sumnjive estetske vrijednosti. Ne, treba dopustiti njegovo održavanje, a da onda propadne jer nema posjete.”

PSIHOLOŠKA I UMJETNIČKA FUNKCIJA ŠUNDA

“Nagrađena mlada pjesnikinja dolazi na tradicionalnu književnu manifestaciju kao da je pošla na turbo-folk paradu. I poezija joj je takva, šund u formi i sadržaju. Oni to zovu ispovjedna poezija. Pišeš kako ideš u toalet, pereš zube, kako si usamljen, siromašan, depresivan, kako će uskoro treći svjetski rat. A onda to emocionalno smeće konzumira ista takva publika, kolektivna (auto)destruktivnost. Tješim se klasicima jer tamo svijet nije isključivo crn, tamo je spektar boja”, započinje izjavu za Stav mlada pjesnikinja iz Doboja Enesa Mahmić opisujući postojanost šunda u bh. i regionalnoj poeziji, a koji se infiltrirao i u njene prateće aktivnosti, organizacije večeri poezije, promocije knjiga itd., kao neizostavan dio društvene svijesti te nastavlja: “Šund je posvuda. Šund zbog marketinga, šund zbog egzibicionizma, šund zbog bijede i siromaštva, šund zato što se ne zna za bolje, šund zato što neko ne može bolje. Voditeljica dijaloške emisije u otužnom kineskom sakou dva broja manjem, gost u emisiji prenemaže se u poluzavaljenom položaju, hiljade gledalaca počinje da percipira te pojave kao nešto sasvim normalan. Šund nije nova pojava u bosanskohercegovačkom društvu, oduvijek je postojao, samo što ranije nije bio vidljiv, a sad jeste. Zašto?! Zbog nepotizma i interesnih klanova. Otjeraš intelektualce iz javnog prostora, a postaviš nedorasle kreature.”

Kao i šund koji ima za cilj banalizaciju ratnih zločina, tako i postojanje u “bezopasnom” obliku posjeduje svoj smisao i ima svoju “psihološku funkciju”.

“Šund nije od jučer i nije karakteristika samo bh. društva ili regije. Od antičkih vremena postoje ‘laki sadržaji’ kojima se ljudi zabavljaju i za kojima osjećaju potrebu. Šund-literatura i petparački romani postoje skoro otkad postoji i književnost. Sva društva žude za šundom i danas ga nalazimo svugdje. A šund, kao i bilo koji drugi sadržaj kojeg konzumiramo prvenstveno da bismo se zabavili i odmorili, traži novu dozu, novi šund i stvara se potreba za njegovom daljom konzumacijom. Sam po sebi, šund ima psihološku funkciju koju ispunjava, samo je problem kada postane dominantan i učini nevidljivim druge sadržaje”, kaže psihologinja Emina Žuna.

Sličnog je mišljenja i dramski pisac i teatrolog prof. dr. Almir Bašović, koji za Stav otkriva kako bi “rado zamijenio predstave s umjetničkim pretenzijama na repertoarima bh. pozorišta za nekoliko dobrih vodvilja koji bi publiku dovodili u pozorište”.

KAKO OSVIJESTITI ŠUND

“Hermann Broch je, čini mi se, govorio kako se kič od umjetnosti razlikuje po tome što ne nudi ni minimum objektivne spoznaje. U pozorištu je to možda još i naglašenije jer radnja kao objektivni plan mora dovesti do nekakvog konsenzusa o prirodi događaja kojima se predstava bavi. Ne gledam s prezirom na forme građanskog teatra, kao što je vodvilj, ali i on ima svoje zakonitosti i treba ga znati postaviti na scenu. Ne treba zaboraviti da je Quentin Tarantino svoj najbolji film Pulp Fiction snimio poigravajući se s američkim šundom. Ko zna, možda se i kod nas neko odluči publiku zabaviti poigravajući se s glavnim tendencijama u našoj književnosti, među koje sasvim sigurno spada isuviše ozbiljno shvaćeno ‘ja’ koje nam bez ikakvog problematiziranja vlastite pozicije i prečesto bez ikakve selekcije pripovijeda o svojim iskustvima”, kaže Bašović.

Kada je riječ o bosanskohercegovačkoj kinematografija, režiser i vanredni profesor za oblast Filmska umjetnost na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Faruk Lončarević smatra kako postoji “kemp, tj. osviješteni kič koji se koristi u sklopu autorskog jezika i čiji se primjeri mogu vidjeti u praktično svakom bh. filmu, posebno komedijama”, te da, “kako vrijeme odmiče, prosijavaju njegovi elementi, kojih je starija generacija svjesna, pa ih i pretvara u kemp”.

“Međutim, nažalost, bosanskohercegovačka kinematografija je sve manje i manje dio kolektivne društvene svijesti. Kada bi bila, Bosanci bi se morali susresti s vrlo neprijatnim istinama koje bi mogle i dovesti do katarze. Ali to se neće i, barem uz starija djela, ne može desiti. Pojeli su nas novi mediji puni neukusa, cijeli kanali posvećeni reality show emisijama i cijeli novi svijet alternativnih istina. Nadam se da će tek sada izaći filmovi koji će na pravi način tretirati ove i druge pojave u našem društvu koje je, htjeli mi to priznati ili ne, doživjelo duboku devoluciju. I kao što svaka generacija zaslužuje svoju stvarnost, pravu i virtualnu, tako zaslužuje i umjetnost koja će ih susresti s tom stvarnošću”, uvjeren je Lončarević.

“Imitiranje lijepog treba zamijeniti pravom ljepotom. Ne samo u umjetnosti i kulturi nego i u drugim oblicima istinskih vrijednosti koji se nikako ne moraju očitovati u novcu i predmetima”, tvrdi Mišić, dok Puhalo dodaje kako suočavanje sa šundom treba biti ispunjeno “obrazovanjem, sarkazmom i sistematskom podrškom istinskoj kulturi, nasuprot vlasti koja”, smatra on, “afirmira šund”.

 

PROČITAJTE I...

“Uvijek kad mi ko da ili bajramluk ili šta sebi onako da kupim, ja to stavim u kasu, neću da trošim. Ne volim pare da trošim u budalaštine. Ne volim ni igračke plaho, nisam više mali. Zato sam kupio sebi ovce i kauč u svojoj sobi. Hoću da držim janjad i da budem prvo najveći farmer u Pobuđu, a onda i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ali oko njih ima podosta posla”

Dešavanja iz oslobodilačke akcije “Sana 95” velikim su dijelom predmet optužnice protiv Dudakovića i njegovih ratnih saradnika. Manji dio odnosi se na navodno počinjene zločine nad pripadnicima “autonomaških” snaga ratnog zločinca Fikreta Abdića. Nekoliko je formulacija iz optužnice problematično i bit će zanimljivo vidjeti kako će ih Tužilaštvo BiH dokazivati. To se prije svega odnosi na formulaciju udruženi zločinački poduhvat, kao i na konstataciju da su snage Armije RBiH zauzimale gradove u tom dijelu zemlje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!