Suđenje Fikretu Ćuskiću: Igra s komandnom odgovornošću

Iako se vrlo brzo nakon tragedije znalo kako je eksplozija rezultat spleta nesretnih okolnosti, istraga je vođena godinama, a suđenje okončano tek ovih dana. Nažalost, nesreću u skladištu municije izazvao je tragično stradali Safet Begović, koji je regrutu pokazivao bombu i kako ona izgleda. Iz ko zna kojih razloga, bomba mu je eksplodirala i izazvala smrt trojice ljudi

Dvadeset godina trebalo je ovdašnjim pravosudnim organima da stave tačku na istragu i suđenje Fikretu Ćuskiću, umirovljenom generalu Armije RBiH. Početkom juna ove godine Ćuskića je Kantonalni sud u Bihaću pravomoćno oslobodio optužbi da je odgovoran za slučaj iz 1998. godine, kada su u eksploziji vojnog skladišta u mjestu Vrelo kod Cazina poginula trojica, a ozlijeđeno šesnaest vojnika 5. korpusa Vojske Federacije BiH. Ćuskić je do sada dva puta bio oslobađan optužbi, ali je Kantonalni sud u Bihaću svaki put presudu ukidao i suđenje vraćao na početak. Četvrtog juna ove godine Kantonalni sud u Bihaću donio je pravomoćnu oslobađajuću presudu.

U vrijeme kada se desila eksplozija u skladištu municije, koja je rezultirala smrću trojice vojnika, Ćuskić je obavljao dužnost komandanta 5. korpusa Vojske Federacije BiH. Bio je optužen da je naredio izvršenje plana konsolidacije kasarni. Između ostalog, trebalo je tim planom skladište iz Varoške Rijeke kod Bužima izmjestiti u Vrelo kod Cazina. Ćuskić je optužen da je naložio preseljenje vojnih skladišta, iako je bio svjestan da objekti na novoj lokaciji ne odgovaraju propisanim standardima za smještaj i čuvanje municije. Skladišta, kako je stajalo u optužnici, nisu bila zaštićena, bila su izložena koroziji i vremenskim promjenama, te da su električne i gromobranske instalacije bile improvizirane. U optužnici je stajalo i da nisu bili precizirani poslovi koje će obavljati regruti, kao ni mjere sigurnosti.

Osim Fikreta Ćuskića, suđeno je za isti slučaj još nekolicini oficira. Ćuskićev podređeni Šefik Veladžić bio je optužen za nesavjestan rad u službi. Veladžić je, kako je tvrdilo Tužilaštvo, otišao na godišnji odmor, prenijevši svoja ovlaštenja na pomoćnika komandanta za logistiku Senada Kaukovića, koji nije bio obučen za postavljene zadatke. Refik Kajtazović bio je optužen da nije pravilno odabrao vojnike koji su trebali slagati mine i municiju. Također, optužen je i da je odabrao regruta Elvedina Havića, koji je u nesreći poginuo sa Safetom Begovićem i Mujom Ićanovićem. U eksploziji su povrijeđeni još i Hasan Mujagić, Omer Porić, Edvin Dizdarević, Samir Gračanin, Mufid Jagundžija, Denijal Imširević, Ibrahim Omeragić, Zarif Dizdarević, Nihad Ðulic, Senahid Kamić, Kašmir Husečić, Admir Bajramović, Senad Serdarević, Ermin Hrnjičić, Samir Džino i Admir Dizdarević.

Iako se vrlo brzo nakon tragedije znalo kako je eksplozija rezultat spleta nesretnih okolnosti, istraga je vođena godinama, a suđenje okončano tek ovih dana. Nažalost, nesreću u skladištu municije izazvao je tragično stradali Safet Begović, koji je regrutu pokazivao bombu i neovlašteno vršio njeno rastavljanje. Iz ko zna kojih razloga, bomba mu je eksplodirala i izazvala smrt trojice ljudi.

Begović je trebao rukovoditi nadziranjem slaganja oružja, municije i razornih mina. Isto tako, tokom istrage o tragičnom događaju dokazano je kako je procedura premještanja vojnog skladišta iz Varoške Rijeke na lokalitet Vrelo kod Cazina, u nekadašnje hale “Agrokomerca”, izvršena prema ranije utvrđenom planu i uz suglasnost SFOR-a, koji je odobrio i nadzirao cijelu operaciju. Isto tako, dokazano je kako u to vrijeme, neposredno nakon agresije na BiH, Vojska Federacije nije imala niti jedno skladište koje je bilo u skladu s normama bivše JNA jer su sva bila uništena u ratnim godinama.

Odmah nakon eksplozije, detalje o okolnostima nesreće utvrđivali su istražitelji iz bivšeg Ministarstva odbrane FBiH i Vojske Federacije te Općinski sud u Cazinu. Međutim, 2004. godine u Tužilaštvu Unsko-sanskog kantona odlučuju ponovo otvoriti istragu jer nisu bili zadovoljni rezultatima prve sprovedene istrage. Pet godina je trajala istraga, pregledavana je dokumentacija, iznova ispitivani svjedoci. Konačno, u junu 2009. godine, jedanaest godina nakon tragedije, u skladištu municije kantonalna tužiteljica Alida Kadić podiže optužnicu protiv Fikreta Ćuskića, bivšeg komandanta 505. komande za razvoj Šefika Veladžića, te oficira Senada Kaukovića i Refika Kajtazovića.

Suđenje Ćuskiću i ostalima trajalo je skoro deceniju. Dva puta su oslobađani svake odgovornosti, no oba je puta ta presuda ukidana i predmet vraćan na početak. U suštini, bilo je jasno od prvog dana kako će to suđenje okončati. I to iz veoma jasnog razloga. Naime, Tužilaštvo se u Ćuskićevom slučaju ponašalo i tako postavilo optužnicu kao da umirovljenom generalu i njegovim podređenima sudi po komandnoj odgovornosti za počinjeni ratni zločin. Išli su komandnom linijom i optužili sve koji su na bilo koji način bili povezani sa skladištenjem oružja i municije.

No, uvidom u dokumentaciju, zatim analizirajući ono što je vojni vještak, ekspert Sead Rekić, kojeg je angažirala odbrana, napisao u svojoj analizi, ali i jednostavnim poznavanjem vojnih pravila, jasno je da komandnu odgovornost u ovom slučaju nije bilo moguće dokazati na način na koji je to htjelo Tužilaštvo. Vojna su pravila veoma jasna i ona precizno, do u detalje, definiraju način, ponašanje i u konačnici odgovornost za sve ono što se desilo u nekom slučaju. Nažalost po stradale i ranjene u eksploziji, bilo je riječ o nesreći koju je izazvalo rukovanje bombom.

Tokom suđenja Ćuskiću i ostalima ipak je nešto dokazano. Sramno ponašanje nekih oficira koji su, tokom davanja iskaza pred sudijama, naglo obolijevali od amnezije, zaboravljajući važne detalje iz cijelog slučaja, preskačući dijelove iskaza koje su davali u istrazi ili negirajući da su potpisivali dokumente koji su im pokazivani, a na kojima se jasno vidio njihov potpis. Sve je to stvaralo dodatnu mučninu kod Ćuskića i ostalih optuženih, ostavljajući im gorak ukus kojeg se ni danas ne mogu riješiti. Ponajviše zato što je riječ o dugogodišnjim saborcima ili saradnicima koji su, iz samo njima poznatih razloga, debelo otežavali odbranu koju je vodio advokat Asim Crnalić.

No, možda je Ćuskićev slučaj značajniji i zato što je mikrouzorak iz kojeg se može vidjeti kako funkcioniraju ovdašnja tužilaštva kada su u pitanju istrage i optužnice generalima Armije RBiH, posebice kada je riječ o navodnoj odgovornosti u slučajevima ratnih zločinaca.

Nimalo slučajno, u posljednje se vrijeme sudi ili se čeka optužnica i suđenje generalima Armije BiH (Mahmuljin, Ganić, Dudaković) po komandnoj odgovornosti za zločine počinjene u zonama njihove odgovornosti. Nimalo slučajno se ne insistira na konkretnim imenima i odgovornosti počinilaca, nego se dižu optužnice protiv komandanata koji su sa svojim vojnicima simboli otpora agresiji na BiH. Da li se na ovaj način pokušava relativizirati genocid, ratni zločini i agresija na Bosnu i Hercegovinu, ali i dovesti u istu ravan način na koji su ratovale “zaraćene strane” od 1992. do 1995. godine, pitanje je na koje bi trebalo odgovoriti Tužiteljstvo BiH.

 

 

PROČITAJTE I...

Najveća i najbrutalnija akcija etničkog čišćenja Prijedora i njegovih naselja počinjena je između 20. i 25. jula na području Mataruškog Brda, odnosno lijeve obale Sane, uključujući i hrvatsko selo Briševo. U tih nekoliko dana ubijeno je gotovo 1.800 ljudi, žena i djece, a ostatak od 12.000 stanovnika deportiran je u prijedorske logore smrti. Dan početka ovog brutalnog masakra proglašen je danom prijedorsko-kozaračke šehidske dženaze. Ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci triju identificiranih žrtava genocida u Prijedoru. Još se uvijek traga za više od 760 žrtava

Mustafa želi postati poznati muzičar, Arslan želi zasnovati porodicu, a moći će tek kada nađe pristojan posao u Evropskoj uniji. Svoje želje i snove pronijeli su preko brojnih granica i država, a sada su na granici EU – preko granice ne mogu, a nazad nemaju kud. Sve što im je ostalo jeste molitva Bogu da On otvori puteve spasa

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!