Štrbački i Loskunski most, sirat-ćuprije

Loskunski most mjesto je na kojem je u agresorskoj zasjedi s 14. na 15. juni 1992. godine ubijeno 17 pripadnika TO i rezervnog sastava MUP-a RBiH. Ovo mjesto dugi niz godina posjećuju samo porodice poginulih i preživjeli svjedok Ahmet Dervišević. Povodom godišnjice ponovljenog genocida nad Bošnjacima Kulen-Vakufa i okoline, Stav objavljuje sjećanje Ahmeta Derviševića

Uzvodno rijekom Unom, dvadeset i kusur kilometara od Bihaća, nalazi se životopisna, prostrana i naseljena dolina koju mjesno stanovništvo naziva Ljutočkom ili Dolinom heroja. Duž ove plodne ravnice još su davno podignuta naselja Kulen-Vakuf, Orašac, Ćukovi, Rajinovci i Klisa. Svako od ovih naselja posjeduje po komadić džennetske ljepote koja čovjeka ne ostavlja ravnodušnim. Ljutočka dolina naseljena je uglavnom prognanim muslimanima Like, potomcima krajiških epskih junaka. Hrabrost i viteštvo ovdje se nebrojeno puta dokazalo i iz mnogih, naizgled kobnih situacija Ljutočani su izlazili kao pobjednici. Međutim, srčanost i ljudskost ponekad nisu dovoljni, posebno ne onda kada ne znate ko vam je stvarni neprijatelj, kada ne znate da hranite zmiju u njedrima i kada ne znate da vas patološki mrze oni koje smatrate prijateljima.

KOMANDIR LAKIĆ

Stanovnicima Ljutočke doline desilo se upravo to da ih je dva puta ujela zmija koju su čuvali u svojim njedrima. Prvi se put probudila 1941. godine, kada su okolni Srbi podigli ustanak i, umjesto na fašiste, udarili na svoje dojučerašnje komšije i prijatelje Bošnjake. Zločin koji je tad počinjen bio je užasan. Ubijeno je oko 2.300 bošnjačkih civila. Neki historičari procjenjuju da broj ubijenih prelazi 3.000. Zarobljeni su civili ubijani klanjem ili su nasmrt pretučeni raznim hladnim oruđima, muškarci i žene, bez obzira na starosnu dob. Žene su silovane i klane poslije toga. Ustanici su se takmičili u svojoj morbidnosti – majke su silovane i klane pred djecom koju su nasilnici poslije također ubijali. Seksualnog nasilja nisu bile pošteđene ni djevojčice predpubertetske dobi, starosti od pet do osam godina. Uz nasilje nad civilima, ustanici, kasniji partizani i četnici, temeljito su opljačkali i spalili muslimanska naselja.

Drugi put guja u njedrima probudila se 1992. godine. Srbi iz okoline Kulen-Vakufa, naravno, uz izdašnu pomoć JNA, odlučili su da komšijama Bošnjacima prirede nezaboravan Bajram. Prema kazivanju preživjelih, Srbi su prvo otpočeli s artiljerijskim napadima 10. juna 1992. godine, dan uoči Kurban-bajrama. Prestrašeni civili tražili su spas bijegom ka Orašcu. Bio je to tužan prizor. Sve ono što su teškom mukom ovi ljudi stjecali cijeli život, njihove snove i nade, ostavili su samo da bi izvukli živu glavu. Spas su vidjeli u prelasku preko rijeke Une i odlasku na teritorij koji nisu kontrolirali Srbi. Jedino mjesto gdje su civili mogli pronaći spas bio je most na Štrbačkom buku. Most s kojeg su se ljudi divili ljepoti Une i Štrbačkog buka sada je za jedne postao most spasa, a za druge most propasti. Postao je dunjalučka sirat-ćuprija.

Profesor Mujo Begić svojevremeno je u svojoj knjizi Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi zapisao: “Na mostu i pored mosta mnogi su zadnji put zagrlili svoju djecu, očeve, sinove, muževe. Most rastanka je postao i simbolički i faktički. Na mostu su sudbine mnogih izmijenjene u trenucima. Prelazak preko mosta i prihvat od snaga UN bio je spas, a ostanak s druge strane značio je patnja, logori, mučenja, ubijanja. Na mostu su odvajani muškarci i odvojeno je 210 ljudi. Odvajanje su vršili u nekoliko grupa. Jednu grupu ljudi koji su bili u političkom rukovodstvu i rezervnom sastavu policije odmah su odvajali i vezali na livadi. U toj grupi bilo je 48 Bošnjaka, među njima su bili Fikret Omanović, Smail Džafica, Salko Behrem, Mumin Šehić, Muharem Kurtagić, Hilmo Kozlica i drugi.

Drugu grupu koju su odvajali zatvarali su u štalu koja se nalazila u neposrednoj blizini mosta. Most na Štrbačkom buku u nekoliko sati mnoge je porodice rastavio, jedni su prešli na drugu stranu i spašeni su, a drugi su ostali i odvedeni u logore ili su ubijeni. Most rastanka u pravom je smislu riječi to i bio, na njemu su mnogi posljednji put zagrlili svoje očeve, sinove, braću. Selekciju i odvajanje muškaraca četnici su vršili po unaprijed pripremljenim spiskovima, ali i po vlastitom nahođenju. Prelazak preko mosta i spas često je ovisio o tome da li četnici koji su vršili odvajanje lično poznaju nekoga. Četnici koji su odvajali ljude, ako su znali da se je neki Bošnjak nekada zamjerio nekom Srbinu ili bilo šta drugo uradio, odvajali bi ga i odveli u logor. Prelazak preko mosta isključivo je ovisio o volji onih koji su prelazak kontrolirali.

Jedan od onih od kojih je ovisio prelazak preko mosta bio je Lakić Mihajlo Bato, komandir policije u policijskoj stanici Ripač koji je rukovodio policijom prilikom napada na Orašac. Odvajao je ljude na mostu, tukao ih i ispitivao. Prilikom odvajanja i prelaska s mosta, četnici su tražili novac, zlato, dragocjenosti. Na silu su čupali ženama zlato, lančiće, prstenje. Skidali su ljudima satove s ruku. Mile  Stupar nalazio se na putu kada je narod protjeran i skidao je zlato i drugo.”

BEZDANA I TIHOTINA

Bošnjaci koji su izdvojeni na Štrbačkom mostu zvjerski su mučeni i ubijani. Njihova tijela, godinama kasnije, nađena su u jamama Bezdana i Tihotina, koje se nalaze u okolini Bihaća. Neke od žrtava žive su bacane u jame.

Pored Štrbačkog, još jedan most vezan je za stradanje Ljutočana. To je Loskunski most, još jedna dunjalučka sirat-ćuprija koja se nalazi nizvodno na pola puta između Štrbačkog buka i bihaćkog naselja Ripač. Ovaj most nijemi je svjedok tragedije jedne grupe Ljutočana koji se nisu pomirili s činjenicom da im sudbinu određuju potomci onih koji su već jednom počinili genocid u Kulen-Vakufu i okolini, o jednoj grupi lovaca koja je pokušala bijegom kroz šume doći do slobodnog teritorija BiH. Među ovim hrabrim i tragičnim ljudima jeste i Ahmet Dervišević iz Ćukova kod Kulen-Vakufa, jedini preživjeli iz ove grupe.

Našli smo ga u bihaćkom naselju Privilica, gdje se nastanio nakon rata i progona iz rodnog mjesta. Na ulazu u kuću, pored samih vrata, stoji osmrtnica. Na njoj crno-bijela fotografija sredovječnog čovjeka. “Tražili smo ga dvadeset i pet godina”, pojašnjava Ahmet, “onda su javili da su ga pronašli, zapravo pronašli su samo dvije kosti, ali, i te dvije kosti su moje i sad mi je malo lakše”, dodao je.

Pričao je polahko i opširno o svojoj i odiseji svojih drugova. Ljudi poput Ahmeta rijetki su među živima, njihova svjedočenja nevjerovatna su i zanimljiva poput kakvog romana. “Moj je otac bio ratno siroče. Rođen je u muhadžirluku u Bihaću 1. januara 1942. godine. Njegovog su oca, mog dida, zarobili četnici 1941. godine zajedno s više stotina muslimana iz sela i okoline. Zarobljene su odveli u Martinbrod, a onda sve do posljednjeg pobili i bacili u jamu Golubnjaču. Jedini koji je pobjegao bio je stric mog oca Mujo Dervišević. Mujin brat, odnosno moj did, ubijen je zajedno s ostalima. Prije rata, u Klisi pored džamije bio je jedan nišan na kojem je pisalo ‘Ibrahim Dervišević’. Pitao sam oca: ‘Je li ovdje mezar tvog oca?’, a on je odgovorio: ‘Nije, sine, tu je podignut samo njegov nišan, a on je bačen u jamu.’ Moja nane je u izbjeglištvu rodila mog oca i dala mu ime po mom didu Ibrahimu koji je bačen u jamu Golubnjača. Kasnije se udala za Ahmeta Selimovića iz Ćukova. On je bio oženjen prije toga dva-tri puta i nije imao djece. Oženio je moju nanu pošto je imala dijete, ratno siroče. Ahmet je prihvatio mog oca kao svoje najrođenije dijete. Bio je fin čovjek i ja sam ga volio. Meni je on bio ‘did Ahmet’ i ja sam po njemu dobio ime.”

KRVAVI BAJRAM

“Prije rata smo živjeli normalno. Naše je selo bilo kao i svako bosansko selo gusto naseljeno. Komšije su se pazile i pomagale. Većina stanovnika sela, kao i moja familija, bavila se zemljoradnjom. Moj je otac imao farmu i sva potrebna sredstva i mehanizaciju. Bavio se tovom junadi, a imao je i nešto ovaca. Bilo je svega. Ljeti se radilo, a zimi išlo u lov. Živjelo se jednim idiličnim seoskim životom. Moj je otac bio vrijedan čovjek koji je puno radio. Bio je napredan. Imao je traktor među prva dva čovjeka u selu. Mene je otac poslao u Sarajevo u školu za geometra. I tako, mirno se živjelo i radilo. Pred sam rat nismo ni sanjali da će nas napasti bez veze. Ipak, desilo se to da su nas napali na arfađun 1992. godine. Napadali su iz više pravaca: iz Like, otprilike iz Martinbroda prema Vakufu, iz Dubovskog prema Ćukovima. Selo je bilo udaljeno oko 25 km od Bihaća, a oko nas je bio nastanjen pravoslavni živalj. Bili smo u okruženju, tako da su nas stjerali kao ovčice u tor. Među nama nije bilo vojnih lica. Ja sam, kao još neki ljudi iz sela, služio vojsku i bio lovac, ali ništa nisam znao o teškom naoružanju.

Napadali su prvo artiljerijom. Tako su strašili narod. Kada se puca iz velikih cijevi, to djeluje zastrašujuće, boli glava. Dolina je grmjela. Bilo je ranjavanja i mrtvih od tih granata. Pred njihov napad mi lovci bili smo kao organizirani. Držali smo nekakve straže. Posmatrali smo i gledali smo šta rade. Znali smo da se nešto priprema, ali niko nije ni slutio da će doći do ovoga, to je bilo van pameti. U selu je bilo nešto lovačkog naoružanja. Možda je neko i imao kakvu automatsku pušku, ali za to nisam znao. Napali su nas iznenada. Naše straže bile su brzo savladane. Kad vidiš da prema tebi ide borbeno vozilo, a ti imaš samo lovačku pušku, šta možeš učiniti? Zavladala je panika i bježanija. Glavnim putem išla su borbena vozila i profesionalna vojska. Razvili su se u strijelce i prodrli u selo. Narod iz Vakufa pobjegao je preko Klise u Orašac. Sav taj narod iz Orašca i Vakufa bježao je na Orašački grad pa onda na Radolje. Gore je bio glavni zbjeg. Narod iz Ćukova isto je počeo bježati. Ja sam bio na položaju između Basače i Ljutoča. Ostao sam na položaju sve do sutra i vidio sam kad su ušli u selo. Sa strane gdje sam ja bio bio je nekakav napad, tanji, tako da oni nisu tuda prošli. Četnici su ostali na Doljanima i Kliševiću, tako da nisu ni ulazili jer su vidjeli da smo mi tu. Glavni napad bio je s ove ovamo strane. Znači, glavnim putnim pravcem. Pošto sam ja bio na položaju, moja porodica nije bježala i ostala je u kućama. Četnici su ih zarobili. Otac se izvukao kad su četnici ulazili u selo. Sakrio se u nekom kanalu. Rekao je da su četnici bili toliko blizu da ih je mogao ubiti nekoliko, ali nije smio pucati pošto je porodica bila zatečena među četnicima.

Kad su ušli u selo, odmah su počeli paliti kuće, sijena, pojate, već je bilo ranjenih od granatiranja. Bilo je pomagljevine, ranjavanja, ubistava. Poginulo je nekoliko ljudi. Oni su pucali po narodu koji je bježao. Bilo je mrtvih, ranjenih, svašta… Dim, vatra, pali se sve što može gorjeti. Strah. Narod je bježao uz potok Bukovac na Radolje. Kad je svanulo, čuli smo glasove. Našli smo ih gdje su zanoćili pod bukvom. Ja sam kroz sav taj narod prošao i našao samo jednu sestru. ‘Gdje su, Semira, ostali ?’, pitao sam. ‘Ostali su dolje.’ ‘Gdje je otac?’ Kaže: ‘Ni on nije izišao, svi su zarobljeni.’ Neko je došao od ovih mojih momaka i kaže: ‘Ahmiću, eno Ibre dolje.’ Ja sam sletio odmah. Otac je bio u velikom strahu. Znaš kako je, zarobljena mu je žena, tj. moja mati, moje dvije sestre, moja žena i sin Emir, koji je tad imao dvije godine. Najmlađa sestra Zlate imala je 15 godina. Otac je rekao da od nje neće biti ništa, da će ih sve pobiti. Bio je potresen. Kažem mu: ‘Hajde s nama dolje. Eno i Emire, ići ćemo zajedno!’ Reče: ‘Neka ide ona s narodom!’ Ne htjede s nama ići nikako.”

OCA VIDIO POSLJEDNJI PUT

Ahmetu se, dok priča, glas mijenja, pogled postaje mutan. Prestao je s pričati. Ustao je, otvorio prozor, zapalio. Nakon što je prvi dim cigare uvukao duboko u sebe, s malo promijenjenim glasom, nastavio je svoje potresno kazivanje:

“Rastao sam se s njim i rekao mi je: ‘Nemoj, sine, uludo glave gubiti i nemoj, bogati, da nam se sjeme zatre!’ Oca sam tad posljednji put vidio. Ja sam se ponovo vratio u zbjeg među narod. Tu se izdvojila jedna grupica nas koji se nismo htjeli predati. Meho Vojniković, komandant TO, i ostali, da ne nabrajam. Uostalom, nas petnaestak ljudi se izdvojilo i otišlo prema Ljutoču i Basači. Među narodom izdvojili su se neki ljudi da pregovaraju s četnicima kako bi narod preveli. Mi smo otišli na Ljutoč. Izdvojili smo se iz naroda. Tu večer bilo je ružno vrijeme. Kiša, hladnooo, magla. Dolje među narodom puno je male djece, žena, svi pod vedrim nebom, to je haos. Te naše kuće bile su pune. Bio je Bajram. Narod se ranije pripremao. Hrane je bilo naspremane po kućama boli glava. Mi smo se izdvojili i dogovarali šta će biti. Svakom je familija bila dolje. Mislili smo o njima. Je l’ ko izišao, nije li izišao.”

PLJAČKA NA BAJRAM

“Mi koji smo se izdvojili imali smo namjeru zadržati se tu. Petnaestak ljudi, treba to nahraniti. Navečer Ikan Kolaković, Tofik Topić i ja siđemo u selo, uhvatimo janje, zakoljemo, oderemo i ponovo se vratimo u šumu. Sve smo to odradili u toku noći. Ponijeli smo i vode. Dok smo pekli to janje na ražnju, iz naše grupe Hamza Kolaković otišao je po vodu. Ima puno izvora i lahko je doći do vode, a s tog mjesta gdje smo bili posmatrali smo i dolinu. Vidjeli smo da pljačkaju, tovare, iznose stvari iz kuća. Kamioni, traktori, iznose stvari i voze prema Rajnovcima. To je pljačka boli glava. Dok je Hamza Kolaković s još nekim ljudima išao po vodu, sreo se s trojicom ljudi. To je grupa koja je 1992. poslana nama u pomoć, nekih 30-ak momaka, 15 Sanjana i 15 naših momaka, i oni su trojicu iz te grupe sreli. Četnici su negdje u Doljanima napali ovu grupu. Tu se zapucalo i grupa se rasturila. Kud koji mili moji… Od grupe od 30 ljudi, njih trojica došli su među nas. Pitali su jedni druge: ‘Ko si ti?’ Znaš, u šumi kad se srećeš s nekim, samo što se ne zapuca. Bila su to dvojica naših momaka, Irfo Osmankić i Eso Behrem, i jedan mladić iz Ključa. Mlad momak, bio je mlađi od mene.

Dogovarali smo se šta da radimo i ja sam bio stava da budemo u Grmeču. Ima vode, a ima i vremena, pa ćemo vidjeti. Sanjani govore da je minirano, da je Bihać okružen i da se ne ide tuda. Takve su priče kružile. Mi smo uvijek gledali šta se dešava s narodom. Narod je otišao. Gledali smo s Ljutoča kako prelaze most i odlaze. Odoše u Hrvatsku. Kamioni i dalje dolaze… Četnici trpaju stvari iz kuća. Odlučimo mi da idemo za Bihać. Ja sam vodio ljude pošto najbolje poznajem put jer sam tu u blizini živio. Prolazili smo između njihovih zasjeda, rovova. Nailazili smo na vatru koja gori i čujemo ih da pričaju. Mi se provučemo pored. Bila je cesta koja ide za Doljane, sva je bila okupirana. Mi smo prošli kroz njih i krenuli dolje prema Malom Račiću.”

NA ĆUPRIJI

“Noć je, kiša pada. Bio je dogovor da ih dovedem do kanjona Une, do pred silaz u kanjon, a ja ću se vratiti pošto su svi moji ostali zarobljeni. Kad smo došli do kanjona Une, skoro do Loskuna, trebalo je samo preći most u Hrvatsku i za sat vremena smo u Bihaću.

Došli smo do Une. Iz naše grupe trojica, Irfo Osmankić, Hamza Kolaković i Meho Vojniković, komandant TO, izišli su na most. Bili su to sposobni ljudi. Hamza je bio stariji čovjek. Tad je imao četrdeset i nešto godina, ali što se tiče njegove sposobnosti, bio je kao zvijer. Osmankić je bio policajac prije rata. Oni su izišli na most, prešli na drugu stranu i vratili se nazad. Oni su tuda i došli iz Bihaća. Kad smo krenuli i kad smo svi stali na most, kad smo ušli duboko, tad su osuli paljbu po nama s obje strane tunela jer je most između dva tunela. Bilo je gluho doba noći, oko dva sata po ponoći. Tukli su sa svih strana po nama raznom municijom: rasprskavajućom, svjetlećom… Ovaj momak što je bio iza mojih leđa, što je posljednji bio, Tofik Topić, bio je viši od mene za glavu. Bio je sposobniji od mene. Sve te metke koji su išli prema nama on je prvi pokupio. Ja nisam ni osjetio da sam ranjen. Imao sam ranac na leđima i jaknu trofrtaljku. Kako na mostu ima onaj dio ispod što se može stati, ja sam skočio i Ikan. Stao sam i zaklonio se iza čelične grede. Tu jauka, psovanja… Čovjek se drži na mostu prepolovljen. Drži se. Vidio sam da jednom čovjeku koljeno gori. To je masakr. Tuku. Znamo odakle. Šta ćemo? Nema nego nazad. Taj blizanac Asmir što je bio s nama i Ikan nisu bili ni ogrebani. Blizanac je bio prvi do nazad. Čovjek je, brate, prvi uspio prejahati preko željezne grede i skočiti u vodu. Čuli smo kad je bućnuo. Puca po njemu šara, ja i Ikan isto skočismo u vodu. Puca po nama šara, ali nema nego pobjeći. Ja sam zamahnuo pet-šest puta da dođem do grana. Sreća da su obale bile strme i visoke pa nas nisu mogli pogoditi zbog obale. Ne možeš ništa nego samo bježati. Čekali smo tog blizanca ne bi li ga našli. Nema ga. Mi ono huknemo kao sova da ga dozovemo. Ništa. Kad smo se popeli na Lipu, još su pucali i čule su se i neke detonacije. Znaš kako to ružno zvuči. Gluho doba noći, kanjon koji pojačava zvuk pucnjave.”

TRI RANE

“Kad smo izišli na brdo, već se je razdanilo. Jagode smo jeli k'o međedi. Bila je gola sječa pa je jagoda bilo krupnih koliko hoćeš. Tad sam osjetio da sam ranjen. Osjetio sam krv na ruci, boljela su me leđa. Boljela me i noga. Metak je prošao kroz mišić ruke, jedan je ostao u nozi, a jedan u plećima ispod kože na lopatici. Kaže Ikan: ‘Sad ću ja tebi ovo izvaditi nožem!’ I tako mi izvadi metak iz pleća. Taj je metak prošao kroz ranac, kroz pogaču, jaknu i zaustavio se u plećima jer nije imao više snage. Vratimo se nazad u Ćukove, na ono mjesto gdje smo ono janje pekli. Vidjeli smo dolje narod. Navečer siđem u selo. Vidim jednu nanu i pitam je zna li išta od mojih. Pita me: ‘Ko si ti?’ ‘Ne boj se’, rekao sam ko sam. Rekla mi je: ‘Eno ih tamo u onoj kući.’ Nađem tamo mater. Pitam ih za ostale i kaže mi da su svi dobro. Pitam je za svoju najmlađu sestru i kaže mi da je dobro. Niko je nije dirao.

U jednoj kući bilo je po pet-šest porodica. Žena, starih, nejači. Pitam ih imaju li hrane. Kažu da imaju. Onda sam im rekao da mi ostave nešto hrane u mezarlucima, a ja ću doći navečer. Fakat, sutradan moja žena zakolje nekakvu kokoš i ispeče kruha i to ostavi u mezarlucima, a ja siđem i to odnesem. Ja i ovaj kolega krili smo se po kućama. Muzli smo nekakvu kravu koja nije mužena tri-četiri dana. Te varenike smo potkuhavali i jeli. Četnici, brate, rade, pljačkaju, iznose sve i trpaju u traktore. Samo vidiš kako kamioni i traktori idu gore-dolje u pljačku. Nakon dva‑tri dana, vidim UNPROFOR došao u naselje. Vidim njihove kamione i transportere. Vidim ide narod. Mi noćivamo između Ćukova i Orašca, u kućama koje su bliže šumi, pa nam je tu bilo sigurnije za noćiti. Taj dan ćemo biti više Duljaka, više Vojića ispod Basače. Vidjeli smo mi našeg naroda, nekih didova koji su ostali po Duljcima, koji nisu izbjegli. Te će ljude četnici kasnije sve pobiti.”

POD ZAŠTITOM UNPROFOR-a

“Međutim, UNPROFOR je stigao. Otišli su ti kamioni pred tvornicu u Ćukovima. Vidim dolje mater, ženu i dijete. Meni se već rana na lijevoj nozi upalila. Vidim otok. Metak je u nozi, ne mogu više ići. Vidim ja ženu kako nosi mog Emira u naramku. Zove me. Vidim tu da stoji Jovica Radak. Stoji i milicija. Čekam ja, čekaju i oni. Ona hoda ispred, pa po onim njivama. Zove me: ‘Ahmete, Ahmeteeeee!’ Vidim da ode onaj četnik i milicija prema Vakufu. Stoji taj transporter pred tvornicom i dalje. Ja Ikanu kažem: ‘Jarane, ja odoh! Dolje su mi žena i dijete. Predat ću se, ako bude sve u redu, javit ću ti. A ako ne, evo ti ovo što smo imali, pa ti hajde, kreni prema Bihaću.’ Kad sam sišao dolje, ovako lovački psi moji stoje. Moj Emir u naramku i kaže: ‘Nemoj, mama, vikati i zvati, ubit će nas!’ Tad je imao samo dvije i po godine. Pitam ženu šta ima i kaže mi da je rekla UNPROFOR-cima za mene, da sam silazio i rekli su slobodno da siđem. Ja Ikanu dam signal, othuknem huk sove. Siđe i on. Ono što smo imali naoružanja pobacamo. Uđemo u transporter i krenemo ka Vakufu. U Orašcu nam ne daju ići, hoće da nas izvedu. Onda ne daju u Rajnovcima, hoće da nas ispituju. UNPROFOR pristane da nas ispituju, ali uz njihovo prisustvo. Tu je bio komandant UNPROFOR-a. Tu su nas malo ispitivali. Mi smo bili u civilnoj odjeći. Nakon ispitivanja, krenuli smo za Donji Lapac. Kad smo stigli, vidim vojno vozilo. Hitna pomoć. Strpaju me i u Gračac u vojnu bolnicu francuskog bataljona UNPROFOR-a. Tu su me operirali, izvadili metak i sredili rane. Tu sam bio tri dana. Nakon tri dana, konvoj je krenuo za Bihać, i ja s njima.”

Tako je završio svoju priču Ahmet Dervišević. Pričao je, mada mu je bilo teško. Na njegovom licu mogli su se primijetiti sitni titraji. Činilo se da mu neki dijelovi priče koju je kazivao ponovo bude staru bol. I budili su, i to onu bol koja čovjeka prati do kraja života, a koje se ne može osloboditi.

Tragediju na Loskunskom mostu preživjela su četiri člana grupe koja je tražila spas na slobodnoj teritoriji BiH. Adem Kolaković Ikan i Irfan Kasić poginuli su tokom protekle agresije. Blizanac Asmir Vojić iz priče Ahmeta Derviševića preživio je nakon skoka s mosta. Osjetio je torture srpskih logora, ali je ipak živ. Nakon rata, zaposlio se u firmi “Krajinaputevi” Bihać kao vozač. Prije nekoliko godina, radeći u kanjonu Une, htio je da se osvježi i rashladi vodom. Dok se spuštao niz strmu obalu, okliznuo se, udario glavom o kamen i upao u rijeku Unu, u kojoj se utopio. Čovjekova sudbina zaista je tajnovita.

Danas je živ samo jedan svjedok tragedije na Loskunskom mostu – Ahmet Dervišević.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Pogledajte slobodno pa se još slobodnije zapitajte gdje se sakrila ona fildžan islamistička država o kojoj svaki dan čitate po nekim medijima, uhvatite se za glavu i pitajte se gdje je šerijatizacija, klerofašizam, gdje se to okupljaju etnonacionalni torovi koji zazivaju bosansku apokalipsu, gdje je tvornica za stvaranje pokrivenih srednjoškolki i ispiranje mozgova, pa gdje su razuraleni erdoğanisti da vas desekulariziraju, krvožedni mudžahedini i horde bošnjačkih nacionalista da pokvare ovo razuzdano ljetno veselje i uvedu kalifat, i gdje je, zaboga, ISIL da to sve digne u zrak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!