Što manje čuje, rahatniji je čovjek

Moja rahmetli tetka bila je posve obična i prijatna žena, vedrog duha i uvijek spremna na šalu. Rat je pregrmjela u tom stanu. Izgubila je muža, sluh i dobar dio zdravlja koji je nadomještala šakom tableta kojom se zasipala svakog dana. Ali, sačuvala je vedrinu. Čak je i svoju nagluhost pravdala na simpatičan način, govoreći: “Kad kažeš daj, ne čujem ništa, ali kad kažeš maj (evo), pomalo i čujem!”

Ali‑pašino polje u Sarajevu. B faza. Stan u prizemlju zgrade, taman preko puta današnje Fahdove džamije. Beskrajno duga zimska noć. Na TV-u beskrajna američka serija Sunset Beach, za koju ni danas ne znam kako je završila i je li uopće završila. Na stolu kahva i dva findžana. Student i starija žena ne skidaju oči s ekrana; student zato što mora, a žena zato što nema šta drugo.

E, sad, student sam ja, a žena je moja rahmetli tetka. Studirajući islamske nauke, stanovao sam kod nje i, između ostalog, bio njen neslužbeni tumač serije Sunset Beach. Tetka nije znala čitati pa joj je moje prisustvo itekako odgovaralo. Problemčić je bio u tome što je tetka bila poprilično nagluha, a ja poprilično tih. Možete samo zamisliti kako su izgledali ti trenuci u kojima sam pokušavao izbiflati tetki šta je Meg rekla Benu, što se Annie ljuti na Douglasa i zašto se Olivija spanđala s Coleom. Eto, nisam siguran da znam šta sam jučer ručao, ali mi ova imena još nisu izvjetrila iz glave. A tek kad se pojavio Benov zli brat blizanac Derek! Hem sam tetki tumačio šta pričaju, hem sam joj morao odgovarati na pitanja tipa: Kako to da su njih dvojica dibidus jednaki? Kako brat bratu može toliko zuluma napraviti i gdje je, dovraga, taj Hag, što ne uhapse Dereka i sude mu po pravdi?

Tad sam lijegao i budio se sa željom da dočekam dan kada ću na miru pregledati Sopranose, Muldera i Scully ili tekmu Lajkersa. Ipak, zanimljivo je kako vrijeme izvitoperi određena gledišta, pa začas ono što ti nije bilo po volji postane milo i obrnuto. Sad su mi ti dani lijepi i, uprkos ulozi prevodioca i pravnog eksperta, zadivljujuća mi je i vjera jedne starice u Haški tribunal i njegovu “pravdu”. A ta starica, moja rahmetli tetka, bila je posve obična i prijatna žena, vedrog duha i uvijek spremna na šalu. Rat je pregrmjela u tom stanu. Izgubila je muža, sluh i dobar dio zdravlja koji je nadomještala šakom tableta kojom se zasipala svakog dana. Ali, sačuvala je vedrinu. Čak je i svoju nagluhost pravdala na simpatičan način, govoreći: “Kad kažeš daj, ne čujem ništa, ali kad kažeš maj (evo), pomalo i čujem!”

Neku večer me na kahvu zovnuo moj džematlija Meho. Kahvenišemo s vremena na vrijeme i lijepo promuhabetimo. Tačnije, uglavnom on govori, a ja slušam, što je vrlo teško postići kada su u pitanju imami. Ipak, više je razloga da ja slušam Mehu. Stariji je čovjek, prepun je životnog iskustva i lijepih savjeta, a uz sve to, jako slabo čuje. Svaki put kad ga vidim sjetim se tetke, pa mu moja priča i ne bi bila od velike koristi.

Upoznali smo se još u ratu, kada smo, silom prilika, postali komšije. I tada je slabo čuo. Ostao mi je u sjećanju po tome da je uvijek bio u pokretu, stalno je hodao. Rat prošao, Meho se vratio svojoj kući, ja svojoj. Usput sam završio fakultet i otišao od nagluhe tetke te došao na službu u džemat kod Mehe. I danas je vitalan i uvijek hoda. Siguran sam da je malo automobila koji mogu parirati njegovoj kilometraži.

Meho nikad nikog ne uzima u usta. Priča uglavnom o sebi i svom životu. Uvijek je radio i imao svoj dinar koji je znao cijeniti i čuvati. Bio je i irget i majstor i poslovođa. Oženio se i djecu izrodio i podigao. Jedan sin mu je poginuo, a drugi ranjen.

Kad u džamiji metnemo sergiju, kroz šalu mi dobaci: “Nisam razumio za šta se sakuplja, ali halal bilo za šta god je.” Jednom mi veli kako ga petkom kući priupitaju o čemu je hodža vazio na hutbi, a on samo odmahne rukom, išareteći da ne zna jer ne čuje. Od tada mu pišem hutbe.

Usput rečeno, Meho je 1929. godište. Po jednoj varijanti, rođen je u septembru ili oktobru, a, kako sam kaže, vrlo moguće bilo bi i da je rođen u junu. Prostom računicom dođe se do podatka da ovaj insan pred sobom goni 89. godinu života. “Još dvaestak, i dosta!”, šalimo se.

Opričao mi je puno puta Drugi svjetski rat, koga živo pamti. Kazivao mi je o nekadašnjem Prozoru, običajima i ljudima, zabrani nošenja feredže…

Veli, drugačije je bilo iza ovog i onog rata. Onda je svijet bio mahom nepismen, ali se više radilo. Narod je sijao, kosio sijeno i hajvan držao. Krava je bila život. Bilo je i teških godina. Sjeća se kako je njegova čeljad cijelu jednu godinu živjela od makarona na ulju. Nije se imalo ni za maslo. Živjelo se skučeno i u tijesnom, ali je svakom bilo komotnije nego danas.

“Nikad se nije manje radilo, a bolje živjelo, poslušaj ti šta ti Meho kaže!”

Čude ga današnji ljudi, posebno omladina, koja bi sve na gotovo i sve preko noći. Ne ide to tako. Treba malo i poskočiti i treba dinar fino rasporediti.

Znajući da će me razumjeti jedino ako mu se dobro unesem u lice i budem glasniji, kažem mu da se danas nešto čudno uvuklo među svijet pa niko nikog ne može smisliti.

Kaže, vazda je to bilo tako. Ljudi su zavidjeli i bili ljubomorni na druge, ali ljudi su prije bili veseliji. Znalo se za šalu, pjevalo se i akšamlučilo. Znalo se desiti da neko u po noći zapjeva sokakom, a da to nikome ne zasmeta. Danas su ljudi nekako utučeni. I kad se pije, ne pije se skupa, nego svako u nekom svom budžaku.

“I čitati! Treba stalno čitati. Ja svaki dan čitam i, da ti pravo kažem, malo šta mi u ovim godinama ostane u glavi, ali nema veze. Unučadima stalno govorim da čitaju. Hvala Bogu, dobro im ide škola, a škola ne da pod put. Roditelji danas slabo vode računa o djeci. Djetetu se mora posvetiti pažnja. Djeca su čudo. Sve pamte. Eto, ja svojoj unuci obećam dati marku, pa nekad smetnem. Ona to pamti. Jesi li šta obećao, moraš to ispuniti”, priča mi Meho dok se polahko selamimo.

Gledam za njim dok odlazi niz čaršiju i mislim kako je divno razgovarati s ovakvim ljudima, makar im i ne bili u prilici kazati ili priupitati sve što bismo željeli. Opet se sjetim tetke. Isti je to kalup  jedne fine i neiskvarene generacije koja je svašta predeverala i preko glave prometnula.

Sutradan na džumi sergija za mladića koji je teško stradao u saobraćajnoj nesreći. Svijet se, po običaju, u ovakvim prilikama lijepo odazove. Odazvao se i moj Meho. Znam, rekao bi da nije čuo za koga se skuplja, ali halal bilo.

Preduhitrim ga pa mu doviknem:

“Valjalo bi ti da nosiš slušni aparat. Bolje bi čuo!?”

“Neka, ne treba!”, veli on meni, “Bog zna, da sam dosad čuo, već bih pod zemljom bio. Ovako sam rahatniji.”

 

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!