“Stav” u migrantskom kampu Ušivak: Ovdje su pronašli svoj novi dom

U ovom trenutku u kampu Ušivak smješteno je 550 ljudi. Borave u kontejnerima za stanovanje i u velikom šatoru koji ima grijanje, tako da su osigurani neophodni uvjeti za prezimljavanje. U kampu je i veliki hangar u kojem su smješteni ljudi u procesu predregistracije. Oni koji tek dođu i ne završe registraciju u toku dan-dva smještaju se u taj veliki hangar koji ima unutrašnje šatore i sistem grijanja. Istina, ispod Igmana je hladno, ali u kampu zima ipak nije problem

 

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

U bivšoj kasarni, desetak minuta vožnje od Hadžića, nalazi se migrantski kamp Ušivak. Dok se vozimo prema kampu, srećemo nekoliko grupica migranata, uglavnom mlađih muškaraca, koji idu u Hadžiće ili nazad u kamp. A kiša neumorno pada. Zbog hladnoće i kiše, migranti ne izlaze iz svojih spavaonica, tek nekolicina ih je u dvorištu, ispred restorana, gdje se, kada smo stigli u kamp, ručak privodio kraju. Tu nas je dočekao Stevan Jugović, menadžer kampa, predstavnik Međunarodne organizacije za migracije (IOM).

Priča nam da je u ovom trenutku u kampu Ušivak smješteno 550 ljudi. Borave u kontejnerima za stanovanje i u velikom šatoru koji ima grijanje, tako da su osigurani neophodni uvjeti za prezimljavanje. U kampu je i veliki hangar u kojem su smješteni ljudi u procesu predregistracije. Oni koji tek dođu i ne završe registraciju u toku dan-dva smještaju se u taj veliki hangar koji ima unutrašnje šatore i sistem grijanja. Istina, ispod Igmana je hladno, ali u kampu zima ipak nije problem.

“Uspostavljanje kampa Ušivak finansirala je Razvojna banka Vijeća Evrope (CEB), a glavni menadžer jeste država Bosna i Hercegovina, koju predstavlja Služba za odnose sa strancima, koja je angažirala IOM da upravlja kampom”, kaže Stevan i dodaje da je u kampu angažirano još nekoliko humanitarnih organizacija koje se brinu o zdravlju migranata, edukaciji itd.

IMA MJESTA ZA SVE KOJI DOĐU

“Ono što je važno za ovaj kamp jeste da nismo postavili nikakve granice za ulazak, svaki migrant koji dođe na kapiju bit će primljen, niko neće biti vraćen, čak i da nemamo smještajnih kapaciteta, imamo hrane da damo migrantima da jedu. To je najveća vrijednost ovog kampa. Recimo, kamp Delijaš prima samo tražitelje azila, Salakovac ima ograničene kapacitete, Unsko‑sanski kanton ima probleme s lokalnom zajednicom… Ovdje će svako dobiti pomoć i smještaj. Primamo sve i svima pomažemo”, ističe Jugović.

Prvobitni plan bio je da kamp prima 400 migranata, međutim, zbog velikog priliva migranata, kapacitet je povećan na 800 kreveta.

Prema njegovim riječima, do prije mjesec dnevno je dolazilo 50-60 migranata u kamp, sada se već broj smanjio na 10, 20 do 30 dnevno. Ima, naravno, i odlazaka, posljednjih petnaestak dana odlasci i dolasci prilično su ravnopravni, tako da se broj ljudi u kampu drži na 550. Trenutno u kampu borave 24 porodice, 30 djece do 14 godina, s tim što djece do 5 godina ima 13. Volonteri u kampu za djecu školskog uzrasta organiziraju časove engleskog jezika, društvene aktivnosti, radionice, a u planu je da se djeca uskoro uključe u redovni školski sistem, što rješavaju UNHCR i Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo.

S obzirom na to da se do sada u više navrata dešavalo da lokalne zajednice stvaraju probleme migrantima, Jugović ističe da ovdje to nije slučaj, jer lokalna zajednica izlazi u susret kada god nešto treba, a i saradnja a policijom jako je dobra, tako da se sigurnosna situacija drži pod kontrolom.

“Sigurnosna situacija je dobra. Uzevši u obzir da ovdje ima 550 ljudi, dešavaju se čarke između pojedinaca, ali gdje god ima mnogo ljudi, takve se stvari dešavaju. Imamo zaštitarsku agenciju i oficira za sigurnost iz IOM-a, i sve te probleme rješavamo u saradnji s vođama njihovih (migrantskih) zajednica koji značajno utječu na pojedince. Nemamo problema među zajednicama već među pojedincima, ali sve se to rješava mirnim putem”, objašnjava Jugović.

On je pozvao sve koji imaju mogućnost da doniraju zimsku obuću. “Primijetili smo među migrantima da im je obuća u lošem stanju, tako da nam sada nedostaje veći broj muških cipela brojeva od 42 do 44; toga smo najmanje primili u donacijama. Oni su prešli ogroman put u obući koju su nalazili, a stalno kretanje uzrokuje propadanje obuće, i malo njih ima dobru zimsku obuću. To nam sada treba. Oni iz svojih zemalja i na putu preko Grčke nisu došli spremni na zimske uvjete u Bosni i Hercegovini”, kaže Stevan.

Dok razgovaramo o tome, u kamp dolaze dvije-tri žene. Jedna od njih jeste Nermana Huskić, direktorica Humanitarne organizacije “Ruka nade” iz Saint Louisa (SAD), i pitaju šta je najpotrebnije u kampu da kupe i donesu.

“Sad smo bile u Velikoj Kladuši, njima treba higijenskih potrepština. Ovdje su rekli da im trebaju kašike i muška zimska obuća. Pokušat ćemo osigurati 200 pari cipela”, kaže nam Nermana, čija humanitarna organizacija u Americi pomaže beskućnicima, osigurava obroke za 150 žena i djece, ali, isto tako, radi i brojne humanitarne projekte u Bosni i Hercegovini.

Nermana je u Bosnu i Hercegovinu došla sa svojom najboljom prijateljicom Lisom Grozdanić, Amerikankom udatom za Bosanca, koja u Americi vodi humanitarnu organizaciju za pomoć izbjeglicama koje dolaze u SAD, a uglavnom je riječ o porodicama iz Sirije.

POMOĆ DOBRIH LJUDI

Brigu o ishrani migranata u kampu Ušivak u prvih šest mjeseci, na osnovu sporazuma s IOM‑om, preuzelo je Udruženje “Pomozi.ba”.

“O našem trošku pripremamo obroke za 400 osoba, a IOM finansira ostatak. Radi se o tri obroka dnevno. Imamo u prosjeku 445 ljudi na svakom obroku s obzirom na to da ne dolaze svi na svaki obrok, neki odspavaju, neki zakasne”, kaže Adnan Tatarević iz Udruženja “Pomozi.ba”.

U pripremu i posluživanje hrane uključen je kompletan tim “Pomozi.ba” zajedno s internacionalnim volonterima.

“To su naši prijatelji iz cijelog svijeta, od Aljaske do Afrike, koji su tu došli kroz Udruženje ‘Pomozi.ba’. Ima ih oko dvadesetak uključenih u kuhanje i pripremanje hrane, i još toliko koji rade neke druge poslove ovdje u kampu u ovom prostoru koji služi kao trpezarija za vrijeme obroka, a kada završi obrok, ovaj je prostor društveni centar, gdje imamo razne aktivnosti – edukacije, druženje, igru s djecom, kreativne radionice, radionice crtanja, slikanja, fotografije, matematičku radionicu itd.”, objašnjava Tatarević.

On naglašava da bez građana Bosne i Hercegovine i društveno odgovornih kompanija ovo ne bi bilo moguće jer se sve ove aktivnosti finansiraju od priloga dobrih ljudi.

Ovaj kamp ni po čemu nije običan. Boravak u njemu izuzetno je prijatan. Nema prizora od kojih tjeraju suze na oči zbog teških uvjeta u kojima su ljudi prinuđeni boraviti. Ovdje nije tako. Migranti ga sve više doživljavaju kao svoj novi dom i nastoje se što više uključiti kako bi pomagali drugima, kako bi bili korisni zajednici i na što bolji način uredili životni prostor. Vidi se to u društvenim prostorijama okićenim dječijim likovnim radovima. Vidi se to i u kuhinji, gdje su i migranti volonteri.

Moin Uddin za sebe kaže da je društveni radnik, njegova je misija da pomaže svojoj braći migrantima. On je iz Pakistana. Do 2014. godine u Pakistanu je radio kao menadžer u farmaceutskoj kompaniji. U svojoj domovini imao je problem s talibanskom vojskom pa je morao pobjeći, prvo je otišao u Maleziju, ali, kako kaže, shvatio je da su i tamo problemi slični. Aplicirao je za vizu za Italiju, ali nije je dobio.

“Rekli su mi da znaju da situacija u Pakistanu nije dobra, ali svejedno ne mogu mi dati vizu. Onda sam otišao u Iran, zatim u Tursku, pa u Bugarsku, Srbiju i onda sam došao ovdje. Vidim da su Bosanci miroljubiv narod, dobra je ovo zemlja, nisam imao nikakvih problem”, kaže Uddin. U Pakistanu mu je ostalo petero djece i žena. Oni su sada kod njegovog brata u kući i brat traži način da ih prebaci u Bosnu i Hercegovinu.

“Aplicirao sam za azil u Bosni i Hercegovini. Ne želim više ići ni u jednu drugu zemlju, želim ostati ovdje. Želim ovdje dovesti porodicu i da zajedno ovdje provedemo život”, kaže Uddin.

OSTAJEM OVDJE

“Ja sam izbjeglica iz Irana, zapravo, bio sam izbjeglica prije nego što sam došao ovdje prije osam mjeseci i počeo raditi u kuhinji u kampu s ovim divnim ljudima. Ja sam šef kuhinje, uživam u svakom momentu pomažući ljudima”, kaže Majid Suttari. Dok govori na engleskom, svako malo ubacuje pokoju riječ bosanskog jezika. Kaže da nema vremena da se posveti učenju engleskog, zato malo lošije govori, ali u kuhinji je naučio dosta riječi bosanskog jezika.

“Ja volim Bosance, znam dosta toga kazati na bosanskom. Želim ovdje ostati, moj četrnaestogodišnji sin igra fudbal u FK ‘Sarajevu’. Odličan je fudbaler”, kaže Majid.

Ističe da kao šef kuhinje uvijek ima na raspolaganju sve potrebne namirnice – piletinu, govedinu, rižu, tjesteninu… Sve što je potrebno za pripremanje kvalitetnih obroka. Inače, migranti hvale Majidov tim iz kuhinje, zadovoljni su kako priprema hranu, a i sretni su jer hrane ima dovoljno.

Muhamed al-Zidawi rodom je iz Bagdada. Prije pet mjeseci krenuo je na put prema Zapadnoj Evropi, prošao Tursku, Grčku, Albaniju, Crnu Goru i došao u Bosnu. Kaže da su ovdje ljudi ljubazni, hoće pomoći, ali on ipak želi dalje, u Holandiju ili Englesku.

“Moramo ići dalje, mada je sada situacija jako komplicirana, hladno je, a hrvatska policija nas vraća s granice i tuče”, kaže Muhamed.

Izlazeći iz kampa, srećemo dvije djevojke, volonterke. Za jednu od njih, Roos Ykema, Stevan Jugović kaže da je “duša ovog kampa”. Roos je iz Holandije, došla je u kamp Ušivak u septembru kako bi pomagala migrantima. Ističe da je ranije pomagala migrantima na ulici dijeleći im hranu, osiguravajući medicinsku skrb, odjeću i obuću. Ona i ostali volonteri organizacije “Aid Brigade” i sada često izlaze na ulice i traže migrante kojima je njihova pomoć potrebna. Hannah Holmer, volonterka iz Velike Britanije, zadužena je za edukaciju djece, podučava ih engleskom jeziku, dok drugi volonteri podučavaju francuski i njemački. Otkriva nam da će uskoro početi i kurs bosanskog jezika u kampu Ušivak.

Ispraćajući nas, Stevan nam priča kako su nabavili stolove za stoni tenis, a kada se vrijeme proljepša, napravit će i teren za košarku, te za kriket. Od Ambasade Velike Britanije u Bosni i Hercegovini dobili su opremu za kriket, a planiraju organizirati migrantsku ligu u kriketu.

 

PROČITAJTE I...

Oni ispred sebe imaju vrlo opasan i ogroman teren. Riječ je o vrlo visokoj planini Plješevici, nema naseljenih mjesta. Tu je puno zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. Ima i divljih životinja. Migranti su veoma ugroženi na tom putu i mi smo pokušavali da im skrenemo pažnju na to. No, oni imaju cilj da pod svaku cijenu pređu granicu i dokopaju se Evropske unije. Zato ne biraju ni vrijeme ni sredstva kako bi to ostvarili, kaže Ermin Lipić, načelnik bihaćke Gorske službe spašavanja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!