Stalno buljiš u mobitel: Ili si ovisan ili si nekulturan

Da li smo svjesni ovisnosti ili nas je brzina širenja mobilnih komunikacija kao društvo zatekla nespremne pa ne znamo granice i pravila racionalnog korištenja pametnih telefona? Mogu li se osobe koje u društvu stalno pridaju veću pažnju “nekome ili nečemu” što dolazi s telefona smatrati nepristojnim? Naši sagovornici potvrđuju da je problem ovisnosti o mobilnim telefonima itekako prisutan u našem društvu, a posljedice još nesagledive

Majka troje maloljetne djece, u nedostatku stručnjaka u Bosni i Hercegovini kojima bi se obratila, danima čita forume i po internetu traži savjete kako riješiti problem ovisnosti o pametnim telefonima koju je uočila kod svoje djece. Telefone im je prethodno sama kupila uz opravdanje da ih “sva djeca njihovog uzrasta imaju”, te da njena ne bi trebala odudarati od okoline. Iako zvuči ironično, pronalazi osobu iz virtualnog svijeta sa sjedištem u nekoj prekooekanskoj zemlji koja joj putem Skypea dnevno po dva sata drži lekcije, zasnovane na vlastitom iskustvo, jer je on, navodno, isti problem lično pobijedio. Za to vrijeme njen osmogodišnji sin odigra šest nivoa svoje omiljene igrice, dvanaestogodišnja kćerka postavi par selfija na Instagram i Snapchat i zaradi 2.000 lajkova, a njen muž obavlja telefonske razgovore i šalje poslovne e-mailove iako je radno vrijeme već odavno završeno.

U koju se god svrhu koristio, pametni telefon u prosječnoj je bosanskohercegovačkoj porodici Čengić preuzeo glavnu ulogu i okupirao njihovo vrijeme koje su nekada skupa provodili. U razgovoru za Stav majka kaže da su joj djeca neposlušna i nezainteresirana za sve što nema veze s telefonom, a dječaku je čak sniženo vladanje zbog korištenja telefona na nastavi. Pojašnjava da djeca postaju agresivna i nepodnošljiva kada im pokuša oduzeti telefon. Žali nam se i na muža koji se ne odvaja od svog mobitela čak i u toaletu, s njim se budi i spava, a svaki njihov intimni moment pokvari zvuk poruke ili neke druge obavijesti koje su mu uvijek prioritet. Muž to pravda činjenicom da “tako mora biti” jer mu posao ovisi od tog malog uređaja. Zbog situacije u porodici, majka je nezadovoljna, a u pokušaju da nađe rješenje, danima gleda u ekran svog mobitela, sluša svog virtualnog prijatelja, a ponekad i sama igra igrice kako bi pobjegla od surove stvarnosti.

TELEFON KAO KOKAIN

Da li smo svjesni ovisnosti ili nas je brzina širenja mobilnih komunikacija kao društvo zatekla nespremne pa ne znamo granice i pravila racionalnog korištenja pametnih telefona? Za sada izgleda da je jedino pravilo da se telefon koristi tamo gdje dobacuje mreža i postoji 3G i Wi‑Fi, a to znači – skoro svugdje. Iz (kratke) faze oduševljenja pametnim telefonima brzo smo prešli u fazu netrpeljivosti prema onima koji vjeruju da je svako vrijeme, situacija i mjesto prigodno za korištenje ove multifunkcionalne i zaista korisne spravice. Mogu li se osobe koje u društvu konstantno pridaju veću pažnju “nekome ili nečemu” što dolazi s telefona nazvati nekulturnim ili nepristojnim?

U pokušaju da nađemo odgovore na ova pitanja, priče poput sarajevske porodice Čengić i mnogo gore koje smo otkrili u toku istraživanja potvrdile su nam da je ovaj problem u našem društvu itekako prisutan i jako kompleksan. Veliki broj svjetskih studija pokazuje da je ovisnost o telefonu opasna poput alkoholizma, pušenja ili ovisnosti o kokainu. James A. Roberts, profesor doktor na Univerzitetu Baylor – Hankamer School of Business, pronašao je šest znakova ovisnosti o telefonu koje se povezuju s bihevioralnom ovisnošću i ovisnošću o supstancama. Ako je prva stvar koju ujutro uradite uzimanje mobitela u ruke, ako koristite telefon kada vam je dosadno, ako provodite sve više i više vremena na telefonu, postajete nervozni i uzrujani kada vam telefon nije pred očima, ako se ljudi iz vaše okoline žale koliko koristite telefon i ako ne možete smanjiti korištenje čak i ako pokušavate, prema njegovom istraživanju, postali ste ovisnik.

Nažalost, u našoj zemlji ne postoji ni jedno ozbiljno istraživanje, statistika koja obrađuje ovaj problem, a ni ustanova koja se bavi isključivo prevencijom ili tretmanom ovisnosti o mobilnom telefonu. Iz Centra za socijalni rad Zenica kažu da u njihovoj ustanovi do sada nije zabilježen slučaj koji se isključivo veže za ovisnost o mobilnim telefonima, dakle, ne kao primarni problem zbog kojeg su im se obratili korisnici. “Uz ostale probleme, poput problema u ponašanju, posebno mladih ljudi, zanemarivanja škole, neposluha roditeljima, naši stručnjaci registrirali su i poremećaj koji se veže uz pretjeranu upotrebu mobilnog telefona i interneta, kao poremećaj koji je uočen kao sekundarni problem. Ovaj problem često se u posljednje vrijeme registrira kao i jedan od značajnih uzročnika poremećenih bračnih odnosa”, kažu iz ove javne ustanove. Sličan odgovor dobili smo i od nekoliko sarajevskih psihologa.

Kada je riječ o odnosima u porodici i društvu, primjetna je sve veća vezanost za moderne tehnologije te značajno smanjenje neposrednih kontakata, kako u porodici, te općenito u zajednici i društvu, kažu iz Centra. Pojašnjavaju i to da konkretnih odgovora o elementima koji čine ovisnost o mobilnim telefonima za sada nema od strane struke koja se bavi ovisnostima. Kao i kod svake vrste ovisnosti, postoje opći elementi koji bi mogli ukazivati da je riječ o toj pojavi kao obliku asocijalnog ponašanja, a to su zanemarivanje tekućih obaveza, na poslu, u školi i kući, zanemarivanje porodice i prijatelja, manje druženja, a više vezanost uz mobilni uređaj, barem kad je riječ o početnim znacima. Teži i složeniji oblici, kao i kod drugih oblika ovisnosti, jesu drastičnije promjene osobe na fizičkom i psihičkom planu, upozoravaju iz Centra za socijalni rad.

GLOBALNA OPSESIJA

Da vas utješimo, problem je globalan, a da se ovisnost, odnosno vrijeme koje provodimo s telefonima u ruci povećava, pokazuju mnoga svjetska istraživanja, iako do istog zaključka možemo doći i bez neke analitike, dovoljno je samo pogledati ljude oko sebe i veliki broj njih imat će u ruci telefon. Provjeravanje e-mailova, društvenih mreža ili čitanje vijesti na malim ekranima mnogima je toliko ušlo u naviku da više nisu niti svjesni koliko često koriste telefone, odnosno da su postali ovisni o ekranima.

Za novotvorenu slastičarnu u centru Sarajeva, zanimljivog interijera i neodoljive ponude američkih palačinaka, saznali smo preko fotografija njenih gostiju objavljenih na Instagramu. Opsjednutost telefonima, društvenim mrežama, fotografiranjem i čekiranjem mjesta koje posjećujemo doprinijeli su razvoju digitalnog marketinga. Vlasnica objekta Fatima Pajo-Ćuk smatra da je to najbolja i najefektnija reklama za jedan ugostiteljski objekt ili proizvod, a ujedno je i besplatna.

“Gosti uđu s telefonom. Ako im već nije u rukama, vade ga na ulazu, fotografiraju se ili fotografiraju neki detalj u objektu. Naruče šta će jesti, fotografiraju jelo kad dođe, pa nakon toga opet fotografiraju sebe. Dešava se da, ako ih je troje ili petero, nekima jelo dođe ranije, oni to ne načinju, čekaju preostali dio narudžbe samo da bi sve to skupa fotografirali. Dok to sve odrade, prođe period koji su mogli provesti zajedno, a onda ustanu i idu dalje. A to je šteta. 90 posto ljudi koji posjećuju moj kafić takva je vrsta populacije. Ljudi zbog opterećenosti telefonom uopće ne komuniciraju”, pojašnjava Pajo-Ćuk i konstatira da je visok stepen ovisnosti o telefonima u našem društvu.

Prema istraživanju provedenom na Univerziteta u Nottinghamu u Velikoj Britaniji, većina ljudi provodi duplo više vremena s mobitelom u ruci nego što misle, a tu im je istinu otkrila aplikacija koju su u svrhu istraživanja instalirali na svoje telefone. Osobe između 18 i 33 godine koje su sudjelovale u ovom istraživanju svoje su telefone provjeravali svakih deset minuta, bilo da su surfali internetom, koristili aplikacije, slušali muziku ili samo provjeravali koliko je sati, a dnevno su u ekrane pogledali čak do 85 puta.

 VIRTUALNA KOMUNIKACIJA

Masovnijom upotrebom interneta, pogotovo među mladima, stvoren je paralelni virtualni svijet, od onog stvarnog u kome žive, školuju se, planiraju život. Ta virtualna dimenzija komunikacije mladih uspostavila je drukčije norme ponašanja, a komunikolozima i stručnjacima za komunikaciju postavila nove izazove, kaže Seid Masnica, doc. dr. sci. s Odsjeka za komunikologiju Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Pojašnjava da je komunikacija svedena na emotikone, pa tako možemo govoriti da, uz virtualnu svakodnevnicu, postoji i novi jezik koji je kombinacija grafičkih znakova, animacija te oskrnavljenog maternjeg ili stranog jezika kroz skraćenice / simbole.

“U nekim od istraživanjima koje sam radio potvrđeno je da je ugrožena interpersonalna komunikacija. Mladi su otuđeni, ako su i u društvu, često nisu uključeni u diskusiju ili nisu vješti da interpersonalno razvijaju teme za priču o bilo kojoj temi, te nerijetko uočavamo da u društvu kolega ‘lajkaju’ slike ili postove. Istraživanja pokazuju da mladi nisu svjesni činjenice da su nepristojni u tom nekulturnom ignoriranju sagovornika ili nekoga s kim su u društvu, zarad straha da će propustiti nešto na društvenim mrežama”, pojašnjava Masnica. Ističe da su roditeljima postavljeni dodatni izazovi, kako socijalizirati svoje dijete, umanjiti ili zamijeniti društvene mreže nekom grupnom interaktivnom igrom u prirodi ili zabavnom parku.

“Čini mi se da je to u ovom trenutku vrlo teško promijeniti. Ako nisi online, nisi cool, ako nemaš najnoviji mobitel koji podržava sve napredne alate, ‘nisi u trendu’. Ono što bi bilo neophodno, a to je da se u programe edukacije u školama, od najranijih generacija, razmotri mogućnost uvođenja predmeta koji će se baviti značajem komunikacije mladih, koje su prednosti komunikacije ‘face to face’. Bitno je razmatrati prednosti interneta, koji itekako može biti koristan u edukaciji i znanstvenim spoznajama ako se koristi na pravi način”, smatra Masnica.

Neki ljudi postali su toliko ovisni o telefonima i želji za konstantnim pristupom informacijama te u slučaju da nemaju mobitel kraj sebe ili im se isprazni baterija osjećaju nelagodu i anksioznost, što je poremećaj poznat kao nomofobija. Stručnjaci objašnjavaju da je cijeli život modernog čovjeka u telefonu: tamo su kontakti, veze, internet. I, ako čovjek previše ovisi o mobilnom uređaju, kod njega se pojavljuje panični strah da ga može izgubiti. Osim psihološke, u nekim slučajevima može se govoriti i o fiziološkoj ovisnosti o mobilnom telefonu. Ljudi jedu, šetaju i spavaju s mobilnim telefonom nadohvat ruke.

NASTAVNICI BESPOMOĆNI

Zaključci istraživanja koje je prenio i magazin Spiegel kažu da prosječni korisnik uključuje svoj mobitel svakih 18 minuta (od 300 hiljada posmatranih ljudi), na pisanje poruka na aplikacijama poput Vibera i WhatsAppa dnevno potroši 30 minuta. Najkritičnija su skupina, očekivano, mlađi od 25 godina: oni dnevno na mobitelu provedu gotovo četiri sata. Najveću bitku s pretjeranim korištenjem mobilnih telefona vode uposlenici obrazovnih ustanova, smatra Samra Operta, profesorica bosanskog jezika, zaposlena u jednoj sarajevskoj srednjoj školi.

“Koliko god se mi borili, promjena u ponašanju učenika nema jer je tolika zaluđenost neobjašnjiva. Oni nam kažu da noći i noći provode na telefonu. Koristimo najrazličitije metode i sankcije da bismo odmakli učenika od telefona na samom času. Mimo časa, nemamo načina da na njih utječemo”, pojašnjava Operta i dodaje da s roditeljima na roditeljskim sastancima razgovaraju o ovisnosti o mobilnim telefonima, ali da, generalno, nema promjena, jer su i pojedini roditelji bespomoćni. Zabilježili su i slučajeve histeričnog ponašanja kod učenika u situacijama kada roditelji oduzmu djeci telefon. Ističe da, bez obzira na to kakva nam je socijalna struktura i finansijska situacija u državi, opet svi roditelji djeci osiguraju dobre telefone i udovoljavaju im.

Operta smatra da ministarstva obrazovanja nemaju nikakvog plana, strategije, rješenja ili sistematične analize ovog problema, tako da se sve svodi na individualnu borbu profesora na svom nastavnom satu.

“Učenici sve gledaju kroz mobitel. Ako je nešto vezano za školu i ako se može obaviti telefonom, to je super. Oni će to odraditi. Ako treba, recimo, otići u biblioteku i nešto istražiti, to je već teži zadatak. I mi se prilagođavamo i trudimo se da im telefone učinimo korisnim ako već ne mogu bez njega”, priča Operta.

Fadil Osmanović smatra da je osnovni razlog prekomjernog korištenja mobitela stalna prisutnost na društvenim mrežama koja je omogućena putem ovog uređaja.

“Samo treba pogledati koliko su se koristili mobiteli prije pojave Androida i sada. Sad imaš mogućnost da se fotografiraš, da se označiš, gdje si i s kim si, da snimaš video uživo, i zato se mobitel koristi masovno. A riječ je o lažnoj popularnosti na društvenim mrežama, gdje sve ovisi o tome koliko ćeš dobiti lajkova. Za to su krivi mediji koji nam pod nos guraju ‘Zvezde Granda’, ‘Farmu’ i sl. To je sve utjecalo da se ljudi tako ponašaju i da misle da je to prava stvar u životu. Fotografiraju se u teretani, pa u privatnoj poliklinici u kojoj ugrađuju silikone, na masaži, na bazenu. To je lažna popularnost koja nema veze s realnošću”, tvrdi Osmanović.

Vjeruje da je pojava mobitela i društvenih mreža omogućila da ispliva na vidjelo ono što zaista jesmo u smislu (ne)kulture. “Sada imamo opravdanje, imamo Zapad koji je to nametnuo i zato se sve to smatra modernim. ‘Jesam provokativna, ali nisam vulgarna’, komentar ispod slike. Sjede jedna pored druge, objave fotografiju i onda se dogovaraju šta će jedna drugoj komentirati. Ona je poželjna ili on je poželjan jer imaju toliko pratilaca i lajkova. To sve uzima maha i svi se utapaju u to. Sloboda za nemoral. Prevario, razveo se, ‘ma haj bogati šta ima veze’. Prije je to bilo sramota i stid. Krilo se s razlogom. Sad nije sramota da majka kćerkicu od sedam godina slika napučenih usana. Sve ide u krivom smjeru”, zabrinut je Fadil.

ISKLJUČITE SE PONEKAD

Haris Grcić, stručnjak u IT sektoru, smatra da etika ne može pratiti tehnologiju jer se tehnologija razvija velikom brzinom. U prekomjernoj konzumaciji ekrana najranjivija su ipak djeca, smatra naš sagovornik. “Djeca brzo uče, brže od roditelja, a roditelju nema ko objasniti kako se postaviti prema određenom problemu koji se pojavi kod mališana. Roditelj bi mu možda i uskratio mobitel, ali okolina stvara pritisak. Stručnjaka koji bi pomogli isključivo kod ovisnosti o mobilnim telefonima nema, jer, dok se on odškoluje, tehnologija izbaci nešto novo”, pojašnjava Haris.

Roditelji, naime, rade sve više, rijetko su kod kuće, a kada dođu, umorni su i neraspoloženi za komunikaciju s djecom. Čini im se najjednostavnije dati djetetu mobitel da se umiri ili mu ga kupiti. Roditelji tako kupuju privid porodičnog mira, a posljedice su po zdravlje djece nesagledive. Takvu grešku napravili su i Haris i njegova supruga, koji su svom sinu davali telefon kako bi gledao crtane filmove, a oni su za to vrijeme obavljali neke druge poslove. Zbog toga dijete nije još uvijek progovorilo.

Logoped Kemal Redžić kaže da dijete nema pravilnu jezičku stimulaciju jer mobitel ne stimulira dijete da progovori. “Telefon ‘priča’, projicira neku komunikaciju, ali od djeteta ne traži verbalni odgovor i ne traži da dijete nešto kaže. To definitivno može biti jedan od uzročnika kašnjenja u govoru kod djece”, upozorava Redžić.

Stručnjaci smatraju da nas od mobitela može odvratiti jedino promjena fokusa: odlazak na stvarno druženje s prijateljima, bavljenje hobijima, fizičkom aktivnošću… Oduzimanje mobitela može izazvati ogroman otpor kod djece, pa je, stoga, jedina solucija koja roditeljima preostaje da djetetu ponude aktivnosti koje isključuju mobitel. Ako i roditelji većinu vremena provode na mobitelu, tada ni od djece ne mogu očekivati da se ponašaju drugačije.

Bonton u korištenju telefona postoji, a on je vrlo jednostavan, stavite ljude na prvo mjesto, a telefon na drugo. Vi dozvoljavate da se telefon umiješa u vaš društveni angažman, posao ili vrijeme odmora. Ostavite telefon u automobile ili ga isključite kada idete na večeru, ostavite ga da se puni u dnevnoj sobi, a ne u spavaćoj, i provodite više vremena uživajući u životu s drugim ljudima bez društva vašeg telefona. Prije svega, to je uljudno. Isključite svoje mobitele i internet na nekoliko sati, dana, da vidite šta sve imate kada niste online. Probušite balon iluzija koje vam donosi virtualni svijet i vidite šta vam je ostalo u stvarnom životu.

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!