Šta je ubilo mačku

Negdje na početku rata u toj istoj zgradi momak moje sestre izgubio je svoj mladi život u nekoj bezazlenoj i nesretnoj situaciji. Rukovanje oružjem nikad ne završi dobro, uvijek se nešto zaboravi, previdi, posljedice ostaju tu da još dugo vremena zadaju nesanicu i nemir svima koji su to gledali svojim očima, ili su u to na bilo koji način bili umiješani

Koje li je to godine bilo, teško se sjetiti. U pitanju je raskršće ulica Josipa Vancaša i Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka na dobrom starom Džidžikovcu. Bila je tu neka stara zgrada s ljudskim licem koju su osudili na smrt, da bi na istom mjestu dosta kasnije bila napravljena nova, modernija i prostranija, bez ikakvog identiteta. Nakon što su radnici došli s mašinama i sve sravnili do posljednje austrijske cigle, prekopali su temelje i ogradili gradilište zahrđalom limenom ogradom s blijedim obilježjima neke građevinske firme, pa na kraju sve dobro zamandalili. Dugo je ta lokacija za gradnju zjapila prazna. Priroda kao priroda ne čeka, biljke su počele rasti, pojavilo se i žbunje. Gomilalo se smeće koje su ubacivale lijene komšije, a velika kruška (s koje sam pao i polomio se u više navrata) u samom uglu gradilišta nekim je čudom opstala.

S vremenom je gornji dio zarastao u pravu džunglu, a starija je raja na donjem dijelu postavila improvizirani koš i uglavnom glasno igrala košarku. Svaki se dan ondje moglo naći nešto novo. Neko bi prebacio nešto preko ograde, nešto sasvim beskorisno ili nešto što je moglo biti upotrijebljeno u nekoj novoj igri. U svakom slučaju, nikada nam tu nije bilo dosadno, smišljali smo nove razloge da tu ostanemo što duže, da taj prostor držimo “okupiranim”.

Jedan dan istrčao sam sa šnitom kruha namazanom paštetom. Dan je bio prelijep, trešnja iznad garaže koju je čuvao stari čika Jovo privlačila je svojim plodovima koje nismo mogli mimoići bez obzira na ozbiljne prijetnje. Nismo znali šta ćemo od sebe. Svaka igra bila je dobitna kombinacija, a igranje na gradilištu bilo je nešto posebno.

Uvijek sam se izdvajao tražeći neki prostor za sebe, neku tajnu stvar koju niko drugi nije smio znati. Imao sam svoja mala skrovišta u koje sam sakrivao koješta što mi nije bilo dopušteno da unosim u kuću. Da je ko od roditelja vidio zahrđale žilete, šprice izvađene iz smetljišta obližnje ambulante, igračke koje su drugi izgubili, najvjerovatnije bih dobio debelu lekciju i ukor, morao bih se oprostiti od svega toga, tako tajnog i posebnog, zakopanog ispod zemlje u drvenu kutiju za koju niko osim mene nije mogao znati.

Probijao sam se kroz žaru, šiblje i ostali korov. Tražio sam jedno od svojih skrovišta na suncem obasjanom gradilištu. Nigdje nikog na vidiku. Na mjestu svoje tajne loge primijetih bijelu kesu i nešto čudno u njoj. Zapljusnuo me je neprijatan smrad raspadajućeg mesa. Prepoznah komšijinu mačku u lokvi zgrušane krvi. Stresao sam se i potrčao. Ko je to mogao napraviti i zašto? Pokucao sam na komšijina vrata i rekao da sam vidio njegovu mačku i da nešto treba poduzeti. Rekao mi je da se uplela u žicu i da ju je ubila struja. Nije bilo druge nego u to povjerovati. Kako ću sumnjati u riječi odraslih prema kojima moram imati poštovanje? Nisam bio ni svjestan da sam prvi put u svom životu vidio ostatke nečega što je nekad bilo živo biće. Vratio sam se poslije još nekoliko puta da vidim šta se dešava u toj kesi. Smrad je bio nepodnošljiv. Na kraju su u gomili crva ostale samo kosti.

A onda su došle građevinske mašine i sve ponovo iskopale. Temelji su izliveni, nova zgrada ubrzo je nikla. U njoj sam našao nove prijatelje, sve je bilo novo i svježe, ali i dalje sam znao gdje je šta nekada bilo, gledao sam kroz zidove.

Negdje na početku rata u toj istoj zgradi momak moje sestre izgubio je svoj mladi život u nekoj bezazlenoj i nesretnoj situaciji. Rukovanje oružjem nikad ne završi dobro, uvijek se nešto zaboravi, previdi, posljedice ostaju tu da još dugo vremena zadaju nesanicu i nemir svima koji su to gledali svojim očima, ili su u to na bilo koji način bili umiješani. U mojoj glavi zamišljao sam prazno mjesto na starom gradilištu na kojem se to desilo, na mjestu gdje je starija raja igrala košarku.

Otvaram konzervu. Taj zvuk odmah je probudio moje mačke koje su se u trenu našle ispod mojih nogu započinjući umiljavanje. Znaju jako dobro šta slijedi. Istresam sadržaj konzerve u posudu, iste sekunde kreću grabež i frka. Nijedna od njih ne liči na mačku koju sam kao dijete vidio na starom gradilištu, beživotnu i odbačenu.

Šta se, zapravo, desilo prije toliko godina? To nikada neću saznati. Nikada neću saznati stvarni razlog zašto je srušena zgrada na raskršću i napravljena nova. Zašto je neko ukrao koš pa je donji dio gradilišta zarastao u korov? Gdje su sitnice iz moje tajne loge koje sam tako brižljivo čuvao? Šta je zaista ubilo mačku?

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!