Šta je taj bosanski, da prostiš, rekti

Uprkos brojnim pokazateljima historijskog kontinuiteta bosanskog jezika i bosanske jezičke nominacije potvrđenim u povijesnim izvorima na različitim stranama, bosanski jezik predmet je direktnog osporavanja već gotovo dva stoljeća. On se danas dovodi u pitanje, odnosno relativizira, osporava i negira i s pozicija koje se predstavljaju kao “liberalne”, “demokratske”, “antinacionalističke”

U čemu je uopće problem s bosanskim jezikom – ima li ga ikako, ili je riječ o problemu bez problema?!

Na ovo pitanje ne može odgovoriti samo lingvistika kao nauka o jeziku, pa ni samo filologija kao širi okvir naučnog proučavanja jezika i književnosti. Jezik je, naime, i izrazito važna društvena i kulturalna pojava, pa tako i znatno šire društveno i kulturološko pitanje. Da je jezik samo komunikacijsko sredstvo i da su pitanja o jeziku samo lingvistička, problema s jezikom ne bi bilo, niti bi ih moglo biti.

Pogotovo, pak, ne bi moglo biti problema s bosanskim jezikom ili bosanskim jezičkim standardom. Jer, standardni bosanski jezik u ponajboljoj je poziciji u odnosu na druge južnoslavenske standardne jezike s kojima dijeli isti, zajednički jezički sistem, tj. u odnosu na standardni hrvatski i srpski te crnogorski jezik. Kao što je poznato, zvanična standardizacija jezika na Slavenskom jugu započela je, naime, Bečkim književnim dogovorom iz 1850. godine, a kojim je kao osnova za standardni jezik središnjih južnoslavenskih naroda uzet istočnohercegovački dijalekt. Zato se standardni i bosanski, ali i hrvatski i srpski, kao i crnogorski jezik, temelje, zapravo, na dijalekatskoj osnovi koja izvorno pripada upravo prvenstveno bosanskom jeziku. Ova dijalekatska osnova prilično je, otud, daleka, manje ili više strana većini izvanbosanskih hrvatskih i srpskih narodnih govora, odnosno hrvatskoj i srpskoj jezičkoj tradiciji, crnogorskim je znatno bliža i vrlo srodna, a u bosanskom slučaju ona je potpuno svoja, odnosno dio je dijalekatskog sistema bosanskog jezika u najužem smislu. Pa ipak, krajnje paradoksalno, od svih južnoslavenskih jezika ponajviše se dovodi u pitanje te direktno osporava i negira upravo bosanski.

Uprkos brojnim pokazateljima historijskog kontinuiteta bosanskog jezika i bosanske jezičke nominacije potvrđenim u povijesnim izvorima na različitim stranama, bosanski jezik predmet je direktnog osporavanja ne samo danas već gotovo dva stoljeća. Mada postoje i raniji korijeni i drugi modeli, ključni razlozi za to trebaju se tražiti prije svega u 19. stoljeću, u idejama i ideologijama južnoslavenskih nacionalnih romantizama, odnosno u njihovim velikonacionalnim i velikodržavnim projektima i pretenzijama prvenstveno spram bosanskog teritorija i njegove etno-demografske mase. Riječ je, dakle, o poznatim pojavama lingvističkog nacionalizma te nacionaliziranja Bosne i bosanskih muslimana na srpsku ili hrvatsku nacionalnu stranu, a što je nužno podrazumijevalo i negiranje ne samo Bošnjaka kao naroda već upravo i bosanskog jezika, kao i drugih vidova bošnjačke kulture, posebno književnosti, odnosno uopće same Bosne kao samosvojne državne pojave.

Uz brojne druge moguće primjere, uvid u povijesne procese negiranja bosanskog jezika može ponuditi i jedan napis iz posljednjeg desetljeća 19. stoljeća. U pitanju je uvodnik za jedan od prvih brojeva lista Bošnjak, “lista za politiku, pouku i zabavu”, jedne od najstarijih novina svoje vrste u Bosni, odnosno kod Bošnjaka, a koji je pokrenut u julu 1891. godine na inicijativu bošnjačkih prvaka ovog vremena na čelu s Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom, rodonačelnikom novije bošnjačke književnosti, koji je u početku bio i vlasnik ovog lista.

U uvodniku se najprije osvrće na, kako se kaže, očekivane prigovore koji su se iz susjednih krajeva, iz Srbije i Hrvatske, javili na pojavu lista Bošnjak i njegov karakter, a onda se nastavlja tragom ranijih stavova fra Antuna Kneževića i njegove široke koncepcije bošnjaštva i bosanskog jezika: “Neke naše komšije vrlo se ljute, što se dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom i običajima i što pod živu glavu ne ćemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. Nu i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer izmegju sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli: ‘jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime’. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez našega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svagje, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo već odavna tome priučili, mi bi se morali od čuda kameniti kao kulašinsko dijete.”

U nastavku se naglašava ime “Bošnjak” kao “naše pravo narodno ime”, a onda se posebno fokusira pitanje bosanskog jezika, upravo s ovom nominacijom, te problem njegova negiranja, pri čemu se uvodnik osvrće i na paradoks Bečkog književnog dogovora, odnosno na zasnivanje standarda srpskog i hrvatskog jezika i odnos prema bosanskom jezika u ovom smislu:

“A što se tiče našega jezika, to se ne plašimo pred cijelim svijetom otvoreno kazati, da nam je i ime našega jezika usko skopčato s imenom narodnim, te da nam se i jezik zove bosanskim. […]

Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata.

Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli, jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što, po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našemu djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio.”

Sličnosti s današnjim položajem bosanskog jezika više su nego očite i nisu uopće slučajne. Nekadašnji ideološki razlozi danas su preoblikovani, s tim što danas imaju i dodatnu političku funkciju. Tako se, naprimjer, u entitetu RS negiranjem bosanskog jezika i falsificiranjem njegova imena u naziv “bošnjački jezik” direktno diskriminiraju govornici bosanskog jezika na temeljima lingvističkog nacionalizma, a ovaj dio države Bosne i Hercegovine i na ovaj način pokušava se debosnizirati i označiti kao monoetnički, čisto srpski, upravo tragom nacionalističke ideologije “krvi i tla”. I tu, zapravo, ništa nije novo.

No, postoji još jedan krajnji, ovaj put do apsurdnosti doveden paradoks: bosanski jezik danas se dovodi u pitanje, odnosno relativizira, osporava i negira i sa sasvim suprotnih pozicija – pozicija koje se predstavljaju kao “liberalne”, “demokratske”, “antinacionalističke”…

Nekadašnji srpskohrvatski (ili hrvatskosrpski) jezik nije postajao oduvijek, “od početka svijeta“, već je stvoren spomenutim Bečkim književnim dogovorom 1850. godine iz kulturalnih, društveno-političkih i ideoloških potreba jednog vremena. Bio je to pokušaj najprije jezičkog i književno-kulturalnog približavanja, a nakon toga i društvenog te političko-državnog ujedinjenja prije svega Srba i Hrvata te Slovenaca, dok su se drugi južnoslavenski narodi, Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci, pritom podrazumijevali – Bošnjaci u smislu srpsko-hrvatskih odnosa, a Crnogorci i Makedonci u vezi sa širim srpskim nacionalnim korpusom. Srpskohrvatski jezik bio je svojevrstan lingvistički kompromis i konstrukt, koji je svojoj svrsi služio neko vrijeme i koji je, naravno, imao i svoje vrijednosti i smisao, svoje prednosti, ali i nedostatke, a koje je uostalom jasno predstavljalo i njegovo ime, vezano tek za dva južnoslavenska naroda. To pokazuju i egzaktni podaci, pa su, naprimjer, u korpusu za poznati Rječnik srpskohrvatskog književnog jezika Matice srpske i Matice hrvatske iz 1967. godine izvori iz bošnjačke književnosti bili uključeni sa svega 3%. Ovaj rječnik bio je rezultat novog, ovaj put Novosadskog dogovora iz 1954. godine, koji je na neki način potvrdio raniji dogovor iz Beča, pri čemu će i ovaj primjer reći da pojava bosanske jezičke tradicije kao takve (a slično je i s crnogorskom) nije ni izbliza adekvatno priznata u korpusu srpskohrvatskog jezika, što su tek neki od nedostataka ove nekadašnje unitarističke jezičke koncepcije.

Pa ipak, bosanskom jeziku s tobožnjih “liberalnih“, “demokratskih“, “antinacionalističkih“ i drugih samoproglašenih “progresivnih“ pozicija prigovara se štošta. Između svega ostalog i učešće u razaranju srpskohrvatskog kao zajedničkog jezika, i to upravo s pozicija lingvističkog nacionalizma. Potom, prigovara se i njegova navodna “skrojenost” po “bošnjačkoj mjeri“, i u tom smislu razaranje bosanskog jezičkog jedinstva. A, također, bosanskom jeziku prigovara se i njegova tobožnja arhaizacija, orijentalizacija, provincijalizacija, odustajanje od bosanske pluralnosti i šta sve ne… I pri svemu tome zaboravljaju se činjenice, one se iz nekog razloga ne kazuju ili se, jednostavno, ne znaju, ili neće da znaju.

Zaboravlja se, naprimjer, ne samo povijest nastanka i funkcije srpskohrvatskog jezičkog standarda, to kad je, kako i zašto stvoren, već i to da se ovaj nekadašnji standardni jezik počeo raspadati upravo na svojim srpskim i hrvatskim osovinama, tj. Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika sastavljenoj u Matici hrvatskoj u martu 1967. godine, odnosno kontrastavom u Predlogu za razmišljanje grupe članova Udruženja književnika Srbije odmah potom, a prije svega toga uslijed netolerantne politike beogradskog jezičkog unitarizma i hegemonizma. U srpskom Predlogu za razmišljanje, a kao odgovor na hrvatsku jezičku deklaraciju i njezin protest protiv jezičkog nasilja, konstatira se da su Bečki i Novosadski dogovor poništeni te se iznosi stav da će se od tog trenutka srpski i hrvatski jezik razvijati samostalno. Savremena standardizacija bosanskog jezika javit će se, pak, tek nakon raspada Jugoslavije, onda kad srpskohrvatskog jezika više u realnosti nije bilo, baš kao ni zemlje radi koje je stvoren, a prvi pravopis bosanskog jezika bit će objavljen tek 1996. godine, dakle gotovo puna tri desetljeća kasnije. Kao takav, bosanski jezik nije niti može biti izraz lingvističkog nacionalizma, nego je devedesetih godina tek nastavio svoje zvanično postojanje, a koje je bilo dokinuto baš lingvističkim nacionalizmom, kad je 1907. godine naziv bosanski jezik ukinut u Bosni u korist drugih, nacionalnih određenja jezika, odnosno u korist srpskohrvatskog jezika.

Bosanski jezik, njegovi govornici i njegovi proučavaoci ne razaraju bosansko jezičko jedinstvo. Bosansko jezičko jedinstvo počelo se razarati pod utjecajem lingvističkih nacionalizama iz susjednih sredina još u 19. stoljeću, a ovaj proces započeli su oni koji su odustali od bosanskog imena jezika i priklonili se nekom drugom, nacionalnom imenu. To pokazuje i primjer uvodnika iz lista Bošnjak, koji je u svojoj orijentaciji ciljao na sve Bošnjake u povijesnom smislu riječi, odnosno do 19. st. na sve žitelje Bosne. Bosanski jezik i danas je otvoren za druge, naravno ukoliko i onoliko koliko postoji taj interes s druge strane. Ali, uvažavajući realnost povijesnih procesa novijih etno-nacionalnih identifikacija u Bosni i na širem prostoru Slavenskog juga te izbjegavajući ma kakav jezički unitarizam i hegemonizam, bosanski jezik druge nužno ne uključuje u vlastitu jezičku maticu, odnosno ne prisiljava ih na vlastitu nominaciju. To su pitanja potpuno slobodnog izbora svakog pojedinca u koja se niko ne može miješati niti na to ima prava – svako zna kojim jezikom govori i kojim jezikom želi govoriti. Uostalom, to je bio i stav još u Bošnjaku iz 1891. godine.

I bosanska jezička norma upravo je ovakva – dominantno pluralna. Ona nije prvenstveno disjunktivna već konjuktivna, ona prvenstveno ne rastavlja već sastavlja i uključuje, ali sasvim prirodno uvažava jezičku tradiciju Bosne i najvećeg broja svojih govornika. Normiranju bosanskog jezika strani su razlikovni rječnici, strane jezičke isključivosti, ali je, naravno, strano i negiranje vlastitih jezičkih navika i ranije zanemarivanih preferencija govornika bosanskog jezika. Pritom, širina bosanske jezičke norme ne zavisi samo od Bošnjaka kao i zvanično najbrojnijih govornika bosanskog jezika, već prije svega od spremnosti drugih da učestvuju u bosanskom jeziku i samim tim oblikuju njegovu normu. Bosanski jezik može biti, dakle, i još “bosanskiji“, ali to zavisi prvenstveno od drugih, od toga koliko ga ti drugi prihvataju i koliko ga sami hoće takvim učiniti. To pokazuje i slučaj nekadašnjeg bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza, koji se javio sedamdesetih godina 20. stoljeća i kao pokušaj uvažavanja osobenosti jezika u Bosni i Hercegovini, a koji, međutim, nije uspio preživjeti zasebne nacionalne standardizacijske procese u drugim sredinama.

Negiranje bosanskog jezika s pozicija nacionalističkih ideologija i lingvističkog nacionalizma ono je s čim se Bošnjaci i drugi govornici bosanskog jezika ipak znaju nositi, kako je to jasno i u listu Bošnjak iz 1891. godine. No, govornici bosanskog jezika, a Bošnjaci prije svega, loše se snalaze s problematiziranjima i relativiziranjima bosanskog jezika, a posebno s njegovim osporavanjem i negiranjem iznutra, ili s pozicija koje ne prepoznaju na prvu kao prijeteće spram bosanskog jezika kao takvog, čak ni onda kad je njihov jezik predmet vulgarne sprdnje. Uz niz drugih mogućih pokazatelja, tu njihovu zbunjenost odražava i danas kod nas sve češća upotreba potpuno besmislenih i obezličenih odrednica poput naš ili bosanski, hrvatski, srpski jezik kao imena za maternji jezik. One su i odraz straha od optužbe za “nacionalizam”, one su također i vid prvenstveno bošnjačke mimikrije, strah od samoimenovanja, a prije svega rezultat nekog novog i drugačijeg razvlačenja naše pameti, koje mnogi ne prepoznaju onda kad je očita i neposredna prijetnja nestala. Bošnjak, kao i drugi govornik bosanskog jezika, tako, sve manje vidi da s bosanskim jezikom ipak nema nikakvih stvarnih problema i da su i ovi, kao i svi drugi “problemi“ bosanskog jezika zapravo izmišljeni.

PROČITAJTE I...

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!