Šta je Srebrenica Turskoj?

Tužno je da smo spali na to da branimo Holandiju samo zato da bismo napali Tursku. Niko se nije našao da skrene pažnju na odgovor holandskog premijera Ruttea na Erdoganove optužbe u vezi s počinjenim genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici, a koji je glasio: “To je odvratna historijska laž.” A barem mi dobro znamo ulogu Holandije u Srebrenici

Posljednjih dana u domaćim medijima mogli smo više puta pročitati kritike upućene Turskoj zbog “korištenja” Srebrenice u diplomatskom i medijskom sukobu s Holandijom. Ne ulazim u mišljenja porodica žrtava iz Srebrenice – kao osoba koja je također u proteklom ratu izgubila člana uže porodice znam koliko su to osjetljive teme u kojima porodice žele imati apsolutno pravo na vlastitu istinu. Međutim, prateći pisanja domaćih medija lahko je vidljivo da je ovo bila samo dobro dočekana prilika za još jedan “udar” na Tursku.

Ispostavljanje tuđih računa

Među različitim medijskim napisima našlo se i upiranje u prstom prema Turskoj s pitanjem “zašto nije pomogla Srebrenici” tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, a sve s ciljem da se račun za tursku politiku iz tog vremena ispostavi njenom sadašnjem predsjedniku i njegovoj partiji.

Namjerno ili slučajno pritom se zaboravlja napisati da za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini danas vladajuća turska AK partija nije bila ni osnovana. Iako se u navodima domaćih medija optužuje i Necmettin Erbakan i njegova Refah stranka, korisno je napomenuti da je Erbakan na lokalnim izborima 1994. godine bio tek treća stranka po osvojenim glasovima, ispred koje su bili Tansu Ciller (Dogru yol partis – Partija pravog puta) i Mesut Yilmaz (Anavatan partisi – Domovinska partija). Recep Tayip Erdogan, kojeg domaći analitičari predstavljaju kao glavnog krivca za sve dobro i loše u Turskoj, pa i kao krivca što Turska nije zaustavila genocid u Srebrenici počinjen 1995. godine, bio je tada samo novoizabrani gradonačelnik Istanbula.

Nekima je zasmetalo i to što sadašnji predsjendik Turske Erdogan “lupa po Evropi, koja je tokom agresije na BiH primila više muslimana nego što ih je pobjeglo u Tursku od užasa u okolnim zemljama”. Istine radi, Bosnu i Hercegovinu napustilo je tokom agresije približno 1,8 miliona stanovnika, koji su utočište potražili mahom na Zapadu. Neki su otišli u Ameriku, neki u u Kanadu, Australiju i druge neevropske države, a veliki ih se broj zadržao i u Evropi, na prostoru neusporedivo većem od Turske i sastavljenom od više država ekonomski uglavnom mnogo jačih od tadašnje Turske. Tokom rata u Siriji Turska je primila više od 2,5 miliona izbjeglica. Današnja Turska, kao regionalna velesila, pronalazi mogućnosti da osigura dom izbjeglicama i bez pomoći Evropske unije koja je obećavana i koja nikada nije stigla.

Turska iz 1994. godine sasvim je druga priča. Te je godine Turska pretrpjela jednu od najvećih ekonomskih kriza. Ona devedesetih nije bila ni blizu onome što predstavlja danas. Pogledamo li brojeve, vidjet ćemo da je vanjski dug Turske 1992. godine iznosio 55,6 milijardi dolara, a 1993. godine čak 67,4 milijarde. (U međuvremenu je Turska izmirila svoj dug Međunarodnom monetarnom fondu.) Stopa inflacije 1993. godine iznosila je 60,3 posto, a 1994. čak 149,6 posto. Suprotno tome, u 2013. godini iznosila je 7,88 posto, a u junu 2016. godine 7,64 posto. Stopa ekonomskog rasta Turske 1994. godine bila je negativna i iznosila je – 6,09 posto, dok je 2016. godine bila oko 3 posto.

Prije ekonomske krize iz 1994. godine prekonoćna kamatna stopa u Turskoj iznosila je 70 posto, dok je 1994. godine dosegla nevjerovatnih 700 posto. U 2016. godini iznosila je 8,5 posto, a u januaru 2017. godine, uprkos Gezi protesta i pokušaja državnog udara, 9,25 posto. Vrijednost izvoza iz Turske 1994. godine bio je 18.105.872, a vrijednost uvoza bio je 23.270.019 dolara. Dvadeset godina poslije i uvoz i izvoz porasli su približno deset puta: Turska je 2014. godine izvezla robe u vrijednosti od 157.610.158 dolara, a uvezla robu vrijednu 242.177.117 dolara.

Branimo Holandiju da bismo napali Tursku

U kritičkim osvrtima na Tursku ovih dana pisalo se i da je Holandija “svoje grijehe priznala i sankcionirala”. Može se reći da je to donekle tačno, samo je potrebno pojasniti kako je to učinila. Ako je priznanje grijeha postavljanje spomen ploče holandskim plavim šljemovima iz Srebrenice, a koju je 2006. godine u Asenu otvorio tadašnji ministar odbrane Holandije Henk Kamp – onda su ih “priznali”. Ako je sankcija to što je vlada Holandije dodijelila priznanje svojim vojnicima koji su “u Srebrenici imali veoma težak zadatak” te što je 2016. godine na sudu u Haagu Holandija kao država odbili priznati odgovornost za to što njeni vojnici nisu zaštitili Bošnjake Srebrenice – onda su “sankcionirali”. Tužno je da smo spali na to da branimo Holandiju samo zato da bismo napali Tursku. Niko se nije našao da skrene pažnju na odgovor holandskog premijera Ruttea na Erdoganove optužbe u vezi sa počinjenim genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici, a koji je glasio: “To je odvratna historijska laž.” A barem mi dobro znamo ulogu Holandije u Srebrenici.

Očito je da dežurni kritičari Turske jedva čekaju da se desi bilo šta što im daje povod za novi udar na Tursku. Možemo se s njima složiti u jednom, u Turskoj se spominje Srebrenica, ali ne samo ona, već i Sarajevo i Mostar i Alija Izetbegović, odnosno spominje se cijela Bosna i Hercegovina. Ali ne spominje ih samo za vrijeme izbora, već stalno. I to se ne čini kako bi se ostvarila neka korist od toga, već da se sačuva sjećanje na bol koju je Bosna i Hercegovina pretrpjela, kao i da se podsjeti na sve ljepote i vrijednosti koje naša država ima.

Neozbiljno je i pomisliti da lideru poput Erdogana, na čiji poziv izađu milioni na ulice i “golim rukama”, svojim životima zaustave državni udar, treba baš Bosna da bi dobio izbore. Zašto niko od kritičara nije u proteklih pet godina čuo kada je Erdogan bezbroj puta pozivao EU i UN da zaustave rat u Siriji, pozivajući se na rat u Bosni i lekciju koju je UN, navodno, naučio u Srebrenici? Ne, kod nas se to ne čuje, čuje se samo onda kada nam to otvara put da “lupamo” po Turskoj. Skoro niko od domaćih medija nije prenio ni kada su turski predsjednik Erdogan, tadašnji premijer Davutoglu, kao i pola parlamenta, nosili cvijet Srebrenice u znak sjećanja na žrtve. Rijetko ko je prenosio Erdoganove videoporuke povodom Srebrenice, obraćanja u parlamentu, nošenje bijelih traka u cijeloj Turskoj povodom sjećanja na Prijedor.

Oni koji pobliže prate dešavanja u Turskoj, a ne samo jednom godišnje, kada im to odgovara, znaju da turski predsjednik i sada, jednako kako je to činio dok je bio premijer, na skoro svakom većem skupu u svom obraćanju spomene Bosnu i njen narod.

Kada je posljednji put na našim TV kanalima emitiran neki dokumentarac o Srebrenici? U Turskoj je snimljeno bezbroj dokumentaraca i serija o Srebrenici, održano nebrojeno mnogo konferencija i izložbi. U Ankari, Izmiru, Adani postoje spomen-ploče u čast žrtvama iz Srebrenice.

Turska gaji sjećanje na stradanja i patnje i ostalih bosanskohercegovačkih gradova, ali njeguje i ističe i vrijednosti iz cijele Bosne i Hercegovine. Iz ljubavi prema Bosni i Hercegovini u turskim gradovima postoje kopije Sebilja, ulice, trgovi, radnje, hoteli s nazivima Sarajevo, Mostar, Alija Izetbegović, Bosna Hersek i slično. Vjerovatno je i to samo zbog izbora.

Gotovo je nemoguće pobrojati sve konferencije, simpozije i izložbe organizirane na temu rata u Bosni i Hercegovini, u znak sjećanja na pale žrtve, kao i na temu bolje budućnosti na našim prostorima. Djeca u turskim školama uče o Bosni, o Aliji Izetbegoviću, a njegove su knjige među najčitanijim u Turskoj.

O ovome se ne piše kod nas, jer onima koji kritiziraju ne odgovara stvarna slika Bosne u Turskoj, ne odgovara im istina da se o Bosni u Turskoj priča svaki dan.

 

DIO SAOPĆENJE UDRUŽENJA BOSANSKO-TURSKOG PRIJATELJSTVA “BOSFOR”

(…) Nakon svih demokratskih i ekonomskih promjena u Turskoj na red su došle i ustavnopravne promjene koje bi Tursku učinile još demokratičnijom i snažnijom državom. (…) Referendum je najdemokratskiji način izražavanja volje jednog naroda.

Na ovom, sedmom po redu referendumu od osnivanja Republike Turske, turski građani će se 16. aprila 2017. godine izjasniti o prihvatanju osamnaest Amandmana na Ustav Republike Turske. Ovim ustavnim promjenama želi se uvesti sistem sličan onome koji vrlo uspješno funkcionira u SAD-u duže od 200 godina.

Usvojene demokratske i ustavne promjene u Republici Turskoj, o kojim treba na referendumu da se izjasne građani, reformskog su karaktera. To je jačanje demokracije i demokratskih prava. Eklatantan primjer je i to što bi po izmijenjenom Ustavu pravo glasa na izborima imale sve osobe koje napune 18 godina, a ne kao što je do sada bio slučaj s napunjenih 25 godina. Ovakvu praksu prakticiraju mnoge demokratske zapadne zemlje koje sad kritiziraju tursku vlast i tobože brinu za demokratska prava u Turskoj. Takvih primjera ima mnogo.

Predsjednički i polupredsjednički sistem u zapadnim zemljama niko ne dovodi u pitanje, niti sumnja u njihovu demokratičnost. (…)

Više nego očigledno je da mnoge zemlje Zapada ne mogu da prihvate tako snažan napredak Turske i njeno uspravljanje, nakon godina i decenija podaničkog položaja i finansijskog zaostajanja, što je državama koje kritikuju Recepa Tayyipa Erdogana, donosilo ogromne profite od roba, usluga i kapitala. (…)

Predsjenik Udruženja

Dr. Rizvan Halilović

PROČITAJTE I...

Upravo zato što hrvatski političari, mediji i akademski autoriteti ulažu velike napore da se iskrivljeno predstave i falsificiraju ratni događaji i odnosi na ratištima u Hrvatskoj (1991–1995) i Bosni i Hercegovini (1992–1995), nužno je nepristrano sagledavanje i rasvjetljavanje istine. Ako bi se to činilo primjenom naučnih metoda, kao tačna bi se potvrdila hipoteza koju donosimo u ovom tekstu

Poskok je, po istom principu kao i Građanski savez, Konakovićevo pisanje o Kiseljaku stavio u kontekst džume, klanjanja, džamije, hadža, objavljujući uz svoj komentar premijerovu fotografiju s hadža, nazivajući njegov dolazak u Kiseljak vjerskim turizmom. Još se jednom pokazalo da je ekstremizam uvijek jednako isključiv, odvratan i prljav, bio crven ili crn, ili bilo koje druge boje – svejedno je.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!