Šta je (nama) pravopis

Koji je sad pravopis validan: stari ili novi Halilovićev pravopis? Kako ćemo to znati i ko o tome odlučuje? Sam Halilović ili neko drugi? Šta će se sad učiti u školi? Osim toga: Da li je neko ovlastio Halilovića da upravo on piše novi pravopis i šta ako neko drugi, neko od njegovih kolegica ili kolega, ili možda neko iz drugog kantona, napiše knjigu i nazove je Pravopis bosanskog jezika, a da se pri tome taj pravopis razlikuje od Halilovićevog? Koji onda pravopis gdje i od kada važi

Piše: Vedad SMAILAGIĆ

Godine 1996. objavljen je Pravopis bosanskoga jezika, a autor tog pravopisa bio je Senahid Halilović. Objavljivanje pravopisa bio je prvi emancipacijski korak bosanskohercegovačke jezičke politike spram međusobno nepomirljivih i često agresivnih jezičkih politika Srbije i Hrvatske. Taj Halilovićev pravopis za ovih dvadesetak godina preživio je brojne kritike. Prije nekoliko dana objavljen je i zatim u javnosti promoviran novi pravopis istog autora i on predstavlja izmijenjeno i dopunjeno izdanje Halilovićevog pravopisa od 1996. godine. Odmah nakon izlaska ovaj pravopis nailazi s jedne strane na podršku, uz ocjene da predstavlja pobjedu nauke nad ideologijom (Enver Kazaz), ali i na kritike s druge strane, gdje ga se optužuje da je potpuno zanemario nauku (Ismail Palić).

Međutim, u pravopisu nema neke posebne nauke, jer pravopis kao knjiga nije primarno rezultat naučnih istraživanja nego skup pravila pisanja koja predlaže neki autor, ili neka grupa autora. Ovaj skup pravila pisanja rezultat je potrebe i želje da se unutar jedne jezičke zajednice ujednači pismeno zabilježavanja tekstova. Prilikom pisanja pravopisa autori se vode ili se mogu voditi određenim načelima: načelom izgovora – odnos izgovorenog glasa i napisanog slova, načelom etimologije – jednako pisanje etimološki srodnih riječi, zatim načelo porijekla – koje regulira pisanje riječi stranog porijekla te gramatičko-sintaktičko načelo – koje se odnosi na pismeno povezivanje riječi u rečenice, odnosno u tekst.

O ovim i eventualno još nekim načelima neophodno je voditi računa kada se u vidu pravopisa navode pravila za pisanje riječi, rečenica i tekstova jednog jezika, a sve s ciljem što ujednačenijeg i jednostavnijeg zapisivanja misli i riječi na papir, ali i što jednostavnijeg čitanja i razumijevanja pisanog teksta. U tom smislu, pravopis jednog jezika ima i svoj obrazovni zadatak jer ujednačavanje pisanja pojednostavljuje i olakšava čitanje i pisanje i samim tim podržava proces obrazovanja jedne kulturne zajednice.

Ali, vratimo se Halilovićevom pravopisu i mjestu koje jedan pravopis ima unutar jedne jezičke zajednice. Kako rekosmo, pravopis nije naučno djelo – nema ništa naučno u tome što u pravopisu stoji da se imena ljudi pišu velikim slovom, a imena dana u sedmici malim. Niti ima išta naučno u tome što se kaže da je ispravno sanjke, a nije sanke i slično. Kod pravopisa se primarno radi o stavovima autora ili grupe autora o pisanju određenih riječi i upotrebe rečeničnih znakova poput zareza te preporukama kako bi ih trebalo pisati, što je najčešće bazirano na određenoj logici ili načelu za koja se ponekad daju naučna obrazloženja, a ponekad predstavljaju jednostavno odluku autora pravopisa. Od svih tih pravila, korisnici neka pravila razumiju, neka ne.

Pravopis je čisto normativni tekst poput bilo kojeg zakona ili propisa i kao takav jeste predmet struke bez koje se ne može, ali želim naglasiti da upravo zato što pravopis primarno nije naučno djelo, on je u velikoj mjeri predmet mnogih ljudi van struke. Kao i svaki drugi normativni tekst, recimo zakon, pravopis ne može biti tačan ili netačan, istinit ili neistinit, nego samo prihvatljiv ili neprihvatljiv, dobar ili loš, te jednako kao i svaki zakon i pravopis jednog jezika stupa na snagu ili prestaje važiti. I sad nam se otvara niz pitanja: Koji je trenutno pravopis validan: stari ili novi Halilovićev pravopis? Kako ćemo to znati i ko o tome odlučuje? Sam Halilović ili neko drugi? Šta će se sad učiti u školi? Osim toga: Da li je neko ovlastio Halilovića da upravo on piše novi pravopis i šta ako neko drugi, neko od njegovih kolegica ili kolega, ili možda neko iz drugog kantona, napiše knjigu i nazove je Pravopis bosanskog jezika, a da se pri tome taj pravopis razlikuje od Halilovićevog? Koji onda pravopis gdje i od kada važi?

Činjenice je da svako, baš svako, ima pravo napisati i objaviti knjigu s pravilima pisanja i nazvati je Pravopis bosanskog jezika. Taj neko drugi može biti neki drugi profesor ili grupa autora u Sarajevu, neki autori u Bihaću, Tuzli, Mostaru, Zenici, Travniku, Livnu, čak i neki lokalni učitelj u Oborcima kod Donjeg Vakufa može napisati takvu knjigu koja se zove Pravopis bosanskog jezika i objavite je. Tu se radi čisto o slobodi izražavanja, pisanja i objavljivanja. Ipak, za razliku od zakona, pravopisa se niko ne mora pridržavati. Svi možemo pisati kako hoćemo, što i činimo kad pišemo e-mailove, ili poruke na Viberu, ne vodeći računa o pravopisnim pravilima.

Međutim, budući da je poznavanje pravopisa svog maternjeg jezika dio osnovnog obrazovanja, država ima obavezu da u sklopu nastave maternjeg jezika ne samo omogući nego i zahtijeva učenje pravopisa.

Ali, država to može zahtijevati tek onda kada ona sama, kroz ministarstvo, vladu ili parlament donese odluku ili zakon da se u školi ima predavati pravopis i jasno kaže koji – ako ima više različitih pravopisa, što je vrlo moguće, a desilo se, naprimjer, u Hrvatskoj. Tim činom država propisuje i može propisati obavezni pravopis samo u državnim i javnim institucijama poput škola, ministarstava i drugih državnih i javnih službi. Ne i medijima poput novina i portala, izdavačkim kućama ili za privatnu komunikaciju. Ali, u situaciji kada na tržištu postoji više pravopisa, odluka države da izabere jedan od njih kao službeni može dovesti do tužbe autora drugih, nazovimo ih alternativnih pravopisa, jer bi država dala prednost jednom autoru, a odbacila bi drugog ili nekog trećeg autora, odnosno grupu autora.

Konačno, pravopis se i prodaje pa autori mogu računati i s materijalnom dobiti ako baš njihov pravopis država odabere za službeni. Štaviše, različiti kantoni Bosne i Hercegovine mogu u školske programe kao obavezne uvrstiti različite pravopise. Tako bi bilo moguće da je u Bihaću opština netačno, a tačno samo općina, a u Tuzli obrnuto, a u Zenici da je oboje tačno. Takva je situacija moguća jer su obrazovne politike u Bosni i Hercegovini na nižim ili čak najnižim nivoima vlasti koje mogu, recimo, prilikom izbora službenog pravopisa administracije i škola pod svojim nadzorom prednost dati autorima pravopisa iz svoje sredine.

Svi ovi mogući problemi, koje ne treba zanemariti, posljedica su kulturne i obrazovne liberalizacije Bosne i Hercegovine koja je kao takva sasvim poželjna dok ne dosegne razinu kulturnog i obrazovnog rasula, a što se u mnogim kulturnim i obrazovnim sferama u Bosni i Hercegovini već jasno vidi. Stoga, očita sloboda na polju izdavaštva i propisa pravopisnih standarda (i nekih jezičkih) dovodi do nove nesigurnosti govornika bosanskog jezika, do potpunog razočarenja u lingvističke stručnjake i u državu kao garanta obrazovanja.

Pravopis jednog jezika jeste i može biti samo konvencija, dakle, dogovor baziran na radu ljudi iz struke, ali dopunjen potrebama, prijedlozima, idejama i rješenjima korisnika pravopisa različitih profila: naučnika, uposlenika u javnoj upravi, školskih učitelja i nastavnika, novinara, izdavača, književnika i eventualno drugih koji se profesionalno bave pisanjem tekstova. Teško je očekivati opću prihvatljivost pravopisnih normi koje dolaze samo od jednog autora bez širih konsultacija s onima koji tu normu trebaju implementirati. Stoga, optimalna prihvatljivost pravopisa bosanskog jezika podrazumijeva rad i saradnju predstavnika različitih struka zainteresiranih za jedan standardni pravopis: lingvisti, nastavnici, novinari, izdavači, predstavnici državne administracije, književnici, prevodioci i slično.

Uključivanje predstavnika svih zainteresiranih struka i većeg broja saradnika iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine u proces normiranja pravopisa bosanskog jezika uveliko smanjuje mogućnost međusobne konkurencije različitih autora te time pojačava sigurnost govornika jednog jezika u konačno rješenje, što osigurava najširu moguću prihvatljivosti pravopisnih rješenja među građanima. Za takav jedan proces neophodna je podrška države, recimo kantonalnih ministarstava nauke i obrazovanja ili nadležnog federalnog ministarstva, u smislu javnog definiranja potrebe za jednim općeprihvaćenim pravopisom, te iniciranja i okupljanja predstavnika različitih profesija i iz različitih regija Bosne i Hercegovine, i uspostavljanja institucionalne platforme za proces dogovora svih stručnjaka oko zajedničkog pravopisa.

Ako pravopis razumijevamo samo kao jedan primjer za proces odgovornog i stručnog kreiranja što šire prihvaćenih obrazovnih normi, te načina njihove implementacije unutar kulturne zajednice, onda se na isti način i s istom odgovornošću treba odnositi prema svim obrazovnim normama unutar te kulturne zajednice. Pravopis je samo jedna od njih.

(Prof. dr. Vedad Smailagić vanredni je profesor germanističke lingvistike na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i gostujući profesor na Univerzitetu Würzburg u Njemačkoj, te gost-predavač na univerzitetima: Heidelberg, Saarbrücken, Halle, Bologna, Lisabon i Ljubljana. Općom problematikom kodificiranja i standardizacije jezika bavi se iz aspekta ljudskih sloboda i demokratije.)

PROČITAJTE I...

Sudeći po trendu koji vlada posljednjih 20 godina, politički podijeljeni Bošnjaci s prostora ove izborne jedinice, koju sačinjavaju Krupa na Uni, Bosanski Novi, Prijedor, Bosanska Kostajnica, Bosanska Dubica i Oštra Luka, bez većeg odziva biračkog tijela teško da će dobiti svog predstavnika u zakonodavnim organima vlasti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!