Šta je direktorica KCUS-a Sebija Izetbegović govorila za BHT 1?

Mnogo se zadnjih sedmica govorilo o intervjuu koji je direktorica KCUS-a, prof. dr. Sebija Izetbegović, dala za BHT 1. Uz sve napade i kritike, malo se govorilo o tome šta je ustvari izrečeno, odnosno o sadržaju samog intervjua, kojega u cijelosti predstavljamo

Pozdrav gledateljima javnog RTV servisa BiH, gledate ekskluzivni intervju u kojem će naša gošća biti osoba za koju kažu da je trenutno najutjecajnija žena u Bosni i Hercegovini. Dio javnosti je žestoko kritikuje, a u isto vrijeme, nju ne možemo tako često vidjeti u javnosti. No, za Radio-televiziju BiH je pristala govoriti, nadam se otvoreno i direktno o svim gorućim problemima u ustanovi koju predvodi. Naša gošća je generalna direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu profesorica Sebija Izetbegović. Profesorice Izetbegović, hvala što ste se odazvali našem pozivu.

Pa ja prije svega ne znam zbog čega me komentarišu kao najutjecajniju ženu, ja se ne osjećam tako. Ali, u svakom slučaju hvala i vama što ste me pozvali na ovakav razgovor. Mislim da je bilo krajnje vrijeme da u javnosti objasnimo neka dešavanja u Kliničkom centru.

 

Evo kako rekoh na samom početku, ne eksponirate se često u javnosti čak ni kada vam se adresiraju vrlo, vrlo žestoke kritike. Zašto?

Ja po vokaciji nisam osoba koja voli da se eksponira u javnosti. Volim da radim posao. Međutim, očigledno je da se nekad i moram obratiti u javnost. Pa evo, ovom prilikom sam se odlučila na to. Ja sam dala nekoliko intervju u zadnjih, možda, godinu i po otkad sam došla na ovu poziciju. Možda tri intervjua sve skupa. Sve sam objasnila. Bila je jedna velika konferencija za štampu. Ali, evo, stalno se dešavaju neke situacije koje je možda potrebno dodatno objasniti.

 

Od jednog dijela saradnika, javnosti, profesorice Izetbegović, imate, čini mi se, bezrezervnu podršku. Od drugog dijela, kao što sam rekla na početku, Vam se upućuju vrlo oštre, vrlo direktne, vrlo žustre kritike. Da li ste ikada usljed takvog ambijenta u kojem radite, jedne vrste pritisaka, ikada odlučili, pomislili, da napustite tu poziciju? To je ipak jedno veliko bremen koje nosite.

Ne. Ma ni govora. Pa nisam vam ja od onih koji odu u ćošak pa plaču. Nema govora. Ja sam osoba koja je ozbiljna, koja je svjesna svoje odgovornosti. Znala sam šta me čeka. Svjesno sam ušla u ovaj posao. Ovo je vrlo ozbiljan posao. Međutim, prošla sam sve stepenice koje su potrebne do nivoa direktora Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Kao što vjerovatno znate, ja sam bila šefica jednog malog odjeljenja na ginekologiji, pa sam onda bila šefica jednog većeg odjeljenja, pa sam bila šefica operacionog trakta, pa sam nakon toga bila direktorica discipline za ginekologiju i porodiljstvo i pedijatriju. Pa sam nakon toga bila direktorica Opće bolnice Abdulah Nakaš, bivše Vojne bolnice, i nakon toga sam konkurisala u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu sa svim mogućim referencama koje su potrebne za takvu poziciju.

 

Čini mi se da su ipak s najvećim kritikama, uz sve poslove koje ste obavljali, ipak se sa najvećim kritikama susrećete s Vašim menadžerskim pozicijama, odnosno, na pozicijama direktorice, najprije Opće bolnice, a evo sada i Kliničkog centra.

Pa, apsolutno. Vidite, medijska pažnja se podiže sa stepenom, da kažemo, adekvatno odgovarajuće veličine ustanove koju vodim. Sjećate se kakav je bio haos kada sam otišla u Opću bolnicu. Isto je bio konkurs, bila su četiri kandidata. Po mišljenju komisije ja sam bila najbolji kandidat. Zatekla sam tu bolnicu isto u jednom vrlo lošem stanju. Milion i po je bilo duga, ostavila sam ih sa milion i sedamsto u plusu, nakon što smo sve u bolnici sredili i organizovali i oprali itd. Onda sam došla u Klinički centar koji ima 3500 uposlenika, 100 miliona duga. Način na koji ja radim jeste način koji će sigurno rezultirati ovakvom galamom, ali to je opet manji broj. To vam je ona glasna manjina. Ova bezrezervna podrška dolazi od ljudi koji su naučili da rade, da budu čestiti na poslu, da rade onako kako treba. To su oni ljudi koji se ponašaju kako treba i to je tako.

 

Kad ste već spomenuli stanje haosa i galame, da zapravo Vas parafraziram najispravnije, osvrnimo se na top temu u javnosti posljednjih, čini mi se, mjesec i nešto više dana. Govorim o slučaju doktora Ismeta Gavrankapetanovića. Imali smo priliku čuti doktora Gavrankapetanovića i jednog broja njegovih kolega koji su mu dali podršku. Sa strane Kliničkog centra, koliko se sjećam, bilo je samo jedno saopćenje iz kojeg nismo mogli najbolje razumjeti situaciju. Aludiram na to da mi ni dan danas ne znamo da li je zaista došlo do smjene doktora Gavrankapetanovića, ili isteka roka, odnosno isteka njegovog ugovora kako ste Vi, odnosno Klinički centar, u svom saopćenju naveli.

Profesor Gavrankapetanović je čovjek koji je devetnaest godina obnašao funkciju šefa Klinike za ortopediju i traumatologiju Kliničkog centra. On je u tih 19 godina bio i član menadžmenta, bio je i direktor discipline. Bio je šef odjeljenja u isto vrijeme. Bio je šef Instituta za nauku i razvoj itd. Imao je on akumulirano funkcija, u jednom momentu tri ili četiri te šefovske i direktorske, u periodu od 19 godina. I još iz tog perioda potiču problemi među kolegama na Klinici za ortopediju. Njemu je istekao ugovor 11. jula 2017. godine i istina je da on nije smijenjen. Dakle, nakon 19 godina njemu je istekao ugovor. Ono što je vrlo čudno je da profesor kao šef klinike nije pročitao svoj ugovor. Još čudnije je da se obraća javnosti s pričom da smo mi njega smijenili, jer to ne odgovara istini. Mi naravno sve možemo potkrijepiti dokumentacijom koja pokazuje da je profesoru istekao ugovor, dočim on nema nijedan papir kojim bi mogao validno da dokaže da je smijenjen.

 

Zadržimo se još kratko na ovom slučaju. I sami ste spomenuli trojicu kolega, govorimo o doktorima Bećirbegović, Tanović i Maksić. Od te trojice je najprije dobio podršku, zapravo se spisak kasnije proširio na 14 ili 15 kolega koji su dali jednu vrstu podrške u izvjesnom pismu peticije prema doktoru Gavrankapetanoviću. No, šta se desilo? Za nekoliko dana je određeni broj doktora povukao svoj potpis. Navodno, pod Vašim pritiskom i metodama zastrašivanja. Je li to tačno?

Kolege su se odlučile za neku drugu vrstu posla. Oni su, dakle, sa tercijarnog nivoa iz Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu zatražili premještaj u Opću bolnicu. Ono što bi javnost trebala da zna je da međuljudski problemi i stručni problemi među kolegama na Klinici za ortopediju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu postoje dugi niz godina i ja sam svjedočila tome kao nekadašnji uposlenik Klinike za ginekologiju Kliničkog centra, a i kao član menadžmenta. Dakle, to je rezultiralo ovim trenutnim razlazom. U cijeloj toj konstalaciji najčudniji su ustvari njihovi istupi u javnosti kojima oni pokušavaju da prikažu situaciju takvom da su imali problema s radom u Kliničkom centru. Ovdje se uopće ne radi o problemima koje su oni imali u samoj ustanovi, ovdje se radi o sukobu interesa. Kolege koje odlaze su ljudi koji rade privatno, a Klinički centar želi da uposlenici Kliničkog centra doprinose i u cijelosti rade u Kliničkom centru.

 

Vi niste vršili pritisak na doktore da povuku?

Kako ću ja vršiti pritisak na tamo 15 muškaraca, ortopeda. Odem tamo, šta, i zaprijetim, kažem povuci potpis, a čovjek uopće nije u Sarajevu. Kako da izvršim pritisak?

 

Koji je razlog tolike netrpeljivosti, hajmo reći, kolega?

Nemaju oni netrpeljivost prema meni. Oni imaju netrpeljivost prema sistemu. Mi uvodimo Klinički centar u sistem koji je ispravan. Ne može se desiti da neko dobije plaću u Kliničkom centru, a da radno vrijeme provodi u privatnoj klinici. Ne smije se to desiti.

 

Kolike su te plate?

Lično sam zatekla izvještaje o izuzetno visokim plaćama pojedinaca, nisu to bili samo doktori. Među tim pojedincima bilo je puno nemedicinskog osoblja. Bilo je i veliki broj medicinskih sestara i tehničara koji su na neki način bili privilegovani. Glavni tehničar Kliničkog centra je imao plaću oko 4000 plus novac oko 600 maraka koji je dobijao za Upravni odbor. Jedan od doktora imao je plaću jednog mjeseca 9096 KM, drugog mjeseca 11 096 KM, u ovisnosti od toga koliko je imao dežura i pripravnosti. Dakle, te plaće bile su vrlo visoke. Osobito su bile visoke plaće menadžmenta Kliničkog centra s obzirom na činjenicu da su ti menadžmenti funkcionirali u periodu kad su se pravili ogromni troškovi Kliničkom centru, kad nije bilo medicinske opreme, kad nije bilo lijekova itd., jer, mi smo svih tih godina imali članove porodice u Kliničkom centru kao pacijente i znali smo da smo sve morali kupovati. Dakle, sve ono što se dešavalo i kumuliralo prije mog dolaska na poziciju generalne direktorice, pokušavaju sad da fakturišu ovom menadžmentu.

 

Spomenuli ste da ste posjetili Kliniku za ortopediju i, ako sam vas dobro razumjela, da ste od šefa klinike, odnosno, doktora Ismeta Gavrankapetanovića, tražili odgovore na pitanja zašto nije petkom na poslu i da li ima ispunjenu radnu normu. Želite reći da nije radio svih pet dana u sedmici?

Ne, ne, ne! Nisam rekla da sam ga pitala da li ima ispunjenu radnu normu. Ja sam njega pitala da li cijela klinika funkcionira kako treba, jer ja vidim da ne funkcionira. Tražila sam liste čekanja pacijenata, jer su pacijenti dolazili u kabinet da se žale. 138 ljudi je čekalo protezu kuka, a onda opet nađemo neke pacijentice… Mi smo ustvari saznali za masu tih nepravilnosti zahvaljujući doktoru Bišćeviću. On je nama donosio podatke o tome šta se direktno dešava na Klinici, koji pacijenti leže protuzakonito dugo, koji pacijenti nisu za 40 dana nikad pregledani itd.

 

Je li govorimo o doktoru koji je dao podršku doktoru Gavrankapetanoviću?

Da, da. Jer je on u međuvremenu otvorio isto privatnu kliniku i onda mu je bilo u interesu da se dobije dozvola da se radi privatno. Ali sve te duboke podatke mi smo dobili od profesora Bišćevića koji radi na ortopediji i on je to svakodnevno donosio i filovao u kabinet. Mi smo, naravno, tim tragom našli dvije pacijentice koje su bile hospitalizirane. Jedna je bila u bolnici 33 dana, druga je bila 40 dana čekajući operaciju kuka. Za tih 73 dana nisu nijednom pregledane.

 

Da li su za tih 30, odnosno 40 dana, bile tretirane kao pacijentice?

Ne. One su bile pacijentice, one su u krevetu, ali nisu dobile nijednu uslugu jer im nije trebalo. One su tu samo da čekaju da se profesor vrati sa godišnjeg odmora i da ih tad operira.

 

Mislite kao unaprijed rezervisano mjesto?

Da. Pa ne znam kako, ali bile su 40 dana u bolnici, preoperativno, bez ikakve potrebe.

 

Kada smo već spomenuli rezervaciju kreveta, zanima me profesorice Izetbegović, u interesu pacijenata a naših gledatelja, jeste li vršili kontrole da li su uopće i koji doktori uzimali mito od pacijenata? To vas pitam na tragu svojevremenih natpisa u novinama u kojima je izlazio spisak ljekara koji ne uzimaju mito, što je samo po sebi šokantno, jer glorificiramo nešto što treba da bude pravilo, a ne izuzetak. Dakle, jeste li uspjeli utvrditi da li je uopće tačna informacija da su određeni ljekari uzimali mito od pacijenata?

Ne, nisam se ja bavila time. Ja sam se bavila samo ovime što je činjenica, ovo što postoji kao evidentirano u našoj dokumentaciji. Imala sam puno prigovora od pacijenata, ne za mito, ali sam imala veliki broj prigovora na neljubaznost, na duge liste čekanja. Nisam se ni bavila time, niti sam dobila kakve prigovore.

 

Šta radite onog momenta kada dobijete neku pritužbu od pacijenta?

Pa, kada se dobije pritužba od pacijenta, ona se uputi komisiji za pritužbe i pohvale od strane pacijenata koja postoji u Kliničkom centru. Komisija to razmotri i onda mi to zajednički na kolegiju pregledamo, pogledamo odluku komisije i donesemo svoju zajedničku odluku o daljem postupku.

 

Voljela bih da se još kratko vratimo na slučaj Gavrankapetanović. Epilog tog slučaja je da su trojica hirurga Klinike za ortopediju i traumatologiju, doktor Bećirbegović, doktor Maksić i doktor Tanović ovih dana napustili zvanično Klinički centar u Sarajevu i prešli su raditi u Opću bolnicu doktor Abdulah Nakaš. Mediji prenose da istu namjeru imaju i doktor Bišćević kojeg ste spominjali i doktor Gavrankapetanović i Jamakosmanović. Imamo i posljednji slučaj odlaska doktorice Azre Alajbegović. Dakle, evidentan je, profesorice, trend odlaska ljekara s Kliničkog centra, zbog čega se u konačnici plaše pacijenti koliko će oni u tome biti oštećeni. Oni se plaše da li će ih imati ko liječiti kada u jednom kratkom periodu ode toliki broj ljekara. Hajte nam za početak recite za ovih godinu i po koliko ste Vi na Kliničkom centru, koliko je to do sada otišlo ljekara i imate li zamjenu za njih, to je vrlo bitno pitanje?

Prvo da vam kažem, to što kažete da je evidentan slučaj odlaska ljekara. Pa gdje su otišli ljekari? Dva kilometra udaljenosti od Kliničkog centra. Nisu oni otišli nigdje, oni su samo prešli u drugo agregatno stanje. Otišli su na sekundarni nivo i svi pacijenti kojima bude trebala usluga koju oni mogu da pruže, oni će im pružati u Općoj bolnici. Dakle, nisu oni nestali.

 

Zbog čega mislite da su njima bolji uvjeti za rad u Općoj bolnici nego u Kliničkom centru?

Ja uopće o tome ne mislim, to nije fokus mog interesovanja. Mene zanimaju samo doktori koji rade u Kliničkom centru. Dakle, u Kliničkom centru rade ljudi koji žele da rade u Kliničkom centru, koji ne izlaze iz dežura da bi radili privatno, koji ne šalju odavde pacijente privatno u svoje ordinacije, koji ne prave prioritet pacijentima koji su bili kod njih već privatno, koji tretiraju sve pacijente na isti način i koji zarađuju svoju plaću, koji ne odlaze s posla prije vremena. Dakle, što se tiče profesorice Azre Alajbegović koju ste spomenuli, ona je na lični zahtjev otišla u penziju. Napisala je zahtjev za starosnu penziju i mi smo joj to kolegijalno odobrili. Nije bilo nikakvih problema, dapače. Profesorica je zadnji put bila s nama na sastanku Naučno-nastavnog vijeća na Medicinskom fakultetu i evo prije dva dana je uputila taj zahtjev, mi smo promptno odgovorili poštujući njene godine i njenu potrebu da ode u starosnu penziju.

 

Da li Vas brine odliv ljekara s Kliničkog centra?

Pa ne, ne brine me. Mi imamo dovoljno ljekara, imamo preko 550 specijalista, imamo mlade specijaliste koji su tek završili i počinju da rade, ovdje su educirani od tih najboljih doktora. Imamo 46 specijalizanata, izvrsnih kandidata koje smo jučer, evo, definitivno odabrali za prijem u Klinički centar za edukaciju u specijalizantskom smislu. Na kraju krajeva, mi smo tercijarni nivo. Zdravstvena zaštita mora biti drugačije organizirana. I ovo trenutno stanje pokazuje da se mora napraviti duboka reforma zdravstvenog sistema. Mi smo sada u zdravstvenom sistemu organizirani kao jedna piramida koja stoji na špicu. Najviše je uposlenika na tercijarnom nivou. A to treba da stoji obratno. Najveća treba da bude baza, najviše ljudi treba da radi u primarnom, porodičnom nivou, pa onda u sekundarnom, i najmanje u tercijarnom, a ovi na sekundarnom i primarnom trebaju da se brinu da se pacijent ne razboli toliko da dođe do tercijarnog nivoa koji je najskuplji. Dakle, iskorištenost naših kapaciteta po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji mora biti 85 posto da bi pokazalo isplativost. Na Klinici za ortopediju to je bilo do 60 posto. Prema tome, nema nikakve zabrinutosti, mi imamo dovoljno specijalista.

 

S Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla su došla tri ljekara u posljednje vrijeme?

Da, došla su tri kardiohirurga, ali oni nisu došli u smislu saradnje o kojoj smo govorili s direktorom Kliničkog centra Tuzla. Oni su potpuno zasnovali radni odnos, prešli su u Sarajevo i ovdje žive i ovdje rade. Tri kardiohirurga su došla. Došao je jedan docent koji je sada šef odjela na Klinici za psihijatriju, a sa mnom je došlo 14 specijalista iz Opće bolnice kada sam ja prešla u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu. Došli su i neki ljudi koji su radili uvijek u Općoj bolnici, sada su vrlo zadovoljni u Kliničkom centru. Medicinske sestre također. Tako da, ne treba to nikad shvatati, kako bih vam rekla, kao neki problem. Ljudi su živo tkivo. Osnovno je ljudsko pravo da prelaze tamo gdje hoće, je li tako. Ako neko misli da mu je bolje u Općoj bolnici ili u domu zdravlja, napiše zahtjev i ode tamo. Pa nije Klinički centar zatvor. Svako ima pravo da proba, ima pravo i da se vrati.

 

Hajmo napraviti jednu usporedbu. Koliko je ljekara otišlo a koliko ih je došlo?

Više ih je došlo nego što ih je otišlo. Ovdje govorimo o specijalistima.

 

Profesorice Izetbegović, jeste li zabranili privatnu praksu ljekarima? Ovih dana smo, naime, svjedoci štrajku zdravstvenih radnika koji se žale na izuzetno mala primanja što se kosi s onim što ste Vi iznijeli na početku ovog intervjua. Ako sam dobro zapamtila, pojedini ljekari su zarađivali i po 11 hiljada KM. Protivite li se tome ukoliko dopunsku djelatnost uposlenici Kliničkog centra obavljaju nakon radnog vremena na klinici?

Ja ne mogu zabraniti rad u privatnoj praksi, to nije u mom djelokrugu rada, ali mogu kontrolirati uposlenike Kliničkog centra koji rade u privatnoj praksi. Dakle, moja je obaveza da uposlenici kojima Klinički centar daje plaću budu na poslu koliko je propisano. Isto tako, oni moraju biti i u stanju odmaranja koliko zakon o radu propisuje. To je jedino što je sporno. Dakle, ja nikada nisam mogla zabraniti privatnu praksu, niti je dopustiti. Nisam dala saglasnost za rad u privatnoj praski, poštujući Zakon o radu i pravilniku o radu u Kliničkom centru.

 

Iznos plate od 11 hiljada KM ja ipak vjerujem i nadam se je jedan izuzetak. Slažete li se Vi s konstatacijom svojih kolega i uposlenika da su male plate u zdravstvenom sektoru?

Ja se slažem da su plaće male i da bi trebalo da budu veće, ali bi trebalo da budu, kako bih rekla, nivelisane. Potrebno je da se zna da nisu svi u zdravstvenom sistemu imali tolike plaće i da su neki imali i preko 30 hiljada KM. Da su neki naplaćivali u Kliničkom centru i po 18, 19 hiljada KM i to godinama. Uredno, uz odsustva.

 

Možemo li znati imena? Je li riječ o doktorima koji su napustili Klinički centar ili još uvijek tu rade?

Da, pa i o nekim koji su napustili. Jedan od doktora koji je među prvima napustio je bio doktor Alden Prcić. U zadnje vrijeme, uoči njegovog odlaska, to je bilo prije nego što ću ja doći on je imao četiri hiljade maraka plaću. Eto. I kada onda fino pogledate koliko je on imao operacija, šta je radio, proberete i vidite kolika je to plaća.

 

Kako može biti takav disbalans između jednog doktora i drugog, da jedan ima gotovo dupla primanja, pa možda čak i veća od drugog, a da ovaj pri tome ima možda i manji broj operacija?

To je pitanje za one koji su davali takve plaće. Mi smo plaće iznivelisali i ja sam pristalica toga da najveću plaću treba da dobije onaj ko najviše radi. Dakle, doktori koji su po našim analizama uradili najviše intervencija, to ne mora biti ultimativno operacija, može biti i neka druga intervencija jer nisu svi hirurzi, oni koji imaju najveći broj intervencija, oni s kojima su pacijenti najviše zadovoljni, oni koji ne bježe s posla, oni koji tretiraju s poštovanjem svoje pacijente, koji prave dobre međuljudske odnose na poslu su oni koji trebaju da imaju najveću plaću. Tako je svuda na Zapadu.

 

Dakle, primaju sada plaću po učinku, ako sam razumjela dobro?

Primaju plaću koja je diktirana zakonom, svi. Ali te plaće trebaju da se promijene u pozitivnom smislu. Dakle, status svih zdravstvenih uposlenika, ne samo ljekara, treba da se popravi i novca za to ima.

 

Jeste li zabranili edukacije uposlenika?

Ne, naravno da nisam zabranila edukacije. Mi smo ostvarili preko, mislim, 150 edukacija u prošloj godini. Ali, naravno, sam zabranila edukacije koje predstavljaju ustvari turistička putovanja. Prije mog dolaska u Klinički centar bilo je uobičajeno da 11 ljudi ode na isti kongres na Brione. Pravnice, sekretarice, 11 ljudi napusti Klinički centar, dobiju plaćeno odsustvo i odu svi na kongres farmako-ekonomike. Pa, mislim, uredu je da ode neko ko je farmakolog, uredu je da ode neko i ko je ekonomista, ali šta će na tom kongresu arhitekta, šta će na tom kongresu sekretarica, šta će sociolog na takvom kongresu, to su potpune besmislice. To je trošak para za Klinički centar. Dakle, mi odobravamo i forsiramo edukacije.

 

Ko to odobrava? Nakon takvih slučajeva da li Vi lično odobravate, nakon što dobijete poziv za neki kongres, da li Vi odobravate ko će iz određenog odjela ići?

Put odobravanja je sljedeći. Dakle, njega diktira pravilnik Kliničkog centra. Prvo, kandidat uputi svom nadređenom, dakle šefu, zahtjev za odlazak na edukaciju. Šef razmotri smisao takve edukacije i da ili ne da odobrenje. Ako šef da odobrenje, onda to odlazi u našu Službu za nauku i razvoj. Odlazi direktno na ruke direktorici profesorici Enri Suljić. Ona se saglasi ili ne saglasi i nakon toga taj papir dolazi meni. Dakle, molim vas, da razjasnimo. Mi forsiramo edukacije koje predstavljaju sticanje znanja koje će taj koji je upućen primijeniti istog trenutka kada se vrati u Klinički centar.

 

U javnosti često možemo čuti glas nezadovoljnih pacijenata. Zašto neki od njih nisu mogli primati kemoterapije, zašto nema reagenasa? Ako ne mogu dobiti određenu uslugu na Kliničkom centru u Sarajevu, šta je njihova budućnost? Kome da se obrate, gdje da dobiju zdravstvenu uslugu?

Pa ministarstvima trebaju da se obrate, ministarstva su ta koja uređuju put pacijenta i trebalo bi da su ga do sada uredili, ali nisu. Dakle, ministarstva su ta koja bi trebala da obavijeste opću javnost o tome ko kupuje citostatike. Klinički centar zakonski ne može nabaviti nijedan citostatik. Mi smo samo oni koji primijene citostatik. Dakle, svi pacijenti mogu dobiti u svako doba hemoterapiju ako Federalni zavod pošalje citostatike u Klinički centar. Federalni zavod, na čelu sa gospođom Novkom Agić, koja je generalna direktorica, raspisuje tendere, određuje cijene, kupuje citostatike i šalje nama. Ako oni ne kupe citostatike, naravno da ih mi ne možemo dobiti.

 

Da li tako jedna ozbiljna zdravstvena ustanova kakva je Klinički centar u Sarajevu može sebi dozvoliti da spora tenderska procedura bude izgovor? Da li možete to unaprijediti?

To ne zavisi od nas, to zavisi o zakonu o javnim nabavkama. Ne možemo mi promijeniti zakon niti smijemo raditi protuzakonito. Dakle, sve što se dešava, svaka nabavka u Kliničkom centru, mora proći kroz sistem javne nabavke. Mi moramo poštovati zakon.

 

Objasnili ste mi, nisu mogli primati kemoterapiju, zašto nema reagenasa, ali mi niste rekli kome da se pacijenti obrate ukoliko ne dobiju određenu zdravstvenu ustanovu na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu? Da li Vi, evo konkretno, da li Klinički centar ima određeni ugovor o saradnji s drugim Kliničkim centrima, poliklinikama gdje pacijent može doći i reći ja nisam dobio tu uslugu u Kliničkom centru, dobit ću ovdje i da mu se zato njegovi troškovi refundiraju?

Ne. Postoji mogućnost da pacijent u jednom trenutku ne može dobiti lijek u Kliničkom centru, zato što je istekao neki ugovor po kojem mi kupimo taj lijek. U tom trenutku tri specijalista, uključujući specijalistu koji se bavi tim pacijetnom, mogu da napišu preporuku da porodica kupi do kad mi ne napravimo tender, a to je kasno pacijentu, da oni negdje kupe taj lijek i u tom slučaju mora donijeti potvrdu da je negdje kupio i nabavio taj lijek po preporuci tri specijalista i taj lijek Zavod zdravstvenog osiguranja tu cijenu refundira, ali tu cijenu odbija od naših materijalnih troškova. Dakle, nećemo mi dobiti taj novac. Ako nismo imali lijek, zavod će platiti pacijentu a nama će oduzeti taj novac od materijalnih troškova.

 

Jesu li tačne informacije da Kliničkom centru, uz lijekove koje, evo, sada spominjete, nedostaje i osnovni medicinski materijal, zavoji, rukavice, gaze, šprice?

Naravno da nisu tačne informacije. Nema više rukavica, gaza, šprica itd. za nositi kući i za nositi u svoje privatne ambulante. Ono što ja znam sigurno da je bilo tako. Znam sigurno da u Kliničkom centru postoji sve što je potrebno za naše pacijente.

 

Koje ste dugove naslijedili i, evo, do današnjeg dana, koliko ste dugova vratili?

Klinički centar je po mom dolasku i našoj evidenciji bio cirka 100 miliona KM u dugu. Naravno, imali smo skoro godinu dana stalne posjete predstavnika SIPA-e, imali smo finansijsku policiju dosta dugo u Kliničkom centru, Ured za reviziju je također bio u Kliničkom centru. Ured za reviziju je dao 32 primjedbe po kojima bismo mi sada morali da se ravnamo da bismo zakonski radili svoj posao. Finansijska policija je također konstatovala veliki broj nepravilnosti u radu prijašnjih menadžmenta u Kliničkom centru. SIPA je iznijela ogromnu količinu dokumentacije po raznim osnovama iz Kliničkog centra. Kako će se to dalje odvijati i šta će se dešavati, vidjet ćemo. Mislim da ćemo svi biti svjedoci toga. U popisu imovine smo također konstatovali da su Klinike na kojima su izvršena ogromna ulaganja već s materijalom koji je neispravan, koji nije servisiran, koji nije atestiran, mašinama su istekli garantni rokovi itd. Na Klinici za kardiohirurgiju smo, recimo, zatekli krevete Hill-Rom. To su najskuplji i najbolji kreveti. Oni su svi bili slomljeni. Dakle, slovom i brojem deset kreveta je plaćeno milion i četristo osamdeset hiljada KM. Sve te krevete mi smo zatekli slomljene. Zatekli smo pacijente u zaista ponižavajućim uslovima, u prljavim, krvavim dušecima. Dočim je na nekim klinikama sve bilo novo, a nisu imali nijednog pacijenta. Napravili smo uvid u vrstu usluga jedne klinike u Kliničkom centru, konkretno Klinike za endokrinologiju. Konstatovali smo da nam ta klinika proizvodi mjesečno 60 hiljada maraka dugovanja tako što su svakom pacijentu, bilo kom pacijentu koji dođe, radili kompletnu labaratoriju, i kome treba i kome ne treba. To je sve novac koji treba da se da za tercijarnu uslugu, a te usluge pacijenti trebaju da dobiju u domu zdravlja. Na jednoj klinici smo morali da otpišemo 15 hiljada maraka materijala koji jednostavno nije upotrijebljen, a naručen je. Naravno da su svi pozvani na odgovornost. Zbog toga su neki i smijenjeni.

 

Kažete da je bilo opreme koja…

… je bila neispravna pri montiranju. Tako su nam rekli u tehničkoj službi. Jer u obilasku odjeljenja za intenzivnu terapiju meni je referisano, recimo, box 11 nije u funkciji, box 19 nije u funkciji, naravno da ću pitati zašto. Pa kažu mi da to nikada nije radilo. To su mašine od 300 hiljada. Kako nisu nikad radile? U Kliničkom centru, u centralnom medicinskom bloku, napravljeno je 11 operacionih sala koje su puštene u rad, ali nisu sale pravljene i puštane u rad u pravoj dinamici s preseljenjem pacijenata u centralni medicinski blok. I onda mi ako imamo pacijenta na Abdominalnoj hirurgiji, po snijegu, zimi, vrućini plus 37, prevozimo pacijente s klinike u centralni medicinski blok, vozimo ga u podrum, iz podruma u lift, iz lifta u operacionu salu, iz operacione sale opet istim putem cestom vozimo pacijenta.

 

Što su, složit ćete se, vrlo nenormalni uslovi?

Pa naravno da su nenormalni. Mora biti dinamika, mora postojati strategija. Dakle, kupujem skupu salu, te sale koštaju 65 miliona, koštale su. Puštam salu za abdominalnu hirurgiju, dovozim sve doktore, sve sestre i sve pacijente tu. Puštam salu za grudnu hirurgiju, dovodim prvo sve pacijente, sve sestre, pa naravno. Mi smo vratili dugove samo na račun onoga što smo počeli da poštujemo zakon i završili smo sa svim bahatim trošenjem u Kliničkom centru. Dakle, slovom i brojem, zaustavili smo sve troškove koji su bili viška. Na gorivo u automobilima, telefoniji, voda, struja, plin, bahato trošenje na službena putovanja biznis klase, hotele, nema više po šest nedjelja putovati u Sjedinjene Američke Države, ekipa od deset ljudi u najskupljim hotelima itd. To je završeno, nema više toga, gotovo. I da vidite kako se skupe pare. Funkcionalno prestrojimo klinike, odredili smo strategiju, premještamo, fuzioniramo, smanjujemo. Mi smo imali 553 šefa kada sam ja ušla u Klinički centar. I onda, pri tim obilascima kaže doktorica: “Ja sam šef ovog odjeljenja“. “Gdje je odjeljenje“, ona meni pokaže tu jednu sobu sa dva kreveta. Kažem ja: “A ko je ovdje pacijent?“ “Nema pacijenata“. “Kome ste šef?“ “Glavnoj sestri?“ Ta dva kreveta imaju glavnu sestru, a imaju i odjeljensku sestru. Dva prazna kreveta. Pa to ne može biti tako.

 

Dobro. Kažete da ste zatekli jedno opšte rasulo, haos, zapuštenost. Namjeravate li podnijeti krivične prijave protiv svojih prethodnika?

Ma ne. Pa nije to moj posao. Krivične prijave ne podnosim ja. Svako radi svoj posao.

 

Hoćete li prijaviti onome ko podnosi krivične prijave? Dug od 100 miliona maraka nije benigna cifra.

Naravno. Revizori su bili u Kliničkom centru. Oni su dali svoje mišljenje. SIPA je bila u Kliničkom centru. Oni su napravili uvid u sve. Oni su ti koji to predaju Tužilaštvu, a Tužilaštvo dalje odlučuje šta će da radi. Dakle, nije moj posao da podnosim krivične prijave. Ja sam zatekla rasulo i sad ga pospremam. A ostali koji trebaju da pospreme to što je njihov posao neka to urade.

 

Želite reći da je sav bunt samo radi Vašeg pospremanja Kliničkog centra?

Naravno, apsolutno. Ne samo mog. Mi smo ekipa koja posprema, nisam ja sama.

 

Koliko su promjene koje ste napravili u Kliničkom centru pokazale da su efikasne i dostupnije pacijentima? Jeste li Vi zadovoljni dosadašnjim reformama i promjenama?

Apsolutno! Apsolutno! Između ostalog, mi smo napravili spektakularne promjene u funkcionalnom putu pacijenta, skratili smo liste čekanja u svim sferama dijagnostike. Magnetna rezonanca je formirana u dvije smjene, pacijentice s bilo kakvom sumnjom na malignu bolest dojke u roku sedam dana moraju dobiti kompletnu dijagnostiku. Dakle, osmi dan ili su na operacionom stolu ili već primaju kemoterapiju. Preformulirali smo neke klinike koje su vrlo slične, fuzionirali, premjestili pacijente iz neuslovnih prostora. Sve to što smo našli nove opreme smo stavili u pogon. Pokrenuli smo kapitalna ulaganja. U kapitalna ulaganja spada i rušenje stare zgrade za Otorinolaringologiju koja je bila velika opasnost za pacijente i uposlenike. Srušili smo dimnjak od 66 metara, turska TIKA nam gradi jednu lamelu u centralnom medicinskom bloku za definitivni smještaj hematoonkologije. Fuzionirali smo kliniku sa fizijatrije, premjestili u slobodne prostore klinike za ortopediju, pa smo to približili pacijentima. Na labaratorijsku uslugu više ne čekate duže od 30 minuta. Prije se čekalo od sedam ujutro do četiri popodne. Dakle, pacijenti su sigurno zadovoljniji. Mi smo izašli iz prostorija kabineta kojih je bilo 11 ili 14, što je nama potpuno nepotrebno jer nas nema više u kabinetu 22 nego nas ima ukupno 6. Ustupili smo te prostorije Klinici za onkologiju, tako da će u prostorijama DIP-a pacijenti za onkologiju… tu će biti 18 fotelja i tu će oni napraviti dnevnu bolnicu, to će biti jedno novo odjeljenje i doktor Timur Cerić će biti šef tog odjeljenja. Pacijenti onkološki će imati svu uslugu u zgradi DIP-a. Dakle, tu na istom nivou će biti hemoterapija, vrlo blizu je prostor za zračenje, LINAK, bit će tu i šalter da obave sve formalne zahtjeve koje moraju uraditi u papiru i tako ćemo im olakšati put. Imamo naravno još uvijek dugovanja. Imamo sada dugovanja koja nas pristižu, dugovanja koja su se desila u toku mojeg upravljanja Kliničkim centrom, što je normalno, centar mora funkcionirati, ali generalno, značajno je da smo napravili takvu situaciju da su sada svi dobavljači zadovoljni, jer svi znaju da je način plaćanja potpuno transparentan, da svima plaćamo jednako, da ne postoji niko ko je preferiran. U cjelosti smo odbacili mogućnost sastajanja s dobavljačima, dogovaranja. Sve što se dešava u Kliničkom centru mora biti predočeno direktorijumu, dakle, svi članovi menadžmenta moraju biti prisutni.

 

Je li Vaša plata u rangu Vaših prethodnika, ili ste u sklopu mjera možda prvo krenuli od sebe pa možda sebi smanjili platu?

Ne. Ne. Moja plaća je značajno manja nego što je bila plaća svih mojih prethodnika. Značajno, značajno manja, a mislim da sam i jedini generalni direktor koji je cijelom menadžmentu skinuo plaću. Zlatni menadžeri su bili bivši generalni direktori Kliničkog centra. Jedan od njih naplaćivao je i po 18 hiljada mjesečno, nekad 19, a nekad i više od toga. Moj prethodnik je imao preko 6 hiljada KM plaću, njegov prethodnik je imao oko 6 hiljada KM plaću. Dakle, ja sam dobila obavijest iz Porezne uprave da su podaci koji su u jednom dnevnom listu objavljeni u falsifikovanom GIP obrascu, dakle izmišljeni, i da to nisu zvanični podaci. Dakle, radi se o falsifikatu. Moja plaća nikada nije bila ni približno toj cifri i, kažem, nisam bila zlatni menadžer nikad.

 

Koliko su Vas pratile vijesti o ne baš ugodnim zbivanjima na Kliničkom centru u Sarajevu, toliko su Vas pratile informacije da se namjeravate kandidirati za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Hoćete li? Imate li uopće političke ambicije?

Vidite, ja nisam kandidat za člana Predsjedništva BiH, to sam već rekla u jednom intervjuu i ne volim da komentarišem tračeve. Otprilike znam na koji način je ta priča i krenula i, evo, ja nisam kandidat.

 

Šta je sa univerzitetskom karijerom? Je li imate ambicije biti rektorica Univerziteta u Sarajevu?

Ma ni govora. Ne bih nikad bila rektor, ma kakvi. To uopće nije posao koji se meni dopada, uz dužno poštovanje prema rektorima. Ja ne volim tu vrstu posla.

 

Vratimo se na početak našeg intervjua i njegov fokus, a to je stanje na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu i to bi de facto bilo moje posljednje pitanje profesorice Izetbegović. Kako vratiti ugled Kliničkom centru koji bi trebao biti najmoćniji u državi i primjer svima drugima?

Klinički centar ima određeni ugled i njega potresaju takva neka previranja, tračevi itd. i to nije stručno mišljenje javnosti o nama. Naš je posao da radimo vrijedno svoj zadatak, da ispunjavamo svoje obaveze prema pacijentima, da popravljamo duboko upropaštene međuljudske odnose, da popravimo stanje u finansijskom i materijalnom smislu, da popravimo status naših uposlenika, da se promijeni odnos prema bolesnicima, da ih poštujemo, da mjesto u Kliničkom centru imaju oni koji vole da rade taj posao. Ovo je vrlo težak posao i kad smo se odlučili za njega mi smo već bili spremni na određenu žrtvu. Činjenica je da se stanje u zdravstvu mora promijeniti. Mora se provesti reforma zdravstva. To je jedini put da svi uposlenici u zdravstvu budu zadovoljni. Ako oni budu zadovoljni, bit će veoma zadovoljni i pacijenti. Klinički centar pruža izvrsnu uslugu bolesnicima. Mnogo je bolje nego što je bilo prije godinu i po kad sam ja došla. Trudit ćemo se da nastavimo ovim trendom. Svi smo zadovoljni.

PROČITAJTE I...

“Cazinska medresa zatvorena je odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, a ponovo je otvorena odmah nakon početka posljednjeg rata, odnosno agresije na našu zemlju. Medresa je zatvorena 1920. godine zbog nedostatka materijalnih sredstava, a otvorena je 1993. godine zbog duhovnih potreba muslimana ovog kraja. Cazin i cijela Bosanska krajina nisu mogli više podnositi stanje prekinute tradicije, već su odlučili obnoviti kontinuitet pamćenja. Medresa je ponovo svečano otvorena 8. septembra 1993. godine”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!