Šta je Alija Izetbegović ostavio u amanet i kako je to Turska shvatila

Briga o Bosni sigurno nije paljenje Arhiva Bosne i Hercegovine tokom protesta 2014. godine, ali zato jeste obnavljanje istog, što je urađeno pomoću TIKA-e. To je ustvari ono na što Bakir Izetbegović misli kada kaže “da Erdoğan dobro nosi taj amanet i pomaže BiH”

Prije nekoliko dana obilježena je 14. godišnjica od smrti prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alije Izetbegovića. Umjesto da se više posvetilo pažnje govoru o djelu i životu rahmetli Alije, vjerovatno najznačajnijeg političara kojeg je ova zemlja imala, mogli smo čitati niz zlonamjernih i nepotrebnih komentara povodom dijela izjave člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Naime, Izetbegović je rekao da je “rahmetli Alija brigu o Bosni i Hercegovini ostavio u amanet turskom predsjedniku Erdoğanu”.

ŠTA BRIGA O BOSNI PODRAZUMIJEVA IZ TURSKOG UGLA GLEDANJA

Ovo nije ništa novo, do sada je ovaj razgovor između rahmetli Alije i turskog predsjednika više puta spominjan. Međutim, baš su se sada uzburkale strasti i intenzivirala polemika te su se javili dežurni “branioci” Bosne, kojima očito uopće nije ni jasno šta znači riječ amanet/emanet. Arapskog je porijekla, a u bosanskom jeziku kao turcizam amanet znači “preporuku, povjerenje, čuvanje, zavjet i svetinju”. No, iz Izetbegovićeve izjave izvučeno je samo ono što što je poslužilo za još jedan obračun s bošnjačkim članom Predsjedništva BiH i još jedno iskrivljeno tumačenje njegovog prijateljskog odnosa s Turskom.

Ne uzevši u obzir cjelovito značenje izjave, kritičari su odmah počeli s objašnjenjima da “Bosna nije ničije privatno vlasništvo da bi je davali nekome u amanet”. No, Bakir Izetbegović je rekao da je Alija ostavio “brigu o Bosni” u amanet, a nas zanima šta ta briga o Bosni podrazumijeva iz turskog ugla gledanja? To su prvenstveno turske investicije koje već imamo, a nove čekamo i tražimo. To je, naprimjer, “Şişecam Soda” Lukavac ili “Natron-Hayat” u Maglaju. Amanet je kada naši poljoprivrednici izvoze maline u Tursku, a naši povratnici pokreću posao pomoću kredita turske Ziraat banke, koja je od 2012. godine do danas omogućila kredit od 200 miliona KM. Briga o Bosni je kada Turska agencija za saradnju i koordinaciju TIKA obnavlja skoro sve što su nekadašnje “komšije” srušile u proteklom ratu, pa na taj način ponovno oživljava turistički potencijal Bosne i Hercegovine. Tako je obnovljeni mostarski most jedan od glavnih turističkih atrakcija naše države. Nakon toliko godina imamo obnovljenu Ferhadiju u Banjoj Luci, most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, stari most u Konjicu, kao i obnovljenu Carevu džamiju u Sarajevu i Baščaršijski trg, a ulaganjima Direkcije vakufa Republike Turske ponovo imamo Aladžu džamiju u Foči.

Amanet su ovce koje su dobile naše porodice u Srebrenici, Zvorniku, Milićima, Vlasenici, zatim kompjuterska oprema data Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika, kao i ona data majkama Srebrenice. To je oprema u vrijednosti od 60 hiljada KM data Službi za poslove za strance, kao i traktori u vrijednosti od 140 hiljada KM dati porodicama u Bijeljini i Janji, obnovljena osnovna škola u Gornjem Vakufu ili sportska sala osnovne škole u Konjicu. To je i donacija JU Studentski centar Sarajevo, kao i laboratorijska oprema Poljoprivrednom zavodu Unsko-sanskog kantona. To je i onaj dječiji park u Novom Sarajevu u koji je TIKA uložila 130 hiljada KM ili vrijedna donacija Vojne misije Republike Turske Domu zdravlja Novi Travnik, kao i medicinska oprema porodičnoj ambulanti u Kulen-Vakufu. Možemo navesti i bezbroj donacija i podrški koje se nisu ni našle u medijima, kao što je humanitarna pomoć u vrijednosti od 180 hiljada eura, odnosno 24 tone pomoći podijeljene u Srebrenici, Visokom, Goraždu, Doboju i okolnim selima.

Briga o Bosni je kada bosanskohercegovački farmeri dobiju priliku za izvoz mesa u Tursku, kada turska vojna misija opremi zdravstvenu ambulantu u selu u Prozoru za čije postojanje mi nismo ni čuli, kao što ne znamo ili nismo svjesni da turske općine prave sportske dvorane i centre u našim gradovima. Amanet je kada “Yunus Emre” ulaže u obrazovanje naše djece pa oprema školske kabinete širom Bosne i Hercegovine, što će nam biti na usluzi desetljećima. Dok mi godinama nismo u stanju riješiti problem redukcije vode, istanbulski vodovod nam donira opremu vrijednu milion KM, iako bi zasigurno imali gdje iskoristiti tu opremu i u Turskoj. Osim donacije Klinici za dječiju hirurgiju KCUS-a, TIKA je odlučila s oko 1,7 miliona KM finansirati i završetak izgradnje Klinike za hematologiju.

ŠTA SE TO ŽELI OMALOVAŽITI

Erdoğanovo shvaćanje amaneta jeste i kada Turci anonimno, bez medijske hajke, pokriju sve troškove liječenja male rahmetli Nejre iz Zenice, pa omoguće da se makar održi tračak nade u njeno ozdravljenje. Jesu li dežurni kritičari uopće čuli za vapaj Nejrine majke? To je ista ona nada koja je pružena i kada je Ambasada Turske omogućila da Aldin iz Mošćanice specijalnim avionom bude prebačen na besplatno liječenje u Ankaru i napokon počne živjeti bez bolova. Briga o Bosni pokazana je i u majskim poplavama 2014. godine, nakon čega je TIKA obnovila više od četiri stotine kuća u Maglaju, Sanskom Mostu i Žepču, kao i pomoć za žrtve poplava u vrijednosti od milion KM turskog biznismena i osnivača Fondacije BİGMEV Muzafera Çileka. Zar iz tako shvaćenog amaneta neko želi izvoditi negativne zaključke, zar se takvo nešto želi omalovažiti?

Briga o Bosni sigurno nije paljenje Arhiva Bosne i Hercegovine tokom protesta 2014. godine, ali zato jeste obnavljanje istoga, što je urađeno pomoću TIKA-e. To je ustvari ono na što Bakir Izetbegović misli kada kaže “da Erdoğan dobro nosi taj amanet i pomaže BiH”. Šta bi danas imali ponuditi turistima da nije bilo svih znanih i nažalost neznanih turskih ulaganja koji su jednim dijelom rezultat i Alijinog amaneta? O tome bismo mogli napisati poseban osvrt, kao što bismo mogli iscrpno moralno diskvalificirati one koji taj amanet omalovažavaju, ali ne bi bilo u duhu poštovanja kojeg on predstavlja prema našoj državi.

I još mnogo toga bi se moglo nabrojati i izreći, ali, uostalom, kome? Zar onima koji su slijepi na sve činjenice i jedva čekaju priliku da izokreću dobre namjere i od njih stvaraju posve krive i neprimjerene i uvredljive zaključke. Smeta nam briga o Bosni, a ne smeta nam što ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić u svojoj izjavi prvog predsjednika Predsjedništva Aliju Izetbegovića svodi samo na “babo, otac”, a zatim dodaje “da mi nemamo ništa s njegovim (Bakirovim) babom, niti s Erdoğanom”. Povezanost rahmetli Alije Izetbegovića sa stvaranjem nezavisne BiH niko ne može izbrisati, to bi trebao znati Mektić bez obzira na sve međunacionalne suprotstavljenosti, kao što bi morao znati i to da su Turci obnovili Ferhadiju, koja ponovo krasi Banju Luku, a koju je srušila Vojska RS, koju je i on služio.

Ni član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić nije propustio priliku: “Zamislite da smo mi rekli da Bosnu i Hercegovinu ostavljamo u emanet Miloševiću.” Član Predsjedništva BiH Ivanić poredi turskog predsjednika Erdoğana, čija je država trenutno druga u svijetu po pružanju pomoći, s jednim krvnikom i zločincem kojem je u Hagu suđeno za genocid, a što je još gore, vrijeđa i ismijava bol Bošnjaka koji su svoje najmilije izgubili upravo zbog Miloševićeve politike. Neizostavno se javio i Dodik, koji je bio najradikalniji, kao i uvijek, te konstatirao da je “Alija za Srbe ratni zločinac”. Mi konstatiramo da niko od dežurnih “bošnjačkih” kritičara nije reagirao na Dodikovu izjavu.

Dnevni avaz je posvetio posebnu pažnju u kritiziranju Alijinog amaneta s ciljem novog udara na Bakira Izetbegovića. U augustu ove godine Avaz je pisao kako je, “zbog neuspješne koordinacije Denisa Zvizdića, Bakira Izetbegovića i ostalih kadrova SDA, izgradnja autoputa Sarajevo – Beograd došla u pitanje”, a mjesec poslije objavili su: “Saznajemo: Turska odustaje od finansiranja ceste Sarajevo – Beograd?!” Vjerovatno nisu ni slutili da će svoju podršku izgradnji autoputa Erdoğan lično ponoviti u svojoj posjeti Srbiji. Ali kako Avaz mijenja stajališta prema vjetru koji puše, tako smo nakon posjete Srbiji turskog predsjednika Erdoğana u Avazu mogli pročitati sljedeće:

“Ako bi se od svih obećanja koje smo čuli od Recepa Tayyipa Erdoğana i Aleksandra Vučića ispunilo samo to da se od Beograda do Sarajeva putuje autoputem i da Sandžak zbog tog bude još bliže Bosni, bilo bi dosta. Prigovori i neminovne usporedbe koje se nameću u historijskom kontekstu prisustva Turske na Balkanu u bližoj i daljoj prošlosti pretvorit će se u obični prah ako se u toj nakani uspije.”

Šta li će Avaz pisati kada se izgradi autoput Sarajevo – Beograd?

PROČITAJTE I...

Cerić je danas posve potrošen, osim što nas podsjeća na prošle političke procese, a na njih smo dužni upozoriti. Naime, kako je uopće Cerić došao u priliku da iz vjerske pozicije krene u pohod na nacionalno-političke visine? Ovaj fenomen indirektno je povezan s jednim novokonstruiranim mitom, bez obzira dolazio iz usta Fahrudina Radončića ili notornog Envera Kazaza, o tome da je Sulejman Tihić navodno bio sekularno i proevropski orijentiran za razliku od Alije Izetbegovića i Bakira Izetbegovića.

Stanoviti Jelica, Nikola i Ranko bili su pripadnici srpske agresorske vojske, ali i partneri i vezni kontakti Fahrudina Radončića i njegove kriminalno-švercerske i ratnoprofiterske družine za vrijeme odbrane Republike BiH od agresije. Oni su za vrijeme opsade Sarajeva zarađivali na preprodaji robe pod izlikom da nabavljaju humanitarnu pomoć za bolnicu. To možemo zaključiti po dokumentu kojega je sačinila tadašnja Služba državne bezbednosti RBiH u operativnoj akciji za više osoba prema osnovanoj sumnji da provode kriminalnu djelatnost i da su u vezi sa osobama na neprijateljskoj strani, a glavna ličnost i naredbodavac u tom lancu je bio „novinar“ Fahrudin Radončić. U svakom slučaju bilo je riječ o „velikoj lovi“ kako tvrdi sam Radončić u transkriptu razgovora. O kolikoj nepravdi i profiterstvu je bilo riječ, pažljivo pročitajte i sami zaključite:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!