Srebrenički “Rudar” kandidat za Oskara

Igrani film Rudar, napravljen po životnoj priči Srebreničana Mehmedalije Alića, inžinjera rudarstva koji već tri decenije živi u Sloveniji, kandidat je ove zemlje za Oskar za najbolji film van engleskog govornog područja. Rudar je priča o unutrašnjoj borbi čovjeka koji želi dostojanstven pokop žrtava iz Drugog svjetskog rata, ali i svoje braće ubijene u srebreničkom genocidu u ljeto 1995. godine

 

Film Rudar režiserke Hanne W. Slak slovenački je kandidat za nagradu Oskar za najbolji film van engleskog govornog područja. Osmeročlani slovenački žiri odlučio je kandidirati film koji se odlikuje, kako kažu, “izvrsnim ritmom i vještom dramaturgijom”. “Jedno je kako na film čovjek gleda svojim očima, a drugo je kako ga publika vidi. Aplauz poslije premijere trajao je minutama. To mi je bio signal da je u redu. Gledao sam ga dva puta, morat ću još jednom, da ga ‘svarim’. Žiri koji je birao slovenačkog kandidata za Oskara jednoglasno je odlučio da je to Rudar. Ako oni misle tako, onda je film dobar”, kaže Mehmedalija Alić za Stav. “Tokom mojih razgovora s Hannom, kada je dolazila u moje selo i u Potočare, očekivao sam da će u filmu biti više Srebrenice. Ona je ipak film usmjerila da bude univerzalan, da me ne boji samo kao Bošnjaka iz Srebrenice, nego je uradila priču o borcu, o čovjeku koji želi da se dostojanstveno pokopaju sve žrtve ne gledajući na njihovu nacionalnost.”

O DJEDOVIMA I BRAĆI

Film je, zapravo, detalj životne priče Srebreničana Mehmedalije Alića, rudarskog inžinjera koji je kao dijete iz Srebrenice odselio u Sloveniju. U januaru 2008. godine pokrenuta je inicijativa za otkrivanje istine o Hudoj Jami i partizanskim zločinima nad ratnim vojnim zarobljenicima i civilima u kojima je samo na ovom mjestu 1945. godine ubijeno približno 3.000 osoba. Posao na otkrivanju posmrtnih ostataka povjeren je Mehmedaliji Aliću.

Nakon partizanskih likvidacija u junu 1945. godine, rudnik je ponovo otvoren već 1. novembra iste godine i radio je sve do 1992. godine. Tamošnji su rudari svakodnevno ulazili kroz okno kroz koje su posljednji put prošle žrtve i prolazili su pokraj zatrpanih rovova u kojima su bili posmrtni ostaci među kojima je bilo i mnogo žena, o čemu svjedoče i pronađene ženske pletenice.

“Dugo se o tome šutjelo, pričalo se potiho. Međutim, zahvaljujući tome što je otkrivena Huda Jama, sada čitav svijet zna za to što se desilo u Bleiburgu”, priča Alić.

Drugog marta 2009. godine Alić je prvi ušao u dugo skrivanu grobnicu. “Svuda vidim na desetine ostataka cipela, kaiševa, crvene žice za vezivanje. Ubrzo, na lijevoj strani u kanalu ugledah kostur čovjeka na čijim su nogama još bile cipele. Kad sam došao bliže i pogledao prema njegovoj glavi, nisam se uplašio od kostura, ali onako otvorena usta ostala su na izdisaju i odlikovala su svu bol i patnju. Bio je to jeziv smrtonosni krik”, napisat će kasnije Alić u svojoj knjizi Niko i ništa.

Tek je sutradan, kada su i drugi rudari s lampama ušli u jezivu prostoriju, Alić vidio razmjere stradanja u rudniku Huda Jama. “Mumificirana ljudska tijela, složena jedna preko drugih preko cijele širine hodnika i u dužinu… Sva gola ljudska tijela koja su se vidjela bila su kao prelivena gašenim krečom, bijela, s očuvanom kožom i muskulaturom.”

Nakon što je s ekipom rudara pronašao 467 skeleta, nadležni su razmatrali mogućnost obustave radova zbog nesigurnosti jamskog prostora. Ipak, Mehmedalija Alić ustrajao je u borbi protiv predstavnika slovenskih vlasti te krenuo s istraživanjem okna.

Nakon što je otkrio posmrtne ostatke oko 1.500 ljudi, Alić se dugo morao boriti da se, šezdeset godina kasnije, progovori o zločinu partizana te da se pronađeni ostaci dostojno pokopaju. U isto je vrijeme očajnički pokušavao naći posmrtne ostatke svoja dva brata koji su nestali nakon pada Srebrenice, u ljeto 1995. godine.

“Tad nisam uspijevao u svojoj nakani da se ljudi iz Hude Jame pokopaju. U isto vrijeme, ni jedan moj brat nije pronađen i pokopan. Šest godinama se Hanna borila da snimi film. Ona je uspjela. Ali sam uspio i ja. Pokopao sam oba svoja brata u Potočarima, a i ljudi iz Hude Jame, njih oko 1.500, pokopani su u Mariboru”, priča Alić.

HUDA JAMA I SREBRENICA

Alić je kao dječak došao iz Srebrenice na školovanje u Sloveniju ne znajući da će biti upisan u školu za rudare. Partizani su mu na kraju Drugog svjetskog rata ubili dva djeda. Snage Vojske Republike Srpske u Srebrenici, tačno pedeset godina poslije, dva brata.

O svojoj je borbi Alić napisao knjigu Niko i ništa. U njoj pripovijeda o svom djetinjstvu u Srebrenici, odlasku na školovanje u Sloveniju, pokušaju uspostavljanja kontakta s porodicom u Srebrenici u julu 1995. godine, susretu s majkom nakon godina odvojenosti, radu u rudniku Huda Jama…

“Sve je počelo na dženazi u Srebrenici kada je Boštjan Videmšek, poznati slovenački novinar, htio uraditi priču o meni. Nisam imao vremena i dao sam mu izvatke mog teksta iz knjige. On je to pročitao i javio mi se istu večer, kazavši mi da je plakao dok je čitao. Nekako je to bio prvi znak da to što sam napisao vrijedi. Objavio je članak u Delu. Kada ga je pročitala, Hanna je odmah počela potragu za mnom. Prve kontakte imali smo početkom 2011. godine i tada mi je kazala da o meni želi napraviti film. Bio sam pomalo nepovjerljiv, ali mi se jako dopalo kada sam vidio prvu verziju scenarija”, kaže Alić.

Međutim, nastali su problemi s novcima. Budžet filma bio je oko milion eura, a u to je vrijeme slovenska kinematografija zapala u finansijsku krizu. Slak je pokušavala naći novac i u BiH, bilo je volje da joj se pomogne, ali jednostavno nije bilo sredstava. “Hanna se onda povezala sa Sinišom Jurčićem iz zagrebačke producentske kuće ‘Nukleus’. Sinišin djed je Bosanac koji je također ubijen na Bleiburgu i on je za tu priču bio emotivno vezan”, pojašnjava Alić.

“Huda Jama i Srebrenica su me obilježile. Čitav moj život bio je obilježen ubistvom mojih djedova. Ne znam ko su osobe koje sam otkrivao u Hudoj Jami, ali to mogu biti moji ili naši djedovi. Puno se toga desilo i ispreplitalo u tih 50 godina. U Sloveniji sam vjerovatno jedina osoba koja je povezala lijevo i desno. Iako sam ja u duši ljevičar, desničari su me bolje prihvatili ovdje. Iako sam ja socijalista, shvatio sam da je Titov režim napravio strašne stvari, greške koje je trebalo iznijeti na svjetlo dana. I imao sam puno problema ovdje kada sam govorio o ubijenima u Hudoj Jami. Sada me i jedni i drugi podržavaju”, kaže Alić. Zbog napora i upornosti na otkrivanju masovne grobnice u rudniku Huda Jama, Mehmedaliju Alića tadašnji je slovenački predsjednik Borut Pahor odlikovao 2014. godine. Dvije godine kasnije, u oktobru 2016. godine, na groblju Dubrava kod Maribora pokopano je 796 posmrtnih ostataka iz rudnika.

“Za razliku od Bleiburga, mi smo uspjeli u Srebrenici uspostaviti memorijalni centar najviše zahvaljujući naporima srebreničkih majki i trenutku u kojem je to bilo izvodivo. Nisam siguran da bi danas tako nešto uspjeli napraviti. Groblje je naš najveći krik”, kaže Alić, koji je u rodnom selu izgradio mali memorijal i nogometno igralište. “Ukupno sam 366 dana radio kao volonter u Srebrenici. I sad nemam s kim da postavim ogradu oko igrališta i spomenika koje sam svojim rukama sagradio. Radim privatno, nakon posla, da zaradim koju paru da završim ono što sam započeo. Načelnika Općine nikada nije zanimalo šta ja to radim gore. Živimo u nekakvom srednjovjekovnom dobu. Od 51 čovjeka kojeg sam zamolio da mi pomogne da napravimo memorijal sa srebreničkim cvijetom ispod manastira, 16 se nije odazvalo, iako znam da imaju novaca. Valjda misle da sam ja nekakav milioner i da sve mogu sam. Dok ja radim na memorijalu, ljudi roštiljaju okolo i podsmijavaju mi se. Ne mogu shvatiti zašto to radim. Podijelio sam 200 knjiga koje skoro niko da nije pročitao. Sve je to pomalo žalosno.”

O zločinima partizana u bleiburškim marševima smrti vrlo je malo pisano sve do raspada Jugoslavije, a tek su početkom 21. stoljeća otkrivene brojne masovne grobnice na tlu Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući državnim komisijama za istraživanje komunističkih zločina iz Drugog svjetskog rata, u Hrvatskoj je obilježeno i sondirano oko 900 masovnih grobnica, a u Sloveniji 620. U Bosni i Hercegovini još ne postoji državna komisija sa sličnom ulogom. Međutim, prema podacima historičara, do sada je u BiH obilježeno oko 250 masovnih grobnica za koje su odgovorni komunisti.

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!