Srebrenička “Pjesma nad pjesmama”

Ćamil je skončao na tragičan način, ali, družeći se s knjigama, nije živio u paklu, čitajući – nije bio u zatvoru. Ubilo ga je auto, da li je to bila nesreća i gdje je završio vozač? Ostat će nedorečeno. Ali, u “apsu”, u Srebreniku, završili su i Shakespeare, i Byron, i Schiller, i Tolstoj, i Borges i mnogi drugi. Srebrenik se od tada s njima druži – i oni stoje rame uz rame s Musom, Makom, Mešom, Skenderom, Zukom, Dervišom... i čekaju da ih koji zaljubljenik barem na tren oslobodi

 

U Srebrenik je 14. novembra 1972. godine prvi put došao pisac, književnik, akademik Ćamil Sijarić. Tada mu se naturila jedna nerješiva dilema, bilo bi pretjerano kad bismo rekli da je hamletovska, ali, dvoumio se gdje je to on došao. Tu dilemu gotovo pola stoljeća kasnije ne umiju sa sigurnošću riješiti ni današnji stanovnici Srebrenika. Mišljenja su podijeljena, a Ćamil je tim povodom zapisao: “Bilo mi je to prvi put da dođem u Srebrenik. Nisam do tada ni znao gdje je to selo. Velim selo, a bolje je da kažem opština. Neko bi možda rekao tačnije: da je to gradić. Međutim, najtačnije bi bilo ako bi se reklo da to nije ni selo ni gradić, nego nešto između to dvoje. Tek izvjesno je da će između to dvoje jednog dana tu biti grad. A mjesto je lijepo za grad: brežuljci, poljica, šumarci, a zemlja rodna, voda dobra, i uz to je na putu – na jednom od glavnih putova u Bosni.”

Baš tu kod puta, tačnije rečeno kod pruge, mogao je Ćamil bar djelomično riješiti svoju nedoumicu. Današnji Srebrenik nastao je pored pruge kojom je prvi voz prošao 1946. godine. Pruga je služila poput krvotoka i udahnula je novi život. “Nije ovo prva pruga na svijetu sigurno, ali jeste prva koju su izgradila djeca”, zapisa drugi pisac – Krleža. Poslije je, 1969. godine, došao i magistralni put i još jedna veza sa svijetom. Kako god to neko zvao: selo, gradić, općina, grad, čaršija, za stanovnike Srebrenika, pogotovo za one starije generacije, Srebrenik nije ništa od toga.

Šta bi onda mogao biti? Jednostavno, samo Stanica. To je najbolja ilustracija tome koliko je pruga zaslužna za identitet jednog mjesta. Povod za Ćamilov dolazak u Srebrenik bijaše otvaranje srebreničke biblioteke, još jedne veze sa svijetom s prošlošću, ali i budućnošću. Tim povodom, pisac zapisa: “Taj mali Srebrenik danas ima svoju biblioteku. I više se neće govoriti da u Bosni i Hercegovini sve opštine imaju svoje biblioteke, sem jednog jedinog Srebrenika. Bio je to ružan glas koji je godinama i godinama pratio Srebrenik, a kojeg se, eto najzad, zanavijek oslobodio.”

BIBLIOTEKA KAO “APSANA”…

Biblioteka se nalazila u Željezničkoj ulici, nadomak pijace, u zgradi u koju su najčešće dolazili oni koji ne rade, i koji imaju najviše vremena za čitanje – a teško da ga na čitanje troše. Baš je čudno da gospodin pisac nije spomenuo tadašnju dramu, s tragičnim epilogom, koja se do danas u Srebreniku među rijetkim stanovnicima prenosi, od uha do uha. Uzgred rečeno, prilikom otvaranja biblioteke – a ne treba zaboraviti da je bio utorak, što je tradicionalno pijačni dan, i da se svakakvog svijeta sjatilo na toj pijaci – jedna čistačica je skamenjena prestrašeno uzviknula: “Ljudi, ubiše čovjeka!”

Neki nesretnik izboden je nožem, rasporen, a pisac o tome ne zapisa ni slova. Da li zbog toga što su to domaćini vješto sakrili ili zbog Ćamilove uviđavnosti, možemo slutiti. Mogao bi to biti povod i inspiracija za ono što je Ćamil na otvaranju biblioteke rekao: “Drage Srebreničanke i dragi Srebreničani! Dozvolite mi da danas otvorim u vašem gradu aps, zatvor. Ovdje su zatvoreni i Tolstoj, i Balzak, i Andrić. Na vama je dužnost da svakodnevno izbavljate iz apsa i Tolstoja, i Balzaka, i Andrića. Proglašavam biblioteku otvorenom.” Šutnja je često rječitija od svake riječi, a odlika je velikih ljudi da ne pričaju dugo, ali s malo kažu mnogo.

Tom prilikom jedan od gostiju ispričao je priču koja ni Ćamila nije ostavila ravnodušnim: “Bio je neki čovjek osuđen na kaznu zatvora. Bio je taj čovjek bogat i mogao je – po zakonu zemlje iz koje je bio – da iznajmi drugog čovjeka da za njega odleži zatvor. Taj što će ležati za drugog zatvor tražio je za to mnogo para i ovaj je pristao da će mu ih dati. Onaj je, osim novca, tražio da mu ovaj prvi svakog dana dotura u zatvor koju knjigu, kako bi tamo vrijeme skratio. I tako je i bilo: dobijao je knjige u zatvoru i čitao ih. A kad je jednog dana, poslije mnogo i mnogo godina, izašao napolje, onaj mu je prvi rekao da nema novca da mu plati ležanje, a život, ako mu treba, dat će mu. Odgovor na to bio je ovaj: ‘Ništa ti meni, dobar čovječe, ne duguješ. Nikakve mi pare ne trebaju, jer to što mi je trebalo dobio sam iz knjiga koje si mi slao.'”

Kao da su ga ozbiljno shvatili jer je te godine biblioteka imala 640 čitalaca i pročitanih 10.030 knjiga, a 1975. godine 5.688 čitalaca. Iako je Ćamil pisao o Bobovcu, Travniku, Počitelju, Jajcu i drugim fortifikacijama i gradovima, o srebreničkoj tvrđavi ne zapisa ni slova. Svjestan je bio kako se ne može tek tako upoznati jedan grad. Ipak je zabilježio nešto od onoga što mu je bilo pred očima: “Vidim usput da u ovom mjestu ima mnogo novih kuća, da su velike i lijepe, da su ulice široke i čiste, i da je puno zelenila. Trgovine su kao i svakom našem mjestu pune i vidim da ima puno zanatlija, a kako je pazarni dan – to je i svijeta puno u Srebreniku. I malo pa nas eto pred novom zgradom, ne mnogo velikom ali lijepom, koja će – od danas, biti biblioteka.”

…I BIBLIOTEKA KAO DŽENNET

Na jednom studijskom putovanju u Egipat, tumarajući ulicama Kaira i kvarta Han al-Halili, o kojem je pisao nobelovac Nedžib Mahfuz, vidio sam da su knjige gotovo džaba. Naprimjer, kapitalno djelo Muhammeda el-Gazalija Ihja-ulumud-din moglo se kupiti za nekoliko desetaka maraka, a riječ je o desetak tomova, znači: knjiga velika gotov dužni metar, ili oko četiri hiljada stranica. Odmah da razjasnimo, nisam je kupio i nisam kupio ni jednu drugu… Vidio sam neke saputnike kako kupuju druga klasična djela i iščuđavao sam se tome jer sam znao na kojoj je razini njihov arapski jezik. Neki su kupovali radi poklona, drugi što su mislili da će ubuduće unaprijediti svoj arapski. Gazalijin Ihja sam poslije kupio u Bosni, u prijevodu, i čitao ga na lijepom bosanskom jeziku. Nego, zbog čega je to važno?

Za Borgesa je knjiga sakralni predmet. Cervantes, piše Borhes, možda nije slušao sve što je svijet govorio, ali je “čitao čak i iscijepane papire po ulicama”. Zbog toga je Borges, razmišljajući o raju, ili, ako hoćete, Džennetu, uvijek pred sobom imao fotografiju dobre svojevrsne biblioteke. A čovjek u tuđini, pored najvećih biblioteka i pored džabnih knjiga, samo ako ne zna jezik, nije ništa drugo nego stanovnik pakla, ili, ako hoćete, Džehennema. Ako, pak, nije pakao, život mu je zatvor ili najmanje tragedija.

Ćamil je netom skončao na tragičan način, ali, družeći se s knjigama, nije živio u paklu, čitajući – nije bio u zatvoru. Ubilo ga je auto, da li je to bila nesreća i gdje je završio vozač? Ostat će nedorečeno. Ali, u “apsu”, u Srebreniku su završili: i Shakespeare, i Bayron, i Schiller, i Tolstoj, i Borges i mnogi drugi. Srebrenik se od tada s njima druži – i oni stoje rame uz rame s Musom, Makom, Mešom, Skenderom, Zukom, Dervišom… i čekaju da ih koji zaljubljenik barem na tren oslobodi. Borges zapisa kako je Pjesma nad pjesmama isto kao kad se kaže “čovjek među ljudima”, što znači neupadljiv i istaknut među ostalima, a neuporedivo bolji od mnogih drugih.

Na odlasku, preko ramena, Ćamil Sijarić bacio je još jedan pogled: na “aps”, na zatvor, na zgradu, i tom prilikom vidio je, makar se društvo danas prema njoj odnosilo hladno, makar u njoj stanovale zima i prašina, nešto što se izdiglo nad drugima. Vidio je Biblioteku Pjesmu nad pjesmama. Pomislio je tada ono što je i zabilježio, a možda nije ni slutio da će jednog dana i sam, u kompletu, biti tu: “Biblioteka – a to je tako kao da je ovaj, inače lijepi, Srebrenik na svoje čelo prišio dukat.”

 

PROČITAJTE I...

Oni ispred sebe imaju vrlo opasan i ogroman teren. Riječ je o vrlo visokoj planini Plješevici, nema naseljenih mjesta. Tu je puno zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. Ima i divljih životinja. Migranti su veoma ugroženi na tom putu i mi smo pokušavali da im skrenemo pažnju na to. No, oni imaju cilj da pod svaku cijenu pređu granicu i dokopaju se Evropske unije. Zato ne biraju ni vrijeme ni sredstva kako bi to ostvarili, kaže Ermin Lipić, načelnik bihaćke Gorske službe spašavanja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!