Srbokomunisti uzvraćaju: Povratak Vojislava Đedaja

Upravo je takva ostrašćenost primjetna kod glavne urednice Oslobođenja, koja uzbuđeno poziva novu vlast da dokaže svoju ideološku ispravnosti i odanost partijskoj liniji ne samo tako što će vratiti Đedu u Sarajevo nego i tako što će se opet “obračunati sa Busuladžićem”, s kojim su se već jednom njeni idoli obračunali tako što su ga zločinački likvidirali.

 

Otkako je frankenštajn-koalicija formirala vlast u Kantonu Sarajevo, ne prestaje divljanje povampirenih neojugoslavena. Oni kao da su osjetili da im se, prvi put nakon sudbonosnog 2. maja 1992. godine i poraza velikosrpske JNA soldateske nadomak zgrade Predsjedništva RBiH, konačno pruža nova prilika da ponovo pokore Sarajevo i nametnu mu vlastite (bez)vrijednosti.

Za sada neselektivno snajperiraju s medijskih naslovnica, no već se čuju pozivi za kretanje u otvoreni napad, jer se u ekstremnim boljševičkim krugovima procjenjuje da je na djelu trenutak koji se možda više nikada neće ponoviti. Na pozornici je čvrsti srpsko-hrvatski politički savez, bošnjačka politička scena je usitnjena, najveća bošnjačka stranka izložena je višestrukim političkim udarima, a probosanska ljevica, već oslabljena urođenim kadrovskim anomalijama, koprca se u samrtnim mukama napadnuta ozbiljnim virusom antipatriotizma konceptualnog tipa.

Takav pad imuniteta bošnjačkog kolektiva čini se kao idealan trenutak da se preostale slobodne teritorije napadnu svim snagama, da se izvede ideološko-vrijednosni zaokret i poništi koliko je god više moguće pozitivnih tekovina proisteklih iz odbrambeno-oslobodilačkog rata te da se točak historije vrati unazad.

Da bismo saznali šta tačno priželjkuje ova grupacija koja gaji mutirani oblik jugonostalgije, koji bi se najblaže mogao opisati kao srbokomunizam, dovoljno je prelistati stranice Oslobođenja.

Urednica ovog lista Vildana Selimbegović ne samo da komesarski poziva na “obračun sa Busuladžićem” nego i, opet revizionistički, pokušava nametnuti vrijednosni sistem u kojem je za Sarajevo bitniji i značajniji srpski dobrovoljac Vojislav Kecmanović Đedo od zlatnog liljana Nusreta Šišića Dede, koji je branio Sarajevo od srpskih dobrovoljaca i ostale bande. U tu svrhu Selimbegovićka navodi inicijativu izvjesnih nevladinih organizacija koje okupljaju Srbe u Federaciji, a koje zahtijevaju da se u Sarajevu vrate imena navodno protjeranih “antifašista”.

Nekoliko je problematičnih momenata u ovakvim zahtjevima. Prvi je činjenica da je riječ o udruženjima upitne dobronamjernosti i kredibiliteta jer je, recimo, Đorđe Radanović, predsjednik Odbora za zaštitu Srba u FBiH, osoba koja izmišlja nekakvo etničko čišćenje Srba iz Sarajeva, Tuzle, Mostara itd. i kojem se priviđa “naseljavanje migranata na srpsku zemlju radi pokušaja etničkog čišćenja Srba”.

Slične političke pozicije ima i Ignjat Simić, predstavnik Saveza općinskih udruženja izbjeglih i raseljenih osoba Republike Srpske, koji tvrdi da “federalne vlasti čine sve da se Srbi u FBiH osjećaju nesigurno”, da “Srbi iz Federacije nisu izbjegli, nego su protjerani”, ali i sasvim ozbiljno tvrdi da bi “Srbi bili veoma zadovoljni kada bi u FBiH uživali makar 50% prava koja Bošnjaci i Hrvati imaju u Republici Srpskoj”.

O kakvom je cinizmu riječ, najbolje pokazuje Radanovićeva izjava da situacija u pogledu imena ulica nije bolja u Banjoj Luci, ali da Banja Luka ne “pretenduje” da bude glavni grad Bosne i Hercegovine. Radanović valjda zaboravlja da su i Bošnjaci i Hrvati konstitutivni i na prostoru manjeg entiteta, a da je Banja Luka grad koji je, uprkos izostanku ratnih djelovanja, nakon velikosrpske okupacije i nakon etničkog čišćenja pretrpio i potpuni urbicid i zatiranje svih dokaza postojanja nesrba, tako da bi valjda upravo novodoseljeni stanovnici i vlasti Banje Luke morali pokazati ako ne već dokaz neke katarze onda barem spremnosti da se suoče s onim što su radili ili što se radilo u njihovo ime.

Drugo, Sarajevo ima veliki broj ulica nazvanih po značajnim ličnostima iz svih naroda i narodnosti iz Drugog svjetskog rata, što je već bezbroj puta navođeno. Treće, ovim se opet javno manifestira ideološka i idejna bliskost onih koji su otvoreni zastupnici velikosrpskih ideja s onima koji se proglašavaju ljevičarima i baštinicima ideala ZAVNOBiH-a.

Upravo je to razlog zašto je srbokomunizam najbolji termin da se opiše taj fenomen, koji za cilj nema samo nametanje bankrotiranih i prevladanih vrijednosti nego i poništavanje onih istinskih, kakve su se uspostavile tokom odbrane od agresije, kada se pokazalo ko je ko i šta je šta. Da uprostimo: Nije samo cilj vratiti srpskog dobrovoljca – Đedu, nego i u zaborav otjerati zlatnog liljana i borca protiv srpskih dobrovoljaca – Dedu.

Upravo je takva ostrašćenost primjetna kod glavne urednice Oslobođenja, koja uzbuđeno poziva novu vlast da dokaže svoju ideološku ispravnosti i odanost partijskoj liniji ne samo tako što će vratiti Đedu u Sarajevo nego i tako što će se opet “obračunati sa Busuladžićem”, s kojim su se već jednom njeni idoli obračunali tako što su ga zločinački likvidirali.

Pritom tvrdi da bi to bio “savršen poklon Sarajlijama”. Možda, ali onim bivšim, koji su 1992. godine otišli na brda da ruše i ubijaju Sarajevo.

PROČITAJTE I...

Mora se priznati da je Isovićev tekst, naravno, sasvim nenamjerno, ponešto i humorističan jer u njemu pokušava da se bavi kronizmom, korupcijom i legitimitetom izbora. Svakome ko se iole sjeća života u propaloj Jugoslaviji komično je posmatrati kako štovatelj polustoljetnog nedemokratskog jednopartijskoj sistema dovodi u pitanje regularnost izbora u današnjem vremenu. Izbora danas barem ima, a o tome jesu li legitimni, srećom, odlučuju relevantne institucije, a ne Isović i njegovi istomišljenici.

Predlagači odluke prihvatili su činjenicu da su ličnosti čija će imena ponijeti nazivi pojedinih ulica u Sjenici od historijske važnosti i stvar nacionalnog identiteta i jednog i drugog naroda i da ni jedni ni drugi ne mogu odstupiti od toga. Tako su u prijedlog odluke zajedno ušli i Karađorđe Petrović i Alija Izetbegović, i Vuk Karadžić i Muhamed Hevaji Uskufi, i Mak Dizdar i Ivo Andrić, isto kao i mnoge druge za Bošnjake i Srbe značajne ličnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!