Solidarnost s tradicijom u trenutku njenog pada

Kad se nema šta reći, onda pozivamo tradiciju da nam bude advokat. Kada drhtimo pred sfingom budućnosti, uzdišemo ašikane za dragom prošlošću. Kad god osjetimo strah od jezive noći svijeta, bježimo u sigurnu jazbinu tradicije. Ondje je toplo, mračno i sigurno, ondje su drugi u naše ime davno donijeli odluke

Jurim niz Sarače napuhan kao žabac: od sinoć sam pojeo pola lonca guste ašure, pa mi na poslu nešto htjelo biti. Sjezdio sam u čaršiju da u brzom hodu kroz ljudski bućkuriš provarim gusto ulje od sjemenki, suhih plodova i začina. Sigurno pritisak, u jednom mi se trenutku baš bilo smračilo.

Sinoć smo kućile pravili ašuru. “Hajd”, kaže žena, “neka djeca vide.” Ja, međutim, nisam neki čovjek od tradicije, mislim u radikalnom smislu riječi, ma koliko ona sad bila u modi, ma koliko bila popularna tema. Kad se nema šta reći, onda pozivamo tradiciju da nam bude advokat. Kada drhtimo pred sfingom budućnosti, uzdišemo ašikane za dragom prošlošću. Kad god osjetimo strah od jezive noći svijeta, bježimo u sigurnu jazbinu tradicije. Ondje je toplo, mračno i sigurno, ondje su drugi u naše ime davno donijeli odluke. Kad lišće opadne, kakve koristi ga dizati i lijepiti na grane?

Ali, hajde, neka djeca vide! Ja, zapravo, samo jednom porodičnom ašurom iskazujem solidarnost s tradicijom u trenutku njenog pada  ̶  da parafraziram Adorna. I tako smo se rasporedili po kuhinji, nabacili lonac na kolo i manje po receptu a više po instinktu ubacivali sastojke, zna se šta sve ide, od sedam do sedamdeset sedam. Svaki kompot treba da bude ašura, pod uvjetom da imamo novca za sastojke. (Teško se osloboditi sjenke politike na hrani, što kazala Svetlana Slapšak.) Nismo, kažem, koristili nikakav recept, ovdje je stvar da se izbjegnu kruti omjeri i razlabave kulinarske stege, da se postigne nekakvo načelno mnoštvo u jedinstvu (ili bijaše jedinstvo u mnoštvu?) i bez pretjerane discipline dosegne relativna rafiniranost, elegancija i, dakako, probavljivost. Ključna je raznovrsnost bez čvrstog hijerarhijskog okvira. Ašura je na neki način subverzivno jelo; ne pravi se džaba na dan Božijih poslanika.

Pred nama je bila gomila plodova i svi smo đuture dodavali u šerpu ko šta stigne (u tradiciji nema odgovornosti): orasi, suhe smokve, grah, med, hurme, pekmez, zob, heljda, suhe šljive, nar, grožđice, rižu – djeca su bila oduševljena! “Možemo li i sutra da pravimo ašuru?”, molile su curice. “Naravno, ima da je pravimo svaki dan”, obećavam i sam pomalo zaveden čarolijom kuhanja. Vratila me u onu jesenju intimnost djetinjstva kada sam majci pomagao u spremanju zimnice…

Odjednom čarolija poče isparavati. Uvijek me uhvati panika kad nešto na šporetu kuha, a djeca su u blizini; nije da slutim nesreću, ali ne treba ni đavola prizivati; a ova se moja djeca uzigrala oko ašure, penju se na stolicu i dižu poklopac od šerpe, miješaju onom drvenom kašikom i već vidim kako se šerpa s vrelim sadržajem prevrće na njih. Tjeram ih od šporeta da se ne opeku, ali me ne bendaju, pa ih onda fizički izgurujem iz kuhinje. Opiru se i u tom opiranju ova mlađa prosu kesicu s košpicama od kajsije u sudoper. Uze me huja. Opalim joj čvoku i jednim blagim strujnim udarom joj direktno u mozak plasiram poruku da se “babo mora slušat’, a imovina čuvat'”. Oborila je nos i otišla u svoju sobu. I tako pokvarim jednu lijepu večer. Nešto je kajsijinih košpica ipak bilo ostalo u kesici i žena ih je dodala u šerpu.

Ohladili smo ašuru na balkonu i po starijoj poslali malo komšinici, gdje je niko  ̶̶  sutra saznajemo  ̶ nije okusio. Komšija je pitao komšinicu šta mu je to donijela, ona odgovorila ašuru, a on samo rekao: “Nosi mi to!” Mora da se nekad nasukao na neku lošu, slankastu ašuru, neki bućkuriš, pa je reagirao po uvjetnom refleksu. Pa ipak, iako bez recepta, ašura je ispala izvrsna. Jeli smo je slatko kao robijaši, djeca su ispraznila zdjelice. Kćerka mi je oprostila čvoku, ali nisam ja. Pojeo sam od muke četiri zdjelice, jedući sve osim košpica kajsije.

Otišao sam do Skenderije i sad se vraćam nazad. U pretrpanim ćevabdžinicama, aščinicama i buregdžinicama ljudi se ubijaju bosanskim jelima koja je kapitalizam kidnapirao iz matične kulture – kao što je odvojio i svaku drugu etničku kuhinju  ̶  i transformirao u brzu hranu, kao onaj tip prehrane koji je namijenjen, neki će reći preživljavanju, a neki ubijanju radničke klase.

Fakat nisam očekivao da će me ona ašura, onaj najobičniji hošaf, onaj nevini konglomerat badema, karanfilčića, ječma i još pedesetak sličnih molekula, raznijeti kao bomba. Hodam ulicom, ispuhani žabac, košpicom kajsije probodenog srca.

PROČITAJTE I...

Prijateljica mi priča kako je prije rata kao učenica medrese boravila u Zagrebu i neke prilike bila pozvana na iftar kod jedne romske muslimanske porodice. Dok su čekali iftar, domaćin je iznio na sto skupocjeni viski i nasuo im u čaše, čisto da se malo osvježe. Mladi i neiskusni, odmah su reagirali: “Znate li da je haram piti?”, i slično. Domaćin se našao u čudu: “Ja sam čitao u Kur’anu da je zabranjeno klanjati pijan, ali da se ne smije nikako piti, to stvarno prvi put čujem”

A studenti k’o studenti: uvijek će se naći i crnih i bijelih, i egzaltiranih i namćora, i bistrih i mutnih. Neki će za omraženog profesora napisati: “Puno se pravi pametan.” Drugi: “Umislio da je neko važan.” Treći: “Zbunjen, neorganiziran.” Četvrti: “Mnogo raspravlja sa studentima.” Peti: “Neozbiljan.” Šesti: “Ne koristi vannastavna pomagala.” Nije da će profesori vječito ostajati ravnodušni na ove neoliberalne mjerače funkcionalnosti. Počet će se dodvoravati studentima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!