Smrt Juanite Colon

Otkako sam postao namćor, nerado stupam u kontakt s nepoznatim ljudima. Gledam svoja posla. To mi se čini najpoštenijim. Predugo sam išao ulicama Sarajeva i pozdravljao se s ljudima čija imena nisam znao, ta neka kurtoazija i prisilno guranje osmijeha na lice čisto da ljudi ne bi govorili: “Jo’ šupka!” Lijepo je napokon ne znati nikoga i ne biti prepoznat, možeš s mirom biti sam sa svojim mislima

Svaki dan idem istim putem na posao. Postoji i nekoliko drugih opcija koje bi mogle biti u igri, ne mora to baš biti 17. ulica. Mogao bih i 16. doći do podzemne, ali u njoj nema sjene. Ja sam stari vampir koji na sunce izlazi samo kad mora. Ma dobra je i 16, ali na uglu s 9. avenijom stvara se gužva. Povazdan nešto kopaju i buše. Čim nešto zatrpaju, tu sutradan opet otkopavaju i tako unedogled.

Radnici komunalnih preduzeća, koji su itekako dobro plaćeni, rade na sat, baš ih briga hoće li završiti ove ili 2099. godine. Prikačeni su na državne jasle i nemaju posebnog razloga ni da prebace težinu s koljena na koljeno. Ipak, pritisnu ih katkad odozgo pa moraju završiti te neke instalacije. Svi imaju iste narandžaste veste, svi imaju džins i ogromne cokule s metalnim svodom, šljemove na kojima mora biti i američka zastava.

Između svega toga, masa svijeta nastoji se provući držeći se za uši od nesnosne buke s maramicama preko usta zbog silne prašine.

Na uglu se nalazi poznati i preskupi hotel. Iz njega izlaze raznorazni likovi, uglavnom sredovječne djevojke u fensi odjeći koja jedva prekriva tijelo. Dok one čekaju svoj uber, radnici pilje u njihove obline; kao i bilo koji radnici svugdje po svijetu gledaju ono u što se gledati mora.

Znači, gužva je povelika, buka je nesnosna, tako da je bolje krenuti 17. ulicom. Na njoj prolazi mnogo manje svijeta, a ima i dosta stabala, tako da je mnogo prihvatljivija. Prolazi se pored zgrada napravljenih na samom početku 20. stoljeća. Sve odreda imaju ulazne stepenice na kojima se eventualno može sjesti, baš kao i u scenama iz Ulice Sezam, popularne dječije serije iz moje mladosti. Na tim stepenicama obično nema nikog u to doba dana. Ljudi znaju ostaviti knjige koje im više ne trebaju, staru odjeću… Dečkima koji raznose novine ne da se ići do samih ulaznih vrata nego ih bace bilo gdje na stepenice.

Jedini problem sa 17. ulicom jeste ulaz u školu koji svako jutro obijaju klinci s krofnama i perecima u rukama žureći na nastavu.

Kako mi je posao u Brooklynu, jedan sam od rijetkih koji na posao ide u tom smjeru. Većina svijeta hrli prema Manhattanu, tako da bujica uvijek ide prema meni. Kako god, navikao sam se na to. Cijeli život sam mimo svijeta, pa mi ovo dođe nekako logično.

Na samom početku nisam ništa primjećivao, samo bih se sa slušalicama u ušima štuštio u smjeru u kojem sam morao ići. Detalji me nisu zanimali. Znao sam da me neće mimoići. A onda sam krenuo da primjećujem sve i svašta. Natpis tamo, grafit ovdje, sasušeno stablo, parkirani automobil, frizerski salon, kante za smeće… Detalji bi se smjenjivali, sve sam ih u neka doba znao napamet, bivao iznenađen ako nešto nije na svom mjestu.

Policija je redovno remetila ustaljenu scenu, parkirali bi auto i nešto piskarali. Nešto bi rjeđe iz frizerskog salona izbacili na ulicu kofu punu prljave vode, ostao bi neki komad namještaja koji smetljari nisu pokupili.

U svim tim primjećivanjima i memoriziranju detalja štrčala je samo jedna stvar. Stara bakica u svojim devedesetim. Čim bi to vrijeme dopustilo, čim bi proljeće zaživjelo, a snijeg i hladnoća izašli iz kostiju, eto i bakice napolje. Sjedne na stepenice i gleda ko prolazi. Nekad stoji pokraj debelog stabla i drži se za njega kao da je riječ o nekoj dugotrajnoj vezi o kojoj nemam pojma.

Neobično je vidjeti stare ljude na Manhattanu, oni se uglavnom nalaze u dijelovima grada gdje na socijali žive latinosi i crnci. Jedini ljudi koji su rođeni ovdje, koji su odmalena getoizirani i nemaju gdje da odu. Tako je vjerovatno nekada davno i bakica tu zaglavila, u zgradi koja je nekada davno bila namijenjena sirotinji, a u kojoj je danas teško naći jednosoban stan s najmom ispod 3.000 dolara mjesečno.

U početku sam pored nje prolazio kao pored bilo kojeg nepomičnog objekta. Otkako sam postao namćor, nerado stupam u kontakt s nepoznatim ljudima. Gledam svoja posla. To mi se čini najpoštenijim. Predugo sam išao ulicama Sarajeva i pozdravljao se s ljudima čija imena nisam znao, ta neka kurtoazija i prisilno guranje osmijeha na lice čisto da ljudi ne bi govorili: “Jo’ šupka!” Lijepo je napokon ne znati nikoga i ne biti prepoznat, možeš s mirom biti sam sa svojim mislima.

Ali, bakica je bila uporna. Svaki dan na istom mjestu, s velikom kubom u ustima, otpuhivala je goleme kolute dima i razgledala okoliš. Nije imala zube i vazda je izlazila u istom šlafruku. Pogledom je komunicirala sa svim prolaznicima, pa i sa mnom. Zaista sam se trudio da je ne primjećujem. Ali, s vremenom sam se prestao od toga braniti. Svaki bi mi put pogled pao na njene mutne oči i izboranu kožu.

Naša “relacija” počela se produbljivati. Tu i tamo podigao bih obrve dajući do znanja da sam je primijetio. Ona nije reagirala, samo bi me posmatrala i otpuhivala. Nakon obrva, jednom sam klimnuo i glavom u znak poštovanja, a ona opet ništa. Trajalo je to neko vrijeme dok i ona konačno jednom nije uzvratila. Svaki novi dan donosio bi neki drugi ugao posmatranja iste situacije, smjenjivale bi se kombinacije govora tijelom. Nekada je jednostavno nije bilo napolju, pa nije bilo ničega. Nekada ne bih ni primijetio da nije tu, nego bih nabrzinu prošao.

Jučer sam izdaleka primijetio veliku gomilu cvijeća i nekoliko svijeća na njenim stepenicama. Nešto nije štimalo. Kad sam se približio, ugledao sam povelik natpis na vratima. U toj gomili cvijeća, među nekoliko svijeća koje su gorjele, pokraj knjige u kojoj se nešto moglo napisati, bila je postavljena njena slika, a na natpisu je stajalo: “Juanita Colon – Služba će se održati u crkvi Guadalupe u 14. ulici i u Reddens Funeral Home.”

Zastadoh. Neka knedla mi se skupi u grlu. Bakicu više nikada neću vidjeti. Napokon sam saznao i njeno ime. Neće biti više našeg svakodnevnog i uzajamnog markiranja prisustva i međuprostora ispunjenog nepotpunom komunikacijom. Nikada nismo razmijenili ni jednu jedinu riječ, a vidio sam je mnogo više puta nego neke od svojih najboljih prijatelja i rodbine. Naviknut na njen lik i prisustvo, pomislih kako bih možda trebao nešto napisati u knjigu pokraj slike, ostaviti neki znak da sam primijetio njeno prisustvo. Bakica me onda pogleda sa slike, na isti način kao i toliko puta prije, i to mi bi dovoljno.

PROČITAJTE I...

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!