SMAIL ČEKIĆ: Žrtve genocida na ovom svijetu nemaju kome da se obrate

Odbijanjem zahtjeva za reviziju Presude Sud je istovremeno uputio poruke različitog sadržaja, forme, intenziteta i usmjerenosti izvršiocima zločina genocida i žrtvama zločina genocida. Izvršioci zločina genocida ovakvom odlukom su nagrađeni, ohrabreni, podstaknuti i stimulirani na ponovno planiranje, pripremu, organiziranje i izvršenje zločina genocida, potpuno svjesni činjenice da neće biti kažnjeni i da se na zločinu genocida najbolje može profitirati, odnosno biti nagrađen

Piše: Akademik Prof. dr. SMAIL ČEKIĆ

U vezi s praksom Međunarodnog suda pravde često se, pored ostalog, vode ozbiljne i značajne rasprave, iz kojih proizlazi značajna dilema, prisutna kod naučnih radnika – istraživača  i stručnjaka iz prakse, kao i kod nekih društvenih i političkih subjekata. Ta dilema iskazuje se pitanjem – da li se radi o pravnoj ili političkoj praksi, odnosno da li je to političko ili pravno pitanje ili je ono i pravno i političko?

Opšte poznata činjenica je da je pravo bitan instrument politike i da politika donosi određene zakone, odnosno određene sisteme pravnih normi, što nam može poslužiti kao argument koji potvrđuje osnovnu postavku dileme o tome da je navedeno pitanje političkog karaktera. Uvažavajući nezavisnost institucija sudstva, koje na osnovu određenih dokaza (dovoljnih, valjanih i pouzdanih) i savjesnom i odgovornom primjenom odgovarajućih zakona formalno i faktički donosi presude bez političkih ili drugih pritisaka, može se konstatirati da  navedeno pitanje ima karakter prvenstveno pravnog pitanja.

Politička odluka (Presuda iz 2007. godine), puna je brojnih falsifikata, laži i obmana

Najilustrovaniji aktuelni društveni i politički problem, koji je inicirao oštru polemiku među raznim i različitim subjektima i podijeljenost u akademskoj zajednici i sudskoj praksi je Presuda Međunarodnog suda pravde u Predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, od 26. februara 2007, zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Sličnog su karaktera i različita ponašanja političkih subjekata u Bosni i Hercegovini, regionu i međunarodnoj zajednici u vezi sa pitanjem revizije Presude.

Istraživanjem i proučavanjem Presude otkrili smo i utvrdili da stavovi – ocjene, zaključci i odluka nisu konzistentni, koherentni i korespodentni s relevantnim i pouzdanim činjenicama i dokazima, te konsekventno i analogno tome, iznijete ocjene i odluke, ne samo da su neistinite i netačne, već su kontradiktorne, proturiječne i apsurdne. Neuvažavanje činjenica društvene stvarnosti i iznošenje neosnovanih vrijednosnih sudova, u čijoj osnovi nisu činjenice, doprinijelo je teorijskim konstrukcijama, koje se ne mogu konkretizirati i specificirati i koje, ne samo da ne odgovaraju činjenicama društvene stvarnosti, već su i u suprotnosti sa relevantnim činjenicama i uvjerljivim i pouzdanim dokazima o postojanju namjere (mens rea) da se potpuno ili djelimično unište Bošnjaci, nacionalna, etnička i vjerska grupa  kao  takva, i akatâ (djelâ) zločina genocida – actus reus (planska, organizirana i sistematska ubistva, zlostavljanja, premlaćivanja, silovanja, mučenja i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava) nad pripadnicima zaštićene grupe (Bošnjacima) u Republici Bosni i Hercegovini – u svim okupiranim  mjestima, gradovima u opsadi i sigurnim zonama Ujedinjenih nacija.

Presuda je i u suprotnosti s konfirmiranim i verificiranim naučnim saznanjima savremenih rezultata istraživanja najpoznatijih i najpriznatijih naučnih autoriteta, koji decidno tvrde da je genocid prvenstveno zločin države. Svi zločini genocida u XX stoljeću su (iz)vršeni uz planiranje, pripremanje, znanje, saglasnost, organizaciju i učešće države/država i njihovih najviših organa vlasti, što je slučaj i sa državom Saveznom Republikom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom), koja je na kraju XX stoljeća vodila osvajački rat protiv Republike Bosne i Hercegovine i pri tome, pored ostalog, izvršila genocid nad Bošnjacima.

Faktičko oslobađanje Srbije za zločin genocida u Republici Bosni i Hercegovini je tipični primjer neosnovanih, kontroverznih, kontradiktornih i pogrešnih ocjena i zaključaka Međunarodnog suda pravde, što potvrđuje i dokazuje da je riječ o političkoj odluci. U suštini, ova politička odluka (Presuda), puna brojnih falsifikata, laži i obmana, koje relevantni dokumenti ne mogu potvrditi,  sama po sebi predstavlja zločin nad međunarodnim pravom, njegovim sistemom i logikom, zatim nad Poveljom Ujedinjenih nacija i principima međunarodnog mira, pravde i sigurnosti, ali nadasve monstruozan zločin nad dignitetom žrtava genocidâ uopšte, a posebno genocida u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća. I pored brojnih relevantnih dokaza koje je imao na raspolaganju, a koji govore suprotno, Sud je donio političku odluku, čime je nagradio Srbiju za genocid, a preživjele žrtve genocida ovim činom najgrublje povrijedio i kaznio. Ova presuda je najlošija poruka malim narodima, malim državama, nemoćnim i slabim u svijetu, da im se isto ili čak i gore može dogoditi u svakom trenutku, a što isključivo zavisi samo od motiva, interesa i ciljeva velikih, jakih i moćnih država. To je vjerovatno, pored ostalog, izraz stanja sloboda i prava i razvijenosti današnje demokratije, razvoja civilizacije i kulture predstavnika velikih sila, evropskih i svjetskih država, vodećih članica OUN-a, koji ovom presudom govore i o sebi i svom odnosu prema zločinu genocida.

Presuda Međunarodnog suda pravde je, također, eklatantan primjer kontinuirane najnegativnije politike i političke prakse međunarodne zajednice, dominantnog, posebno utjecajnog dijela međunarodne zajednice prema Republici Bosni i Hercegovini i Bošnjacima – žrtvama genocida, čime se nameće najozbiljnije pitanje – pitanje opstanka Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Dostupni, upotrebljivi, vjerodostojni, značajni, autentični i relevantni dokumenti sadrže obavještenja, podatke i iskaze kojima se nesumnjivo može dokazati međunarodna odgovornost Srbije i Crne Gore u planiranju, pripremanju, organiziranju, učešću i izvršenju zločina genocida nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća. Naime, genocid nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini je, u skladu sa velikosrpskom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, a po uzoru na fašizam i nacizam, (iz)vršen u kontinuitetu, s manjim ili većim intenzitetom, bez obzira na broj likvidiranih. Najmasovniji akti genocida izvršeni su u regijama od po desetak općina sa bošnjačkom većinom (stanovništva) u Podrinju, Bosanskoj posavini, Potkozarju i u dolini Sane, regijama koje su prije izvršenja genocida naznačene kao strateški prioriteti velikosrpskog agresora i njegovih kolaboracionista. Masovne grobnice i koncentracioni logori su, pored ostalog, bitni pokazatelji agresije i realizacije njene osnovne namjere – biološko i duhovno uništenje  Bošnjaka, odnosno zločin genocida nad tim narodom.

Dodatno ubijanje žrtava genocida, ali i poniženje za Rafaela Lemkina

Međunarodni sud pravde nije prihvatio zahtjev za reviziju Presude iz 2007. u  predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Navedenu odluku, odnosno obavještenje, od 9. marta 2017, Sud je urgentno, administrativno-činovnički, bez ikakvog razumijevanja za žrtve genocida, bez imalo osjećaja za njihove patnje i boli, bez ikakve pažnje i/ili moralne odgovornosti, donio, uglavnom, na osnovu pisama (“različite komunikacije”) članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, odnosno iz tehničkih, proceduralnih razloga. Sud je morao, bar zbog žrtava genocida, imati u vidu činjenicu da suprotstavljeni stavovi članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine ne mogu rezultirati podnošenjem zahtjeva za reviziju Presude.

Jedan član Presjedništva otvoreno, javno i drsko štiti interese susjedne države (odgovorne za genocid), a nominalno-formalno i faktički je na čelu najvišeg izvršnog organa vlasti u Bosni i Hercegovini. Drugi politikantski kalkulira i pruža podršku takvoj politici, pri čemu faktičkim ponašanjem i formalnom podrškom amnestira zločince i izvršene zločine i nad narodom, kako on sam kaže, koga predstavlja. Nije nam poznato da li on, kao legalni i legitimni predstavnik hrvatskog naroda, ima ovlaštenje naroda – žrtava zločina hrvatskog naroda da u njihovo ime amnestira zločine izvršene nad njima. Treći član Predsjedništva je, svjestan činjenice da u takvoj konstelaciji političkih odnosa Presjedništvo neće donijeti zajedničku odluku o reviziji Presude, a pod pritiskom lične savjesti, odgovornosti i pijeteta prema žrtvama genocida i iz ljudskih i moralnih razloga, ostao u uvjerenju opravdanosti podnošenja zahtjeva za reviziju Presude.

Zahtjev za reviziju Presude Sud u suštini nije ni razmatrao. Naime, Sud je, kako to s pravom tvrdi prof. dr. Francis Boyle, oduzeo žrtvama genocida pravo na reviziju Presude, te, prema prof. dr Davidu Schefferu, “praveći grešku, jednostavno prihvatio srpsku argumentaciju i odbacio slučaj o genocidu kao tehnikaliju…”. Očigledno je takva odluka donesena, kao i Presuda 2007, iz političkih razloga – u interesu i za račun države Srbije, a protiv žrtava genocida, kojom se više vodilo računa o interesu države Srbije – tužene strane, države odgovorne za genocid, a protiv žrtava genocida.

I odluka Međunarodnog suda pravde od 9. marta 2017, bez obzira na osnovanost pitanja o statusu pravnog zastupnika i/ili njegovu aktivnost/neaktivnost i volju, htijenje i verbalne i/ili stvarne želje legitimnih predstavnika bošnjačke politike za uspjeh/neuspjeh revizije Presude, predstavlja kontinuitet (dosadašnje) politike i prakse tog suda. Ovo je uvreda, poniženje, uznemiravanje i ponovno dodatno ubijanje žrtava genocida. Ovo je, također, uvreda i poniženje i za Rafaela Lemkina i sve njegove saradnike, a to je i poraz svih njegovih napora i aktivnosti da se, na rezultatu iskustva međunarodne zajednice iz holokausta i genocida u Drugom svjetskom ratu, tekovina ljudske civilizacije, zaštite žrtve genocida. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, najznačajniji međunarodno-pravni dokument, donesena je s osnovnim ciljem da spriječi i kazni zločin genocida, da štiti žrtve genocida, da im omogući ostvarenje pravde i utvrdi istinu, te preživjelim žrtvama genocida omogući, bar donekle, dostojanstven biološko-fizički opstanak. Nažalost, u praksi je to drugačije. Politika i praksa Međunarodnog suda pravde u suštini  štiti  državu (Srbiju),  međunarodno odgovornu za zločin genocida. Tako je, o Rafaele Lemkin, umrla i sahranjena Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, o čemu te, skrhani teškim bolom i nanesenom nepravdom, ovim putem obavještavamo, jer žrtve genocida na ovom svijetu nemaju kome da se obrate! Odluku o njenoj smrti, samo da znaš, donio je  Međunarodni sud pravde 9. marta 2017.

Međunarodni sud pravde, Rafaele Lemkin, nažalost, iz političkih razloga, nije htio da prihvati stvarnost da je genocid, po definiciji, najteži, najkompleksniji i najgnusniji oblik zločina u historiji čovječanstva i jedna od nesumljivo najsloženijih društvenih pojava, projektirana u vremenu i prostoru kao proces koji je rezultat (kolektivne) ideologije, politike i prakse, koji ima svoje faze, sistemski i planski karakter, dinamiku i intenzitet i koji se vrši u kontinuitetu nad nezaštićenim, bespomoćnim, nedužnim i nenaoružanim žrtvama, odabranim samo što pripadaju nekoj, po međunarodnom pravu, žaštićenoj grupi, koja je meta-cilj napada samo što zbog takve pripadnosti, kao niz međusobno funkcionalno povezanih različitih djelâ, počinjenih od velikog broja organiziranje udruženih učesnika u procesu koji karakterizira planiranje, pripremanje, organiziranje i izvođenje, uz potpunu saglasnost, koordinaciju, neposredno učešće i kontrolu najviših državnih organa i vlasti, što je karakteristično i za genocid nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća. Nesumnjivo je da se radi o pojavi koju najneposrednije proizvodi i iza koje stoji država, najmoćniji politički subjekt u međunarodnim odnosima.

Izvršioci zločina genocida ovakvom su odlukom nagrađeni

Međunarodni sud pravde je u suštini bio “prisiljen” da od ICTY-ja preuzme sudsku presudu o zločinima genocida nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenici, jula 1995. Sud je svjesno “izgubio” iz vida činjenicu da je genocid  najteži oblik zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, najteži oblik kršenja međunarodnog humanitarnog prava, potpuno i/ili djelimično uništavanje nacionalnih, etničkih, rasnih ili vjerskih grupa kao takvih, zločin nad zločinima, zločin koji je čovječanstvu, uključujući i Bosni i Hercegovini, u svim periodima historije, posebno u XX stoljeću, nanio ogromne ljudske žrtve – civilne žrtve i velika materijalna razaranja.

I genocid nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća je zločin u međunarodnom pravu, zločin koji nije samo stvar Bošnjaka, žrtava genocida, već je to stvar i problem cijelog čovječanstva.

Dragi Rafaele, ti si nas učio, a mi naučeno i usvojeno savjesno i odgovorno prenosimo studentima, kako istraživači genocida, preživjele žrtve genocida, međunarodni i nacionalni sudovi, uključujući i Međunarodni sud pravde, moraju govoriti u ime žrtava genocida, u ime onih koji ne mogu govoriti, podsjećati na njihove patnje i suze i potiskivati strah od zaborava. Oni moraju – to je njihova ljudska obaveza i dug – govoriti i u ime svih nevino ubijenih žrtava genocida u XX stoljeću, nažalost, stoljeću genocida, uključujući i  žrtve genocida na Balkanu (na početku, sredinom i na kraju XX stoljeća): Bošnjacima, Albancima, Srbima, Jevrejima i Romima, a posebno o žrtvama genocida u Republici Bosni i Hercegovini na kraju tog stoljeća – Bošnjacima, pripadnicima nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve. O žrtvama genocida mora se govoriti samo plemenito, istinito, s dignitetom i samo na osnovu relevantne dokumentacije. To je i naša, svih nas, zajednička dužnost i civilizacijska i kulturna potreba i obaveza prema nevino ubijenim ljudskim bićima – civilima i civilnom stanovništvu, kako bi spasili čovječanstvo i civilizaciju, očuvali najviše ljudske vrijednosti, ljudske slobode, ljudska prava i živote svih, a posebno malih, slabih i nemoćnih ljudskih grupa, zajednica i naroda.

Na dokaze o genocidu ljudska bića – homo sapiens, bez obzira na nacionalnu, etničku, rasnu, vjersku, ideološku ili političku pripadnost i opredijeljenost, moraju reagirati, moraju aktivno djelovati, ne smiju prikrivati činjenice, ne smiju biti neutralna, ne smiju biti ravnodušna, ne smiju šutjeti, ne smiju lagati, manipulirati, izmišljati…, ne smiju minimizirati, osporavati niti negirati genocid.

Nažalost, forma – proceduralno pitanje (status pravnog zastupnika) je za Međunarodni sud pravde važnije od suštine – od zločina genocida i žrtava genocida, od prava, pravde, pravičnosti, istine, budućnosti i opstanka univerzalnih ljudskih i društvenih vrijednosti savremene civilizacije i kulture na planeti Zemlji. Nakon svega, postavlja se pitanje da li će (preživjele) žrtve genocida, kojima je Međunarodni sud pravde ponovo (drugi put) nanio teške psihičke povrede (actus reus), moći preživjeti?

Odbijanjem zahtjeva za reviziju Presude Sud je istovremeno uputio poruke različitog sadržaja, forme, intenziteta i usmjerenosti izvršiocima zločina genocida i žrtvama zločina genocida. Izvršioci zločina genocida ovakvom odlukom su nagrađeni, ohrabreni, podstaknuti i stimulirani na ponovno planiranje, pripremu, organiziranje i izvršenje zločina genocida, potpuno svjesni činjenice da neće biti kažnjeni i da se na zločinu genocida najbolje može profitirati, odnosno biti nagrađen.

Žrtve genocida su dodatno, potpuno i definitivno ponižene. One nisu tretirane kao ljudska, razumna bića, s ljudskim dostojanstvom, pravom na život i drugim pravima i ljudskim slobodama. One su, nakon ovoga, izložene svim mogućim negativnim utjecajima i obnovljeno je njihovo etiketiranje kao meta – cilj napada koga treba uništiti.

Poruka Međunarodnog suda pravde nije poruka samo za izvršioce zločina genocida i žrtve zločina genocida, već je to istovremeno i poruka svim ljudskim živim bićima i svim društvima i državama, malima i velikima, moćnima i nemoćnima, da je genocid, najteži oblik zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uvijek moguć i izvjestan.

Jedno od pitanja, koje se, poslije svega nameće, jeste pitanje istine, odnosa istine i saznanja, istine i pravde. Da li je istina jedna ili ima više istina i kakav je njihov međusobni odnos, te da li među njima postoje ikakve, a pogotovu logične ili smislene veze i odnosi, samo su neka od pitanja koja se vezuju za istinu, odnosno za istinito saznanje o izvršenom zločinu genocida nad Bošnjacima, pripadnicima nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća.

Na sadašnjem stepenu razvoja ljudskog društva, nauke i struke i odnosa istine i saznanja može se govoriti o naučnim i drugim saznanjima – stručnim i iskustvenim i njihovoj istinitosti. Istinitost vezujemo za procedure, pravila i principe, odnosno metode kojima se dolazi do saznanja i subjekte saznanja. Imajući to u vidu, nauka, tačnije njena metodologija, razlikuje naučna i stručna istraživanja, koja pripremaju određeni subjekti, s određenim ciljevima i svrhama, potrebama i mogućnostima korištenja stečenog saznanja.

Navedene postavke su i osnov za razlikovanje istinitosti saznanja, odnosno istine u širem smislu riječi, koja korelira sa navedenim vrstama istraživanja i subjektima istraživanja, a koju označavamo i imenujemo kao sudsku, naučnu, političku i ljudsku istinu.

Žrtve genocida, a posebno naučnike istraživače, prvenstveno i isključivo interesuje NAUČNA ISTINA do koje se dolazi kroz određenu naučnu proceduru, uz strogu primjenu logičkih i metodoloških pravila procedure, primjenom valjanog i pouzdanog projekta naučnog istraživanja i naučnih metoda istraživanja kojima se obezbjeđuje objektivno, istinito saznanje.

Nažalost, Međunarodni sud pravde žrtvama zločina genocida nije obezbijedio potvrdu istine, te im je preostala jedina mogućnost dolaženja do istine pomoću nauke i njenih naučnih istraživanja i kompententnih, savjesnih, odgovornih i moralnih naučnika istraživača.

PROČITAJTE I...

U Kiseljaku djeca Bošnjaka i Roma uživaju nejednak tretman u odnosu na djecu Hrvata. Zgrada OŠ “Kiseljak 1” u očajnom je stanju iako nastavu u njoj pohađa ukupno 757 učenika. Djeca nemaju adekvatne uvjete za učenje. Namještaj je dotrajao, krov prokišnjava, uništeni su zidovi, toalet. Prostora nedostaje, a tek od ove jeseni mogu koristiti fiskulturnu salu. U zgradi se izvodi i nastava isturenih srednjoškolskih odjeljenja iz Fojnice, jedina veza i način da srednjoškolci iz Kiseljaka pohađaju u svojoj općini nastavu na bosanskom jeziku

Otišla je za njega, ali je imala momaka... nećete vjerovati, sad kad bi brojila, da neko piše imena koja je ipak zapamtila, da hi imam trides i pet, da je imala. Al' ipak, neka je i odstranila Murata, ope je suđena bila za njeg

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Nijaz 24.03.2017.

    Kad se genocidasi-monstrumi-blokatori Bosnjaka i R BiH kazne po zasluzi i kad se iz njihove imovine OBESTETE ZRTVE genocida agresije moci ce biti mira. Bez tog nema. To bi znacilo dvanaesti genocid nad Bosnjacima !!!

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!