Slušati kako neko citira Milu Kitića: NEPROCJENJIVO

Razgovaraju u tramvaju maturantice iz osnovne škole. Prva nervozno pita drugarice: “Ko li će nam pjevati za matursko? Joj, da hoće Milan Stanković.” Druga joj brutalno uništava nadanja: “Ma nema šanse. Provjerila je razrednica, taj dan ima nastup u Zürichu.” Treća ih onda šokira izjavom: “Ja bih i voljela da neće”, da bi im ubrzo razjasnila, “znate koliko ja njega volim. Joj, zamisli da dođe! Ja bih, majke mi, cijelu noć preplakala”

 

Spržio sam lamelu još prije tri-četiri mjeseca, ali nikako kleti insan da stigne krntiju odvući majstoru. Uz brdo nikako, a u ravnici nije vukao preko šezdeset. I nakon tih kilavih mjeseci, odvučem ga jednom finom majstoru koji mi u radnji, sam od sebe, obeća – šta je njemu zamijeniti lamelu – da će ga završiti do večeri. Odem odatle na posao, a poslije svratim na promociju neke knjige o Bošnjacima.

O, Bože milosni, šta sve i preko tih Bošnjaka nije prešlo, posebno na ovakvim promocijama, gdje nepodnošljivo neobrazovani i suludo ambiciozni ljudi palamude o kosmologiji nacije. Evo, sad baš jedan promotor objašnjava kako ima malo Bošnjaka. Ja mislim da u ovoj državi ima i previše Bošnjaka (kao i Srba i Hrvata). To je jedna sasvim banalna sociološka konstatacija koju empirijski potvrđuju svi ovi beskorisni, besmisleni visokoobrazovani Bošnjaci i Bošnjakinje u dobi od dvadeset pet do četrdeset godina koji se zbog, ah zbog…, ne mogu da ožene / udaju i nemaju, što se ono kaže, nikakve perspektive. Uprkos ratu, uprkos demografskoj katastrofi devedesetih i kasnije, ubijanjima i raseljavanjima, opet nas ima viška. Šta sada da radimo sa svim ovim ljudima koji beznadežno tumaraju matriksima društvenih mreža ili su fizički zatvoreni u svoje propadajuće kuće i kroz prozorska okna tupo gledaju u besmislenu smjenu godišnjih doba?! To je taj ljudski otpad, kako ga je nazvao Urlih Bek. Bez proporcionalnog društvenog proizvoda, nema smisla prizivati nove Bošnjake. (O nakafi nekom drugom prilikom.)

Kome trebaju novi Bošnjaci osim jalovim nacionalnim statistikama? Situacija, naravno, ima svoje uzroke. U neoliberalnom kapitalizmu važne su dvije stvari: konkurencija i profitabilnost. Nakon konkurencije, ostaju pobjednici i gubitnici. Jedina svrha države jeste da zbrine gubitnike. Jake države to mogu izvesti. Slabe ne mogu. Ostaje otpad. Istovremeno se unutar nas samih odvija nevjerovatno raslojavanje. Nije isto imati dvije hiljade maraka mjesečno i ne moći zaraditi toliki novac ni za dvije-tri godine. Tako stoje stvari. Bošnjaci.

Izlazim s promocije, kad me zove onaj majstor, sav je usplahiren. Ne zna kako da mi saopći, odmah me tu presječe, sigurno i zupčasti otišao, kad ono, spalo mu auto s dizalice, izvalilo mu rame, otišla vrata, puklo staklo itd. “Šta ti je, bolan, spalo?”, mislim folira me. Kad, bogami, spalo mu auto s dizalice, nekako skliznulo, šta li. Izvinjava se, ne mogu večeras po njega doći, sad mu valja naći i vrata i staklo, lamela mu više nije ni na umu, trebat će mu nekoliko dana. Šta ću, ne mogu ga ubiti. Iskušenja uzimaju najbizarnija obličja. Doguzeljam do tramvaja, kupim kartu i ugodno se smjestim. Čim je krenuo, osjetio sam neku radost, neku vedrinu, kao da sam se oslobodio strašno kabastog tereta. A tramvaj je žuborio zapljuskujući me jetkim šapatima, banalnim ispovijedima, prikladnim pričama.

Pretvorio sam se u uho halapljivo upijajući sva ta usputna čavrljanja. Razgovaraju maturantice iz osnovne škole. Prva nervozno pita drugarice: “Ko li će nam pjevati za matursko? Joj, da hoće Milan Stanković.” Druga joj brutalno uništava nadanja: “Ma nema šanse. Provjerila je razrednica, taj dan ima nastup u Zürichu.“ Treća ih onda šokira izjavom: “Ja bih i voljela da neće”, da bi im ubrzo razjasnila, “znate koliko ja njega volim. Joj, zamisli da dođe! Ja bih, majke mi, cijelu noć preplakala.” Do njih stoje dvije, dosta ozbiljnije, srednjoškolke. Jedna pita: “Je li se Ajla pokrila? Srela sam je onu večer, kad sam se vraćala s kursa, pokrivenu. Kad vidim je jutros, opet bez marame.” Druga raščlanjuje kompleksnu situaciju: “Nije, htjela se pokriti, al’ kaže da nije još spremna. Sačekat će ramazan. A ima sad tu svadbu, pa maturu. Kad to prođe.” Kasnije ulaze dva lepršava mladića, možda studenta. Priča jedan, onaj manji: “Joj, da vidiš Ele. Znači, ne mogu da vjerujem. Zaustavi me policajac u Vilsonovom. Tek kad sam zakočio, vidim da je on. ‘Ej’, rekoh, ‘Ela jarane, šta ima, ba?’ Kad on meni: ‘Dobar dan, isprave molim.’ Ja ga gledam. Vidim, ozbiljan, vrag odnio šalu. Kaže: ‘Nisu vam upaljena svjetla.’ Živa istina, vjeruj mi. Ja ne znam šta je s frajerom.”

Ispred mene sjede dvije gospođe srednjih godina, a treća stoji klateći se iznad njih. Kaže prva: “Gledaj Mirsade što se strukirala.” Mirsada (ugodno popunjena): “Je l’ ti to mene zafrkavaš?” Prva: “Nije, bogami, k’o da si malo smršala.” Mirsada: “Nisam vala, ako se nisam još udebljala. Al’ ne smeta to meni, ja sam ti teški narcis. Još deset kila da dobijem, ne bi me ni u čemu moglo poljuljati. Imaš onih žena, kilu dobije, pa problem, pa ne jedi, pa se pati. Jok ja. Udebljam se, pa Bože moj. Al’ zato mogu pojesti slatka k’o vas dvije zajedno.” Treća: “Kako ono kaže Mile Kitić: ‘Kilo gore, kilo dolje!’”

Ispred gospođa sjedi djevojka, ima slušalice na ušima. Neko je zove na mobitel. Javlja se: “Halo. Evo me na Malti. Ne znam, vjerovatno ću sad morati izaći, vidim revizore na stanici. Evo samo da vidim kako će se situacija odviti, hoće li ući, pa ti se javim.”

Izlazim iz tramvaja, zovem majstora i kažem mu: “Ne žuri, ljudino, s tim kolima. Nek’ je živa glava.”

Prethodni članak

Mahalska priča

Sljedeći članak

Uvijek donji

PROČITAJTE I...

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!