Skupljač kostiju žrtava srebreničkog genocida

Mislim da sam do sada pronašao 250 osoba, ako ta brojka nije i veća. Nisam vodio evidenciju, jer moje je da obilazim teren i pronalazim. Nije meni do pisanja, meni je samo da se svi pronađu”

 

Ramiz Nukić skromni je srebrenički Bošnjak. Na prvi pogled krhka tijela. Život ga nije mazio. Preživio je genocid u kojem su mu ubijena dva brata i otac. On se kroz šume u julu 1995. godine nekako probio do slobodne teritorije.

Kada se rat završio, s porodicom se smjestio u Banoviće. Živio je u nadi da će mu otac i braća doći. Vrijeme je prolazilo, Ramizovi najbliži nisu došli, a onda je prestala svaka nada.

Ovaj čovjek čvrstog stiska ruke, tužnog pogleda i blagog osmijeha postavio je sebi nesvakidašnji zadatak i životnu misiju. Odlučio je tražiti svoje najmilije.

Ramiz Nukić vratio se sedam godina nakon genocida na svoje ratom razrušeno imanje na padinama Kameničkog Brda iznad bratunačkih sela Kravica i Sandići. Budući da je bio nezaposlen, počeo se baviti poljoprivredom i stočarstvom. Kaže da nije imao mira, stalno je mislio na oca i braću, pitao se kako su skončali i gdje su im kosti. Počeo je obilaziti šume i livade Kameničkog Brda i okolnih mjesta. Bili je to trasa puta kojom su bošnjački muškarci i dječaci nakon pada Srebrenice pokušavali doći do slobodne teritorije.

“Ostao sam zaprepašten koliko je tu skeleta bilo, koliko kostiju, odjeće, obuće. A koliko ih još kriju ove naše vrleti, potoci i njive?! Kosti k’o kosti, razbacane po šumama i njivama. Teško je bilo prepoznati oca i braću. Odlučio sam da počnem kupiti kosti, zapravo da ih pronalazim, te da nakon toga zovem Institut za traženje nestalih, da im na neki način pomognem. Pronađeni će na kraju, kada budu identificirani, pronaći svoj mir, a ujedno će i porodice naći mir, znat će se gdje je grob njihovog oca, brata, supruga, moći će otići da ga obiđu, da nešto prouče”, objašnjava Ramiz, kojem su u međuvremenu pronađeni otac i brat.

“Pronašli su samo jednu kost mog oca. Kada su ga identificirali, prvo sam sačekao ne bi li se pronašla još neka kost. Nakon toga su pronašli i brata. Ni njegovo tijelo nije bilo kompletno. Poslije su pronašli dodatne dijelove tijela, i oca i braće. Ukopani su u Memorijalnom centru Potočari”, govori Ramiz i dodaje da su mu dva najteža trenutka u životu bila kada se u julu 1995. godine morao rastati s porodicom i najmlađim sinom i kada je po dolasku na slobodnu teritoriju shvatio da više nikad neće vidjeti oca i braću.

Lakše mu je, kaže, kada zna da su mu pronađeni njegovi voljeni i da su našli svoj mir u Memorijalnom centru Potočari.

“Znam gdje su. Isto kao da su živi, iako nisu. Meni je lakše kako sam ih pronašao”, priča Ramiz.

Koliko je osoba u podrinjskim šumama pronašao Ramiz, ne zna tačno. Kaže da ne vodi evidenciju.

“Mislim da sam do sada pronašao 250 osoba, ako ta brojka nije i veća. Nisam vodio evidenciju, jer moje je da obilazim teren i pronalazim. Nije meni do pisanja, meni je samo da se svi pronađu. Ove sam godine pronašao četvero. Na početku je bilo dosta skeleta, ali ih je sad manje. Godine 2014. imali smo poplave, brojna klizišta u šumama, a onda su 2016. godine bili i požari u ovom kraju. Sve je teže pronalaziti kosti, ali sve dok nalazim predmete, odjeću, obuću, konzerve, znam da tu moraju biti i kosti. Dok postoji i jedna kost u ovim šumama, ja ću tražiti”, kaže Ramiz, kojem često dolaze članovi porodica osoba ubijenih u srebreničkom genocidu.

“Pitaju me kako tražim. Imaju određene informacije o svojima. Nedavno mi je jedna porodica bila, njihova je sestra ubijena. Ja otprilike znam gdje je ta lokacija, ali rekao sam im da ja tu, nažalost, ne mogu sad zasad ništa učiniti jer je ta teritorija minirana. Međutim, moj savjet svima je da prvo informacije traže u Institutu za nestale osobe, da daju krv za DNK analizu. Kada pronađem kosti u šumi, ja obavijestim Institut i oni dalje vode proceduru”, pojašnjava Ramiz.

Veli da nije jednostavno hodati po šumama i tražiti kosti, ali od svog zadatka ne misli odustati.

“Teško je to, jer kad pronađem kosti, odmah zamislim kakva li je smrt bila tom čovjek, kakvu je patnju doživio. Mi živi smo se napatili, a kako li je tek njima bilo čije kosti leže po šumama, između paprati, po njivama?! Ne znam kako ću kada ne bude više šta da se pronalazi. Mada mislim da neki nikad neće biti nađeni. Meni je zadatak da tražim, i ja ću, dok sam živ, obilaziti ove šume. Imam podršku porodice. I sinovi mi pomažu, ali nije jednostavan osjećaj pronaći nekoga, nečije kosti u šumi. Odmah čovjek pomisli ko li je to, kako li se zvao, je li ko ostao iza njega”, kaže Ramiz.

 

PROČITAJTE I...

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

Džamija u Slapovićima zapaljena je 1995. godine, ali nije srušena do temelja. Ostali su sačuvani masivni perimetralni zidovi, izrađeni od lomljenog kamena, kao i munara. Nakon povratka su mještani odlučili da je obnove. Godine 2008. džamija u Slapovićima je obnovljena, i to je jedina džamija na području opštine Srebrenica koja je nakon obnove uspjela zadržati stari, autentični izgled

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • kadrija 22.07.2018.

    On nije niko i nista sto nije skupio hrabrosti da kupi nase mrtve u preiodu od 1996te godine kada smo mi isli da kupimo nase mrtve ..Kada smo ni isli u periodu od 1996 dodine do 2000te godine da sakupljamo nase mrtve tada niko nije stio da nam se pridruzi nego nas sasvim mala grupa nas je krenulo da kupimo nase mrtve…

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!