SJEĆANJE NA KAPIJU: Prohodao nakon 50 teških operacija

Asim Hadžiselimović bio je pripadnik Armije RBiH od 1992. do 25. maja 1995. godine, kada je teško ranjen na Kapiji. U bolnici su mu najprije rekli da mu moraju amputirati desnu nogu. Srećom, drugi doktor bio je uporniji i optimističniji. Poslije prve operacije, Asim je saznao da su od eksplozije granate, ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske (VRS), na tuzlanskoj Kapiji poginuli svi iz njegovog društva

 

Asim Hadžiselimović ime je koje je dobro poznato Tuzlacima. Asim Hadžiselimović je prije rata bio vođa tuzlanskih navijača “Fukare”. Iako nije bio prošao ni vojnu obuku, s nepunih 19 godina ustao je da brani svoju domovinu, a s 20 je prvi put ranjen. Drugi put teško je ranjen u 22. godini, tokom masakra počinjenog na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine. Preživio je i godinama poslije susreo se u sudnici s Novakom Đukićem, ratnim zločincem koji je artiljercima VRS-a naredio granatiranje Kapije s planine Ozren, a koji se, uprkos pravosnažnoj presudi Suda BiH, kukavički krije po Srbiji.

“U gradu sam poznat kao jedan od osnivača navijačkog pokreta ‘Fukare’, koji su navijači ‘Slobode’. Praktično, sa šipke iz ‘Mejdana’ priključili smo se Patriotskoj ligi, pa Teritorijalnoj odbrani i Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Bio sam u Prvoj tuzlanskoj brigadi. Mi, navijači, golobradi mladići krenuli smo među prvima da branimo ovaj grad i državu. Prvi put sam ranjen prilikom izviđanja 1993. godine na majevičkom ratištu. Beram, Kolimer, tako se zove mjesto na Majevici. Bila je to prostrijelna rana bez puno posljedica. Pogodio me metak u lijevu nogu, ali brzo sam se vratio među saborce. Obišao sam prije i poslije sva ratišta kod nas i u okolini Brčkog, od Marković-Polja do Ulica, Vitanovića, Bajića…”, nabraja Hadžiselimović dok sjedimo u kafiću nedaleko od mjesta počinjenog masakra, a intervju svako malo prekidaju sugrađani koji mu prilaze da se pozdrave.

LICA IZBEZUMLJENIH RODITELJA

Pripadnik Armije RBiH bio je od 1992. do 1995. godine, kada je ranjen na Kapiji. Nekoliko dana prije najtužnijeg dana u tuzlanskoj historiji, vratio se s linije i bio je na dopustu. Izašao je u grad s društvom. Sjeća se da je taj dan, nakon niza kišnih, bio lijep i sunčan. Sjeća se i da je tog dana čaršija bila puna mladića i djevojaka, smijeha i ljepote, a možda nikada prije i nikada poslije toliko ljudi nije bilo u centru Tuzle.

“Od slastičarne ‘Iljazović’ prema korzu ljudi su se bukvalno sudarali i gurali da prođu. Bio sam s prijateljima Alemom Hidanovićem i Agom Hadžićem. U jednom momentu vidio sam drugove Nešu (Nenad Marković, op. a.), Adnana (Pirić, op. a.) i Asmira (Hajdarević, op. a.), koji su se vraćali iz ‘Mejdana’ s utakmice i zastali smo da se pozdravimo i da nam ispričaju kako je bilo na utakmici. S nama su bile i drugarice Lejla Atiković i Ilvana Bošnjaković. Razgovarali smo nekoliko minuta i tada je u 20:55 sati pala granata. Prvo sam vidio bljesak i jako mi je zazujalo u ušima. Pao sam. To je trajalo možda nekoliko sekundi, a kada sam otvorio oči, sve je bilo crno i ljudi su bili ‘pokošeni’. Začuli su se jauci, vriska i plač. Ljudi su zapomagali i dozivali. Vidio sam svoju desnu krvavu nogu kroz džep od farmerki. Počeo sam puzati prema kafeu ‘Gulam’, u jedan prolaz, jer sam očekivao drugu granatu. Već su ljudi iz susjednih kafića počeli istrčavati da pomažu ranjenicima”, prisjeća se Asim Hadžiselimović.

Proveo je neko vrijeme u prolazu, gdje je pronašao zaklon. Obilno je krvario, ali nije gubio svijest. Znao je šta se dogodilo, vidio je šta se dalje dešava, a izraze lica izbezumljenih roditelja koji su dotrčavali na Kapiju ne može, kaže, nikada zaboraviti.

“Mene je u auto stavio čovjek koji je tražio svog sina. Ne znam mu ime, ali znam da je sve vrijeme pitao: ‘Gdje je moj Hulio, je li ko vidio Hulija?!’ Pitao je i mene jesam li ga vidio. Rekao sam mu da nisam. Uzeo me i unio u svoju zelenu Škodu Favorit, na mjesto suvozača, a na zadnjem sjedištu bila su još dva-tri tijela. Nisam dobro vidio koliko ih je bilo, bio je mrak, ali znam da su već bili mrtvi. Dok smo se vozili uz Gradinu, osjetio sam da taj čovjek jeca. Rekao mi je da ima sina jedinca. Šutio sam. Kada smo došli ispred bolnice, izveo me iz auta i predao bolničarima, a onda je počeo plakati i čupati sebi kosu. Bio je pod stresom. Vidio je šta nam se dogodilo, u svom je autu vozio beživotne ranjenike, a istovremeno nije znao gdje mu je sin jedinac.”

ČUDOTVORAC – DOKTOR DRAGAN BOŽIĆ

Pri ulazu u bolnicu Asim Hadžiselimović sreo je nekoliko poznanika s kojima je kratko razgovarao. Čovjek u bijelom mantilu pitao ga je jesu li mu povrijeđeni samo donji ekstremiteti i je li još negdje pogođen. Hadžiselimović mu je odgovorio da ne zna: “Kaže mi da me voze na ortopediju, i tu sam čekao. Došao je moj najbolji prijatelj Damir Omerbegović Čili i sve vrijeme je bio uz mene. Prišao mi je doktor Jovo Karakašević i pogledao rane. Krvario sam, a on je rekao: ‘Ovo je amputacija. Vodite ga odmah da to završavamo.’ U tom momentu imao sam na sebi farmerke ‘Levis 501’ i patike ‘Reebok’, koje mi je tetka poslala, a ko je to u ono vrijeme imao bio je glavni među rajom. S lijeve noge, koja je bila manje ranjena, skinuo sam patiku, ali na desnoj nozi nisam ništa osjetio i bojao sam se da će mi, ako skinem patiku, otpasti stopalo ili cijela noga. Kažem doktoru u šali: ‘Nije mi do noge, ako morate, režite, nego mi je žao što više nikada neću moći obuti patiku.’ Nakon minut dolazi čovjek koji je sa mnom igrao fudbal na Stupinama, doktor Dragan Božić, prilazi mi i kaže: ‘Otkud ti, to i ti bio na Kapiji?’ Bio je visok, razvijen, crn. Kaže on medicinarki: ‘Ja ću njega raditi. Sve je popunjeno, ali vodite mi ga gore na očno. Nisam mu htio reći šta je doktor Jovo Karakašević minutu prije rekao. Odveli su me na očno. Pitao sam ga da li će mi odsjeći nogu, a on mi kaže ovako: ‘Vidi, neću je odsjeći. Ostavit ćemo je da vidimo da li može da se prehrani. Ako se nakon dan-dva ne prehrani, onda ćemo je morati odsjeći.’ Pitam ga šta je s ovom drugom nogom, a on kaže: ‘Ne znam, vidjet ćemo. Ne mogu ti sada ništa reći.'”

Anesteziolozi su potom uspavali Hadžiselimovića. Operacija je dugo trajala. Kada su ga budili nakon operacije, sjeća se, bilo je pet sati, a u operacionu salu uvezen je oko ponoći.

“Kada su me medicinske sestre budile i dozivale, vidio sam svog najboljeg prijatelja Damira. Prvo sam ga pitao imam li nogu, a on je odgovorio potvrdno. Ubrzo je došao i doktor Dragan Božić, koji mi je spasio nogu. Rekao mi je da se malo odmorim, a on će doći poslije. Oko osam sati dolazi on u vizitu s doktorom Aleksandrom Acom Vujadinovićem. Bio sam pri svijesti i kaže meni doktor Božić da pokušam pomjeriti stopalo. Nisam mogao. Njih su dvojica nešto meni nerazumljivo pričali, navodili su neke riječi na latinskom, a onda mi je u jednom momentu Božić pritrčao, izvadio je hemijsku olovku iz džepa mantila i počeo me bockati. Oni su vidjeli da sam pomjerio veliki prst. Ohrabrivao me da opet pokušam pomjerati i uspio sam. Nešto su pisali i sutra mi je rekao da će noga ostati. Previjao me doktor Vujadinović i bio je vrlo pažljiv. Bolovi su bili nepodnošljivi. Četiri čovjeka su me čuvala dok me previjao, a ja sam grizao peškir misleći da ću se onesvijestiti od bola. Poslije nekoliko dana rekli su mi da se u uvjetima u kojima je tada bolnica bila za mene više ništa nije moglo uraditi. Morali smo tražiti operaciju negdje u inostranstvu”, priča nam Asim.

POGINULI PRIJATELJI I PRIJATELJICE

U međuvremenu je naš sagovornik saznao da su gotovo svi iz njegovog društva poginuli. Tu noć na Kapiji ubijeni su Alem Hidanović (19), Ago Hadžić (20), Nenad Marković Nešo (19), kao i drugarice s kojima su bili na Kapiji Lejla Atiković (14) i Ilvana Bošnjaković (17), dok su Adnan Pirić i Asmir Hajdarević teško ranjeni.

Kao teži ranjenik, s još dvije djevojke evakuiran je iz Bosne i Hercegovine. Još su trajala ratna dejstva i helikopterom UNHCR-a sa Šićkog Broda u Tuzli, uz posredovanje tadašnjeg načelnika Tuzle Selima Bešlagića, prevezeni su prvo u Zenicu.

“Dobro se sjećam, sletjeli smo na Bilino polje i tu su nam se priključili neki ljudi. Nisu to bili ranjenici, nego neka delegacija. Odatle smo krenuli ka Splitu i sletjeli smo na aerodrom. Tu sam čekao možda sat s vojnicima i prebacili su me avionom u Anconu, pa direktno u Kopenhagen. Iz Tuzle smo krenuli ujutro u 11 sati, a na aerodromu u Kopenhagenu bio sam već u 19. Oni su znali da dolazi neki ranjenik iz Bosne i Hercegovine i na aerodromu su me dočekale brojne medijske kuće. Komunicirali smo na engleskom jeziku. Pitali su me šta se desilo i rekao sam im da su četnici bacili granatu i da su u Tuzli ubili 71 mladog čovjeka, a nas 200 i više je ranjeno i da sam imao sreću da preživim. Dolazim u Kraljevsku bolnicu u Kopenhagenu, gdje sam imao neopisivo dobar tretman. To nikada neću zaboraviti”, navodi Hadžiselimović.

U toj je bolnici ostao dvije i po godine i imao je 50 operacija. Dolazili su, priča, timovi ljekara iz različitih zemalja, koji se nikada nisu susretali s ratnim povredama. Po dolasku u tuzlansku bolnicu čitava noga mu je, kaže, visila na jednom komadiću kože, a danski doktori kasnijim operativnim zahvatima za 15 centimetara produžavali su mu cjevanicu koju su geleri potrgali. Noga je ostala, ali u početku nije imala nikakvu funkciju.

“Pogledajte, 50 puta su me uspavali i 50 puta su me uveli u operacionu salu, pa 50 puta operirali. Isto toliko puta svi smo se nadali boljem… Teški su to psihički momenti za jednog mladića, a da me malo odvede u društvo, jedan drug mi je došao i rekao da imam odobrenje da izađem iz bolnice na dva sata i vodi me na predstavu Emira Hadžihafizbegovića. Rat je već bio stao. Emir je veoma volio mog oca i, naravno, radovao sam se prilici što ću ga vidjeti. Prijatelj me u dvoranu dogurao u invalidskim kolicima. Na obje noge imao sam fiksatore i bile su ispružene pa sam dobio mjesto u prvom redu. Izlazi Emir na pozornicu i dvoranom se prolama aplauz. Počinje on svoj monolog i u jednom trenutku prekida sve riječima: ‘Ljudi, halalite mi. Upravo sam u publici vidio čovjeka koji je preživio masakr na Kapiji i moram sići da ga pozdravim.’ Svi su zanijemili. Muk i tišina u sali, a on prilazi, čvrsto me grli i ljubi. Drago mu je što me vidi, jer, čim sam došao na predstavu, bezbeli sam dobro. Penje se Emir na pozornicu, briše suze i kaže: ‘Molim vas jedan aplauz za našeg Asima’, a meni i drago, a i nezgodno mi, jer svi gledaju u mene i aplaudiraju. Emir zatim nastavlja svoje Godine prevare, iz kojih mi se te noći jedan citat, mislim doživotno, urezao u pamćenje: ‘Gazde bosanske čekaju u redu za tanjir graha, a njihova fukara po buvljim pijacama Zaječara prodaje almasli grane i šorvane naših nena. Prodaje fukara znoj i trud korajskog težaka. Prodaje fukara ibrike po Požarevcu, prodaje fukara Vilerove goblene iz muslimanskih kuća… Prodaje fukara ponos naših djedova, a mi se glođemo.'”

SVJEDOČENJE PROTIV NOVAKA ĐUKIĆA

Izlazak na predstavu bila je jedna od rijetkih situacija kada Asim barem na dva sata nije razmišljao o bolnici, operacijama, oporavku, o svojoj budućnosti ili o tome hoće li ikada stati na noge, a po povratku u bolnicu ponovo su uslijedile operacije, dugotrajne vježbe i bolne terapije.

Dvije i po godine od dolaska u Dansku, prvi je put ustao iz kreveta i stajao je uspravno.

“Kada su me fizioterapeuti podigli, u tom su mi momentu noge poplavile i otekle. Rekli su mi: ‘Evo, sada ćemo vas podići, a kada ustanete, pokušajte hodati.’ Podigli su me i u mislima sam ja zakoračio, želio sam hodati, ali, zapravo, nisam mogao ni da se pomjerim. Grozan osjećaj. Pokušavaš, znojiš se, pogledaš u svoje kao nebo plave noge, ali nogu ne možeš pomjeriti. Od tog razočarenja, nakon tolikih operacija i borbe, počeo sam plakati. Bio sam bespomoćan. Mislio sam da više nikada neću moći hodati. Bio je to najgori dan u mom životu, ali nakon nekih šest mjeseci, tj. poslije skoro tri godine, od kojih sam dvije i po proveo ležeći u bolnici, i uz veliko zalaganje fizijatara koji su sa mnom vježbali po tri puta dnevno, ja sam prohodao.”

U početku je svaki korak, ma koliko je bola i angažmana zahtijevao, bio ogromna pobjeda: i Hadžiselimovićeva, i dr. Božića, s kojim se poslije nikada nije vidio, i pobjeda tuzlanskih ljekara, ali i danskih i svih onih koji su radili na Asimovom “slučaju”. Prvo se kretao pomoću dvije štake, zatim uz pomoć jedne, pa onda bez ikakvih pomagala. I dan danas osjeti posljedice, ali kaže da se trudi da se što više kreće.

Nekoliko godina poslije masakra, Asim Hadžiselimović dao je izjavu istražiteljima, a potom je dobio poziv od Suda BiH da svjedoči protiv Novaka Đukića.

“Otišao sam i u sudnici sam bio možda dva sata, ali ni u jednom momentu on me nije pogledao. Gledao sam ga u oči, ali taj monstrum se nije udostojio da mene kao žrtvu pogleda. Ignorirao me, nije ga bilo stid jer on ne osjeća ništa. To se jednostavno vidi po njegovim postupcima, ta bezosjećajnost. Upozoravali su me da ga ne nazivam monstrumom u sudnici, ali ja sam im rekao da on zbog svega zaslužuje da bude okarakteriziran i pogrdnijim nazivom ako on postoji. Razočaran sam svime što se dešavalo poslije kada je pobjegao u Srbiju i što se sada dešava u vezi sa suđenjem u Beogradu, o mogućnosti da kaznu izdržava u Srbiji. Takva nam je država, ali se nadam da će pravda pobijediti”, kaže nam.

Iako je dobio dokumentaciju i mogao je ostati u Danskoj do kraja života, Hadžiselimović je zasnovao porodicu i vratio se u Tuzlu, gdje se bavi porodičnim biznisom i živi sa suprugom Selmom i sinom Evelom, perspektivnim mladim košarkašem. “Imao sam u Danskoj sve, ali ne mogu bez svog rodnog grada, bez svog jezika i svog naroda”, poručuje Hadžiselimović.

PROČITAJTE I...

Niko, pak, nema pravo da određuje što je za Drugog uvredljivo i niko nema pravo da bude nasilan ili da poziva na nasilje. Naime, ne mogu se promovirati evropske vrijednosti na putu Bosne i Hercegovine prema EU, a da istom na drugoj strani ponižavate vrijednosti velikog broja građana. Primjerice, traži se i tražit će se tolerancija prema spolnim i rodnim različitostima. Tražit će se da ih društvo prihvati kao ravnopravne građane.

Skupština Medžlisa bira Izvršni odbor, a ovi izbori održat će se u subotu 22. decembra. Delegati džemata u tijelu za izbor sabornika u Sabor Islamske zajednice imat će izbore u nedjelju, 23. decembra, a verifikacija mandata sabornicima bit će upriličena sedmicu ili dvije kasnije, nakon što u Rijaset pristignu konačni rezultati izbora s terena. Stoga su ovi izbori veoma važni jer na njima ne samo da se bira rukovodstvo džemata i medžlisa, kao ćelija iz kojih se grana struktura Islamske zajednice, već i Sabor IZ BiH kao najviše predstavničko i zakonodavno tijelo IZ BiH s veoma širokom paletom ovlasti.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!