Siguran sam da će budućnost vjerovati meni, a ne istoričarima

“Svakom moćnom, društveno pozicioniranom pojedincu narod lakše prašta, jer od njega očekuje neku pomoć, milost, sitnu ili krupnu uslugu... Ljudi najsurovije sude najslabijima, a za bogate i uticajne uvijek se nađu i riječi utjehe i riječi razumijevanja. Ljudi ljude uglavnom posmatraju kao nosioce neke zamišljene društvene gravitacije i uvijek prilaze onima za koje misle da su uticajniji”

U Srbiji je 2016. godine objavljeno 170 romana i 25 zbirki pripovijedaka, a žiri za nagradu “Stevan Sremac” nedavno je odlučio da najboljom proznom knjigom proglasi roman Enesa Halilovića Ako dugo gledaš u ponor. Time je Halilović postao jedini pisac koji je objedinio nagrade za najbolju knjigu poezije (nagrada “Branko Miljković” za Pesme iz bolesti i zdravlja), za najbolju knjigu iz svih žanrova (nagrada “Meša Selimović” za knjigu poezije Zidovi) i za najbolju proznu knjigu (nagrada “Stevan Sremac”). Upitan koja je od njegovih dvanaest knjiga najbolja, Halilović je za Stav kao iz topa rekao: “Nadam se da ću svoju najbolju knjigu tek napisati, a možda sam je već napisao. Ne znam. Većina pisaca bude upamćena po jednoj knjizi, a ja se nadam da neću biti upamćen samo po jednoj knjizi.”

 

STAV: Kako je i koliko nastajao Vaš najnoviji roman Ako dugo gledaš u ponor?

HALILOVIĆ: Nastajao je četiri godine. Veći dio romana napisao sam u Sarajevu, u Ulici Josipa Vancaša, gdje sam bio gost na rezidencijalnom boravku. A pisao sam roman i u Baru, Novom Pazaru i Beogradu. Roman zri u piscu čak i u onom dobu kada on nije pisac. U romanu postoje i tragovi djetinjstva, ali i iskustva tzv. zrelosti. To je splet filozofije i iskustva, ali i zbir nekih istina. To je roman dijalog, filozofski dijalog jednog profesora koji zna filozofiju i daje je u anegdotama i jedne polupismene, nesretne djevojke koja ne zna filozofiju, ali prepričava svoje životno iskustvo. To su dva toka u jednom romanu. Sve što sam gledao, slušao, posmatrao… učestvovalo je u pisanju romana. To je i roman o drugoj polovini 20. vijeka i o današnjici u Novom Pazaru, o kriminalu, drogi, trgovini ženama, siromaštvu, ratnoj nepravdi, o invalidima, o nemilosti čovjeka, o nesreći… Ne mogu da pričam dalje, ne želim da sam upadnem u zamku tumačenja svog djela.

STAV: Toliko negativnih događaja “natovarili” ste na pleća jedne familije i nekoliko likova. Je li to Vaš sud o vremenu i prostoru?

HALILOVIĆ: Likovi su piščeva sredstva, a ne ciljevi. Roman je isječak stvarnosti. Veći njegov dio prati odrastanje moje junakinje Nejre u mutnim ratnim vremenima. Snaga je u rukama njenog oca, a kretanje u nogama njene majke. Tu ni umjetnost nije izlaz za nesretnog pojedinca, ni filozofija. Kompozicija mog djela moj je azil, moje sklonište od besmisla. Sudariti oporu realnost i hladna teoretska gledišta. Igrati se. Govoriti. Svjedočiti. Odagnati zaborav.

STAV: Mnoge ste zaprepastili s prikazom Novog Pazara?

HALILOVIĆ: Moj roman dešava se u Novom Pazaru, ali nije to roman samo o Novom Pazaru. I mjesto radnje je piščevo sredstvo. Svakako da u Novom Pazaru postoje čestiti i moralni ljudi. Ja sam razgovarao s Edipom, koji ne može pobjeći od sudbine. Mene zanima vrtlog sudbine i ono što se javlja na dnu čovjeka.

STAV: Jedan citat iz Vašeg romana kaže: “Teže je čovjeka otkopati nego zlato.” Da li zaista ima tako malo dobrih ljudi?

HALILOVIĆ: Neko je već rekao da dobri ljudi svakako postoje, kao i djetelina s četiri lista. Nije ih lako naći. U davnim narodima bilo ih je više nego danas. Ne može čovjek lako povući granicu između dobra i zla u nekom drugom čovjeku. Čovjek je kao klatno, nekada skroz u laži i zabludi, zlobi, a drugi put na potpuno suprotnoj poziciji. Gledajte sebe, gledajte sve ljude oko vas. Davno je rekao Aus ibn Hagar da su ljudi nestalni i često promjenljivi.

STAV: Vi u romanu gomilate nesreće. “Nesrećne nesreća dovede”, kaže se u romanu. Zbog čega?

HALILOVIĆ: Trudio sam se da tragičnost začinim humorom. Čujte nesretne, čujte i one u zabludama, i siromašne, i one na marginama. U njihovim istinama mnogi su ključevi. Doživio sam kao svoj umjetnički zadatak da bar dodirnem dvije realne kategorije: sada i ovdje. Moja umjetnost nema potrebu da se udvara. Moja priča tuđe priče razara. I ja sam, kao i Markes, požurio da ispričam tu priču prije no što dođu istoričari. Siguran sam da će budućnost vjerovati meni, a ne istoričarima.

STAV: U jednom poglavlju čak nabrajate psovke i kletve. Čitajući to, zaprepastimo se šta se sve moglo odomaćiti u jednom narodu.

HALILOVIĆ: Postoje narodi s mnogo više kletvi. One su kod mene samo segment. Nisam kletve nabrajao kao sakupljač, iako sam dugo, skoro osamnaest godina, sakupljao jednu drugu narodnu umotvorinu – zagonetke. Ne. Ja sam posmatrao djetinjstva i ono što je uslijedilo kasnije. Kletva je drevni pratilac literature i života. Ovdašnji čovjek strašno je progovorio u kletvama, ali je možda najviše svog duha sabio u zagonetke. Ne bježim od Vašeg pitanja, ali sakupio sam 172 narodne zagonetke od kojih su neke, zasigurno, uz rame sa zagonetkama velikih naroda.

STAV: U romanu su i djeca surova…

HALILOVIĆ: Zar nisu i u životu, na ulici, u školi…?

STAV: Jedna od junakinja konstatira: “Kad prihvatiš blud, sakriju te! Kad ne prihvatiš blud, obrukaju te!” S tim u vezi, kako se kolektivitet postavlja prema pojedincu s margine?

HALILOVIĆ: Uglavnom se postavlja drugačije nego prema moćnom pojedincu. Svakom moćnom, društveno pozicioniranom pojedincu narod lakše prašta, jer od njega očekuje neku pomoć, milost, sitnu ili krupnu uslugu… Ljudi najsurovije sude najslabijima, a za bogate i uticajne uvijek se nađu i riječi utjehe i riječi razumijevanja. Ljudi ljude uglavnom posmatraju kao nosioce neke zamišljene društvene gravitacije i uvijek prilaze onima za koje misle da su uticajniji. A možda je uvijek bilo tako.

STAV: “Partijski mafijaši pucaše se nasred ulice između sebe, jedni druge ispromašivaše, a raniše slučajne prolaznike…” Tako se u romanu opisuje jedan događaj koji se zaista dogodio u Novom Pazaru. Ali, da li je ovo zapravo ujedno i metafora koja govori da je u svim sukobima sandžačkih političara uvijek žrtva običan narod?

HALILOVIĆ: Segmenti stvarnosti postaju metafore. Strašnih događaja je bilo u Novom Pazaru. Narod je bio politički nezreo i bilo je mnogo mržnje, spletki, sukoba i haosa. Ali je sada dobra činjenica to što je politika postala čist biznis i čist interes. To je rezultat zrelosti i za same aktere politike je bolje da ne unose mnogo strasti, jer strasti se lako razbuktaju. Molim vas da mi bratski oprostite ako griješim, ali ne želim u jednom sarajevskom mediju kritikovati političare iz Novog Pazara. Političari iz Novog Pazara godinama su pravili jednu veliku grešku, pokušavali su da političarima u Sarajevu objasne istinu o međusobnim odnosima u Novom Pazaru smatrajući da će tako doći do neke pravde. Pravda živi u srcu, a ne u Sarajevu. Kad god boravim u Sarajevu, neka od javnih ličnosti me pita: Kako je tamo kod vas? Ljudi očekuju da ću nekog da ogovaram. Ne. Ako znam nešto pozitivno, ja ću to reći, a ne volim da iznosim prljav veš o bilo kome. Ako budem pisao neku dokumentarnu prozu o istorijskim događajima, tada treba da posvjedočim sve što znam, neka ostane istina da bi u budućnosti bila lijek od zabluda. A istina je zaista na momente bila strašna. Bilo je užasnih spletki.

STAV: A kakva je generacija mladih političara koji stasavaju u Novom Pazaru?

HALILOVIĆ: Veoma su dobri. U svim tim strankama ima čestitih, obrazovanih, iskrenih mladih ljudi, a svi već imaju zavidno političko iskustvo. Sada su to politički etablirani i korektni ljudi. Nadam se da neće zastraniti u nacionalizam i da ih neće iskvariti vlast i privilegije. Ali ne znam šta nosi budućnost.

STAV: Zbog čega je “roditelj najveći lažov”, kako se kaže u romanu?

HALILOVIĆ: Zato što roditelj skriva istinu o djeci. Tako je često govorio moj djed, Ahmet Halilović iz Hotkova… Mnoge rečenice u romanu zaista sam negdje od nekoga čuo. I upamtio. Pa zar nije Penti Sarikoski rekao da pjesnik ne piše stihove nego ih traži.

STAV: Nedavno ste objavili kratke proze pod imenom Čudna knjiga, gdje se bavite pojmom čudno kao što se u Zidovima bavite simbolom zida. Odakle sad čudno kao preokupacija?

HALILOVIĆ: Čudno je u korijenu literarnog. Dijete se čudi i to je njegova privilegija. Kako stari, čovjek se sve manje čudi. Pjesnik i filozof postavljaju pitanja. Čude se, raspoznaju, razaznaju, istražuju…

STAV: Kao nagrađivan i prevođen pisac, kao umjetnik koji je obišao reprezentativne svjetske festivale, jeste li suočeni sa zavišću nekih kolega ili poznanika?

HALILOVIĆ: To je normalno. Ima toga, ima i tračeva o meni, izmišljotina, spletki, ali ne obazirem se. Zavist je kao dim iz auspuha. Ko god vozi, zna da iza njega ostaje nešto smrdljivo i crno, ali to brzo vjetar raznese. Moram reći da imam i veliku podršku mojih čitalaca koji su ljudi raznih nacionalnosti. Dobijam dosta pisama od njih, dobijam podršku, rado sam ugošćen u raznim sredinama. Moja sudbina ukrašena je radošću jer berem plodove sjemena koje sam sijao.

STAV: Kakve su književne prilike u Srbiji danas?

HALILOVIĆ: Književna scena veoma je živa i veoma otvorena za sve dobre pisce, za različite glasove, za antologije iz raznih naroda. Ima dobrih izdavača, ima dobrih pisaca, ima i dobrih časopisa. Sajam knjiga u Beogradu takođe je važna činjenica, jer tu se proda najviše knjiga. Gostujem širom Srbije i razgovaram s čitaocima. Nailazim na toplu dobrodošlicu. Srećem čitaoce raznih generacija, istinske knjiške moljce koji poznaju kompletnu istoriju književnosti, ali i savremenu književnost.

 STAV: Sarađujete li s piscima iz Bosne i Hercegovine?

HALILOVIĆ: Naravno, kao i s piscima iz cijelog svijeta. Uređujem časopise Sent i Eckermann i čini mi se da sam objavio prozu i poeziju skoro svih dobrih pisaca iz Bosne i Hercegovine. Moja vrata su im otvorena. Trudim se da budem vrlo korektan i otvoren prema svim kolegama, bez obzira na njihove godine, poetiku, nacionalnu ili političku pripadnost. Književnost je u osnovi komunikacija. Posljednjih godina čitao sam pred publikom u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Zvorniku i nedavno u Fojnici. Susreti s čitaocima su dirljivi. Čitaoci u Bosni i Hercegovinu veoma su otvoreni prema piscima.

STAV: Šta su Vaše najveće želje kao pisca?

HALILOVIĆ: Da budem pažljiv prema bližnjima. Da naježim čitaoce. Da otvorim vrata mlađim piscima. Da iskoristim svaki tren.

PROČITAJTE I...

Od osnivanja do danas kroz hor “Gazija” prodefiliralo je preko 100 članova, uglavnom iz Bužima, a dijelom i iz Bosanske Krupe, Velike Kladuše i Cazina. Danas “Gazija” djeluju kao muški hor, organiziran u udruženje koje broji oko 30 članova. Kako se, pored ilahija i kasida, u posljednjih nekoliko godina izvode i sevdalinke, hor “Gazija” promijenio je naziv u Hor duhovne muzike i sevdaha. U periodu postojanja hor “Gazija” ima preko pet stotina nastupa širom Bosne i Hercegovine i inostranstva

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!