Serije moje mladosti

Fascinacija Amerikom ranih je osamdesetih bila na vrhuncu, svako je znao da su američka auta najbolja na svijetu, njihova košarka također, svi su željeli nešto američko, ali nisu znali kako do toga doći. Tu želju za nečim površnim i u suštini nebitnim do kraja rasplamsala je serija Dinastija

Čekali smo, svako na svom uobičajenom mjestu u glavnoj sobi, početak nove američke serije Dinastija. Budući da sam preskočio Dallas, nisam ništa znao o tim mamutskim američkim serijama koje su uglavnom žene posmatrale bez daha, prepričavajući sutradan detalje viđenog kao nešto što se zaista desilo. Fascinacija Amerikom ranih je osamdesetih bila na vrhuncu, svako je znao da su američka auta najbolja na svijetu, njihova košarka također, svi su željeli nešto američko, ali nisu znali kako do toga doći. Tu želju za nečim površnim i u suštini nebitnim do kraja je rasplamsala Dinastija.

Uvodna špica bila je pompezna i obećavajuća, muziku je, naravno, komponirao Bill Conti. Izuzetno brzo pokazani su svo bogatstvo i moć te neke fiktivne američke bogataške familije koja je na samom početku serije upala u velike probleme i lične obračune. Skandali su se smjenjivali jedan za drugim, a svi smo navijali za Kristl, dobru djevojku koja se stjecajem okolnosti udala za bogatog Blejka Karingtona, matoru drtinu koja je našla idealnu zamjenu za dotadašnju suprugu zlu Aleksis, koju je odlično glumila britanska glumica Joan Collins. Vrhunac serije bio je kada su se njih dvije pošaketale, bacale jedna drugu naokolo, razbijale posuđe i kineske vaze po skromnoj kući od 48 soba negdje u blizini Denvera. U svemu tome najteže se snalazio Blejkov nesretni sin Stiven, koji je bio uvijek mrzovoljan i nestabilan, čak je zbog svojih homoseksualnih sklonosti postao sprdnja u sarajevskoj svakodnevici. Serija je ostavila neizbrisiv trag u mašti tadašnje raje, koja je gutala kapitalizam kao veliku gomilu problematičnih neradnika kojima pare same padaju s neba.

Serija Šerif u New Yorku bila je prikazivana dosta prije Dinastije i nju sam najvećim dijelom preskočio, ali mi je ipak zapala za oko. Sjećam se dobro kožne jakne šerifa McClouda i uvodne scene u kojoj jaše na konju kroz neku od najprometnijih gradskih avenija. McCloud, redneck iz Novog Meksika, dolazi da nekonvencionalnim metodama pravi haos po gradu u koji je donio neke nove trikove koje lokalna policija nije primjenjivala. Njegovi brkovi, spontanost i oštar pogled plijenili su gledaoce. Isti slučaj bio je i sa serijom Kodžak, u kojoj je briljantno glumio legendarni Teli Salavas. Ćelavi cinik s obaveznim lilihipom u ustima bio je itekako volšeban dok je privodio kriminalce pravdi. Bilo bi nepravedno da ne spomenem na publiku itekako utjecajnu seriju Poroci Majamija i nezaboravnog Dona Johnsona, koji je u njoj glumio snalažljivog Sonija. Vozio je uvijek neko bijesno auto kojeg obični detektiv sebi nije mogao priuštiti. Stil odjevanja prepoznat po šunjalicama bez čarapa našao je mušterije i po sarajevskim sokacima.

A onda je na red došao Twin Peaks, kojeg je majstorski sastavio David Lynch. Serija je imala ludačku atmosferu, kasting je bio odličan, sve je odisalo nečim nadrealnim i magnetičnim. Agent Kuper, kojeg je odlično glumio Kyle Maclachlan, od samog je početka imao posla s gomilom čudnih likova i kompliciranom situacijom koja se dugo raspetljavala. Magnovenje u kojem je serija plivala držala je publiku zalijepljenu ispred televizora, svi su čekali dan kada će se konačno otkriti da je ubica Lore Palmer “psihodelični” Liland. Iskopao sam je nedavno na DVD-ovima u nekoj prodavnici kineskih dupljaka i nakon toliko godina odgledao je u dahu.

Udo Brinkman uzeo nas je lopatom u seriji Klinika Švarcvald, u kojoj smo imali prilike posmatrati doktorsku dramu neslućenih razmjera. Nikad ne bih ni pomislio da je moguće da se jednom doktoru toliko toga može desiti u relativno kratkom periodu. Sve mi je to tada izgledalo kao đon češke serije Bolnica na kraju grada, koja je ipak bila mnogo manje dramatična i realnija.

Na svojoj polici i dan-danas imam maketu svemirskog broda iz britanske serije Blejkova sedmorka, koju sam maznuo od svog rođaka Olega. Serija je bila evidentno niskobudžetna. Bilo je zabavno gledati laserske pištolje iz kojih se pucalo po protivnicima, zapravo prefarbane dječije prskalice za vodu. Ostat će zapamćeni i nespretni pokreti glumaca dok se probijaju kroz kartonsku scenografiju svemirskog broda.

Seriju Robinja Isaura tek sam ovlaš dotaknuo. U prolazu prema kuhinji ili toaletu na TV-u primijetio bih suze na licu djevojke koju nikako da oslobode. Drama se nastavljala u nedogled, a publika je postajala prilično nervozna. Izritiran tegobnom situacijom, neko je na nekom zidu udario grafit: “Oslobodite robinju Isauru!”

Prethodni članak

Prno sam u čabar

Sljedeći članak

Brijač u rukama mog oca

PROČITAJTE I...

Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!