Segmentiranje islama: Lekcije iz prošlog stoljeća

Izgubivši svoj intelektualni i duhovni integritet, podijeljena između slavne prošlosti i mizerne sadašnjosti, muslimanska društva niti su sačuvala tradiciju niti su uspjela u modernizaciji samih sebe na način pomirljiv s vlastitim kulturama i tradicijama. Kolonijalizam i kulturološki imperijalizam osigurali su da unutrašnje razlike u muslimanskom svijetu ometaju bilo kakvo veliko buđenje koje bi moglo izazvati i/ili poremetiti planove velikih sila o novom svjetskom poretku

Godine 1901. Edmond Fazy, urednik francuskog kolonijalnog magazina Questions Diplomatiques et Coloniales (Diplomatska i kolonijalna pitanja), upitao je određeni broj evropskih orijentalista i kolonijalnih administratora o budućnosti islama u sljedećem stoljeću. Imajući u vidu da mi danas živimo u vremenu nešto više od stoljeća nakon ove zanimljive ankete, neki od odgovora tada datih i danas su relevantni.

Oni otkrivaju mnogo o mentalitetu tadašnje Evrope, ali također bacaju svjetlost na samonanesene rane muslimanskog svijeta.

Među orijentalistima koji su odgovorili na Fazyjevo pitanje bili su i mađarski učenjak Ignác Goldziher, njemački orijentalista Martin Hartmann i francuski arabist Edmond Douttée. U svojim odgovorima svaki od njih potvrdio je osnovne premise klasičnog orijentalizma i evropskog kolonijalizma 19. stoljeća – da je islam monolitan, da je mrtva tradicija, propala civilizacija i haotičan političko-kulturološki svijet kojem je potrebna “mission civilisatrice” (misija civiliziranja) direktnom zapadnom intervencijom. Joseph Massad daje britku analizu i kritiku ovakvog pristupa u svojoj knjizi iz 2015. godine Islam u liberalizmu, koju je objavio “The University of Chicago Press”.

Među onima koji su odgovorili, Bernard Carra de Vaux, francuski učenjak islamske filozofije i historičar nauke i religije, odudara sa svojom crno-bijelom analizom i tupim prijedlogom. Vauxovo predskazanje budućnosti islama u sljedećem stoljeću kombinira osnovne elemente akademske ekspertize i kolonijalne perspektive. Primarni cilj njegovih analiza jeste da pokaže kako osujetiti bilo kakve prijetnje panislamizma, koji su podržavali sultan Abdulhamid II i brojni intelektualci i učenjaci tog vremena, a protivno evropskoj dominaciji nad islamskim svijetom. Carra de Vaux priznaje da se islam može pomiriti sa zapadnoevropskim vrijednostima i liberalizmom. On drži da se liberalizam, šta god se pod tim podrazumijevalo, “može ukorijeniti u islamu, kao što je već bilo ranije, u formi tolerancije”.

Vauxova osnovna preokupacija, međutim, nije da razvije teoriju islamskog liberalizma i liberalnog islama, već da pokaže na koje se načine može održati i produbiti zapadna dominacija nad muslimanskim društvima u političkom i kulturološkom smislu. Kolonizaciji su potrebni vrijeme, strpljenje i novi raspored potlačenih subjekata. Da bi Zapad uspio u potpunoj kolonizaciji muslimanskog svijeta, Carra de Vaux sugerira da “trebamo podijeliti muhamedanski svijet i razbiti njegovo moralno jedinstvo, iskorištavajući političke i etničke podjele koje već postoje”. On je vjerovao da političke, etničke i sektaške razlike treba potencirati da bi se “pojačali nacionalistički sentimenti, a umanjili oni koji pojačavaju vjerski komunitarizam”.

Vauxov generalni zaključak bio je da jedino uništavanjem unutrašnjeg jedinstva muslimanskog svijeta evropski kolonijalizam može ostvariti svoje ciljeve potpune dominacije. U takvom duhu on zvanično predlaže: “Jednostavno, moramo segmentirati islam. Potom možemo iskoristiti prednost njegovih hereza i (sufi) bratstava.” Ako se pažljivo primijeni, ovakva će politika “oslabiti islam, učiniti ga nemirnim, tupim i zauvijek nesposobnim da se probudi”.

Kakva god bila vrijednost Vauxovih predskazanja, činjenica je da je naslijeđe kolonijalizma i kulturološke dominacije dovelo do segmentiranja islama i manipuliranja njegovom unutrašnjom raznolikošću. Izgubivši svoj intelektualni i duhovni integritet, podijeljena između slavne prošlosti i mizerne sadašnjosti, muslimanska društva niti su sačuvala tradiciju niti su uspjela u modernizaciji samih sebe na način pomirljiv s vlastitim kulturama i tradicijama. Kolonijalizam i kulturološki imperijalizam osigurali su da unutrašnje razlike u muslimanskom svijetu ometaju bilo kakvo veliko buđenje koje bi moglo izazvati i/ili poremetiti planove velikih sila o novom svjetskom poretku.

Iako treba priznati štetno naslijeđe kolonijalizma, također treba pogledati unutra i zapitati se koliko je muslimanski svijet dobrovoljno pridonio trenutnim neprilikama u kojima se danas nalazi. Jedna stvar, sektaške tenzije između sunnija i šiija utoliko su uzrokovane intervencijama svjetskih sila u muslimanskim zemljama koliko ih održavaju borba za moć i posrednički ratovi između muslimanskih nacionalnih država koje uskogrude definicije nacionalnih interesa stavljaju ispred svega. Nedostatak vizije, vodstva i mudrosti kaljaju sve muslimane u beskrajnim bitkama koje, u konačnici, bole i oslabljuju svakoga bez obzira na to kojoj sekti, etnicitetu ili državljanstvu pripada.

Paradoksalno, globalizacija forsira stapanje i miješanje identiteta na načine koji podsjećaju na slojevite ideje o “ummetu” kao društvu vjere i vrlina, kako je to definirano u islamskoj tradiciji. Upravo je sveobuhvatno razumijevanje ummeta klasičnom islamu dalo njegov međunarodni i globalni pogled na sve, od filozofije do umjetnosti, geografije i politike. Kozmopolitski duh islama došao je iznutra prije nego izvana, ili kako ga je Ibn al-Arabi lijepo opisao, kao “jedinstvo u različitosti” (al-wahdah fi'l-kathrah) koje sve okuplja u jedinstvu bez poricanja činjeničnih različitosti. Takvo razumijevanje podvlači i činjenicu da jedinstvo nije isto što i uniformizam, a raznolikost ne podrazumijeva haos i nered.

Danas je muslimanima potrebno da ožive ovaj fundamentalni princip. Umjesto gajenja oprečnih identiteta koji stvaraju apsolutne dihotomije prisutne u umovima i emocijama ljudi kojima nasilni ekstremisti lahko manipuliraju, muslimani bi trebali svoje nacionalne, etničke i sektaške identitete ugraditi u kontekst visokih moralnih i ljudskih normi koje čuvaju unutrašnje jedinstvo i integritet islama, s jedne strane, a, s druge, održavaju njegov kozmopolitski pogled prema drugima. To bi bio najbolji lijek protiv nasilnih ekstremista, poput ISIL-a i Al-Kaide, kao i protiv onih koji žele ponovo iscrtati granice muslimanskog svijeta po etničkim i sektaškim linijama.

(Preuzeto iz: Daily Sabah)

 

PROČITAJTE I...

Iako oslabljena, i dalje postoji tradicija pravljenja šarenih svijeća, ali je, nažalost, sve manje onih koji to prakticiraju pa tako današnja djeca nemaju sreće da osjete tu radost. Kupovala bi se svakom djetetu po jedna šarena svijeća pa su djeca čekala čija će prva izgorjeti, odnosno čija će duže trajati, to je bilo veselje kao današnja dječija radost uzrokovana slatkišima. Bila je to posebna radost za djecu, zbog koje su s uzbuđenjem dočekivali novu hidžretsku godinu

Sabit Milinkić rođen je u Turiji. Prije odlaska u Sydney (1986) radio je u Fabrici sode u Lukavcu. Radio je u nekoliko multinacionalnih kompanija (automatsko vođenje industrijskih sistema), a trenutno je zaposlen u finskoj kompaniji “Valmet”. Objavio je dvije knjige poezije (Kofer, 2014. godine, i Sa ovih daljina, 2017. godine), kao i autobiografski roman Izet. Svjedok jednog vremena, 2009. godine, ali i nemali broj tekstova publicističke prirode koji uglavnom govore o Bosni i Hercegovini i povijesnoj tragediji njenog naroda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!