Sead Šemsović: Halilovićev pokušaj razgradnje bošnjačkog jezičkog identiteta

U tragičnoj su zabludi intelektualci koji smatraju da je inkluzivnost novog pravopisa ispravan put u borbi za bosanski jezik. Borba za bosanski nije lingvistička, već politička. Ne može se lingvističkim mehanizmima rješavati pitanje nominacije bosanskog jezika. Stvaranje standardnog jezika, što je pisao i sam Halilović 1995. godine, tokom svoje druge razvojne faze, uvijek je politički čin

Po svojoj prirodi, svaki pravopisni priručnik tendira da bude skup zakonomjernosti, te stoga u svom prvom dijelu donosi popis pravopisnih pravila s primjerima, a u drugom pravopisni rječnik kao suženi popis leksike koja se autoru ili autorima učinila relevantnom. Odabir leksičke građe unutar pravopisnog rječnika ni u kom slučaju nije u stanju predočiti ukupno leksičko bogatstvo jednog književnog jezika.

Praksa je pokazala da postoje dva moguća načina donošenja ortografske norme: (1) najprije biva osnovano tijelo unutar jedne ili više nacionalnih institucija koje donesi zakonomjerna pravopisna pravila i (2) nakon pojave više pravopisnih priručnika nacionalne institucije osnivaju jedno tijelo koje će jedan od objavljenih pravopisa proglasiti normom, ili će na osnovu postojećih kreirati novi. U svakom slučaju, oba su načina sasvim legitimna i do sada su dala podjednako dobre rezultate, te pokazuju kako konačnu odluku ipak donosi nadležno tijelo, a na osnovu cjelovitog uvida u problem.

Budući da jedan pravopisni priručnik nije u stanju predstaviti ukupnu sliku jedne jezičke posebnosti, za cjelovito normiranje jezika prijeko su potrebni i rječnici književnog jezika koji će tu sliku mnogostruko iznijansirati. Time, zapravo, uviđamo kako jedan pravopisni priručnik ni u kom slučaju ne može ponuditi odgovore za svaki pojedinačni primjer ortografije datog jezika.

Pravopis kao normativni akt donosi se, s jedne strane, na temelju trenutnog stanja jednog jezika kao žive materije koja se neprestano mijenja, a s druge, na osnovu posebnosti datog jezika i njegove prirode, odnosno “duha jezika”. Stoga svaki pravopis oslikava određenu ideološku nit koja je vodila normativca. Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovića iz 2018. godine treći je autorov stav o normiranju bosanskog jezika.

Uvidom u svatri pravopisna priručnika jasno uviđamo autorovo udaljavanje od normiranja jasne leksičke razlikovnosti bosanskog jezika od srodnih jezika – srpskog i hrvatskog. Ideja da pravopisna norma obuhvati trenutno jezičko stanje svih područja na kojima žive govornici bosanskoga jezika zapravo nije ozbiljna normativna politika. Jer, da li bismo samo mogli zamisliti kako bi izgledale pravopisne norme srpskog i hrvatskog jezika kada bi njihovi normativci po ovom principu donosili pravopisna pravila svojih književnojezičkih normi? Takva je situacija i s brojnim drugim jezicima u svijetu.

Stoga, normativna politika obavezna je pratiti duh književnog jezika koji oslikava datu jezičku posebnost. Pritom, jezička se posebnost njeguje, i to na način da se neke lekseme ciljano forsiraju u odnosu na neke druge, jer forsirane bolje oslikavaju duh datog jezika i kulturnu historiju etničke skupine čiji je to jezik. Ozbiljne zajednice, čak i mnogo brojnije i manje krhkije, boje se razvodnjavanja vlastite jezičke posebnosti te ciljano rade na očuvanje jezičkih markera kulture.

Stoga, Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovića za Bošnjake koji žive izvan granica Bosne ukazuje na još jedno iznevjeravanje nacionalnih interesa Bošnjaka, te sugeriraju da se mora u dogledno vrijeme oformiti tijelo pri nekim nacionalnim institucijama koje će se brinuti za očuvanje leksičke posebnosti bosanskoga jezika, a ka čemu je dobrano stremio Halilovićev Pravopis iz 1996. godine.

Pravopis bosanskog jezika za populaciju Bošnjaka izvan matice mora biti praktično upotrebljiv, a radi stanovitih potreba ove zajednice u komunikaciji s većinskim stanovništvom u tim državama, jer pretjerano širenje normativa podjednako je pogubno kao i pretjerano sužavanje.

Opstanak standardnog bosanskog jezika odavno je neupitan i njemu kao takvom ni u kom slučaju ne prijeti nestanak, ali ozbiljnost jedne zajednice ogleda se u ozbiljnom bavljenju budućnošću. Stoga se slobodomisleći Bošnjaci trebaju distancirati od Halilovićevog pokušaja razgradnje bošnjačkog jezičkog identiteta, a na način da će u potpunosti apstrahirati dubletne oblike koji nisu u duhu bosanskog jezika.

Prof. dr. Sead Šemsović je profesor književnosti i autor udžbenika bosanskog jezika.

 

PROČITAJTE I...

Sudeći po trendu koji vlada posljednjih 20 godina, politički podijeljeni Bošnjaci s prostora ove izborne jedinice, koju sačinjavaju Krupa na Uni, Bosanski Novi, Prijedor, Bosanska Kostajnica, Bosanska Dubica i Oštra Luka, bez većeg odziva biračkog tijela teško da će dobiti svog predstavnika u zakonodavnim organima vlasti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!