SEAD REKIĆ ZA STAV (2): Munir Alibabić je notorni lažov i petljanac

U krivičnoj prijavi koju je protiv mene podnio Munir Alibabić, kreator i autor mog progona kroz institucije službe državne bezbjednosti, naglašeno je da sam izazvao rat u Mostaru, da se specijalna jedinica raspala poslije mog odlaska iz Mostara i još mnoge druge laži. To je notorna laž koju su moji saborci u ulozi svjedoka na sudu već demantirali, ali opet će i tako još jednom osramotiti tog lažova i petljanca

Stav objavljuje drugi dio razgovora sa Seadom Rekićem, umirovljenim oficirom Armije R BiH.

STAV: Možete li imenovati osobu odgovornu za Vaše utamničenje i mučenje?

REKIĆ: Moj boravak u pritvoru bio je u početku strašan. Jednostavno nisam mogao vjerovati gdje se nalazim i nikako se nisam mirio s tom činjenicom. Osjećao sam se užasno. Istražni sudija Senad Kreho me vrijeđao, nazivao četnikom, izdajnikom, psovao mi četničku majku i mahao pištoljem, prijetio mojoj porodici ako ne budem pričao ono što sam potpisao, naređivao da me vode u ćeliju, gdje sam proveo nekoliko dana u tako malom prostoru da smo sjedili jedni na drugima, a zatim se mijenjali da na nama sjede. U toj je ćeliji jako smrdjelo jer ljudima nisu dali da idu u toalet, pa se nužda vršila u odjeći. Prijetio mi je da će me smjestiti u ćeliju kod Damjanovića i Heraka i narediti im da me siluju. Okružni vojni tužilac Bisić nije mnogo zaostajao za njim, a ustvari su obojica očito mislili da su gospodari života i smrti i da im je sve dozvoljeno.

Kada su tokom procesa smijenjeni radi svih tih propusta, Kreho mi je jednom prišao na hodniku i ulizivački rekao da on nije ništa kriv i da iza cijele kampanje mog progona stoji Munir Alibabić, te da je i njih dvojicu tjerao na razne postupke. Ustvari, dok me je Kreho ispitivao u ulozi istražnog sudije, često je zvonio telefon i, kada bi se javio, otvarao je usta i bez glasa saopćavao Bisiću da ga je nazvao Munja, koji se očito interesirao da li sam potvrdio prethodno iznuđen iskaz jer se Kreho nešto pravdao u tom smislu da je govorio da “prijatelj još nije donio sve stvari, ali da će on to brzo riješiti te da se ne treba brinuti i da će i to biti brzo”. Poslije takvih razgovora telefonom, Kreho je uvijek bio bijesan te je vrištao i galamio na mene, prijeteći mi i vrijeđajući me. Očito su se i on i Bisić bojali Munira Alibabića, tako da su mu se čak i preko telefona lažno osmjehivali i dodvoravali.

STAV: Osim Munira Alibabića, ko je još stajao iza Vašeg mučenja ili ga poticao?

REKIĆ: Saznajem da su neke novine objavile strašne stvari o meni gdje je napisano sve ono što su me natjerali da “priznam”. Kasnije otkrivam da su to objavile novine As, čiji je vlasnik bio Ekrem Lekić. Poslije rata sam upoznao Ekrema, koji mi je rekao da mi Sefer Halilović nije prijatelj jer je on tražio od Ekrema da objavi sporni tekst u svojim novinama, za šta mu je obećao dati 10.000 njemačkih maraka. Također mi je Ekrem tad rekao da taj novac nije nikad dobio i da ga je ovaj prevario. Ekrem mi je također tom prilikom rekao da će mi on biti lektor ukoliko se odlučim da napišem knjigu. Jedini mi je rekao šta se tačno dešavalo i njegovu ulogu u tome. Takvom ponašanju odajem poštovanje.

STAV: Kakve su Vaše veze s generalom Fikretom Muslimovićem i jeste li ikada od njega primali neka naređenja koja su vezana uz obavještajni rad ?

REKIĆ: U vrijeme dok sam bio na dužnosti komandanta 288. bataljona vojne policije u periodu od 1988. do 1990. godine, Fikret Muslimović je jedan period bio moj nadređeni po stručnoj liniji. Nikad nisam dobijao od njega nikakve obavještajne zadatke po bilo kojem pitanju jer to i nije podrazumijevalo bilo kakvu vojno-policijsku aktivnost u periodu prije rata, a tokom rata i poslije sve do 2014. godine nisam ni kontaktirao niti bio u prilici da kontaktiram Fikreta Muslimovića u vezi s bilo čim. O povodima, uzrocima i motivima mog proganjanja pisat ću u narednom periodu, gdje ću jasno navesti i staviti u taj kontekst Munira Alibabića, Senada Krehu, Mustafu Bisića, Sefera Halilovića i njihove satelite.

Za sada tek da kažem da je moj slučaj proizveden s povodom da se inkriminira i smijeni tadašnji državni vrh te da s vodećih pozicija u Armiji RBiH uklone najsposobniji oficiri, što bi direktno pogodovalo neprijatelju. To su radili nekada, a rade to isto i danas. Zato se moj lažni i pod mučenjem iznuđeni iskaz stalno ponavlja u medijima koje plaćaju ili s kojim upravljaju isti ljudi koji su radili na štetu odbrane BiH. Međutim, ne izbjegavam odgovore, da me krivo ne shvatite, jer pišem detaljno o svemu ovome i želim da neke detalje precizno opišem, a na ovom prostoru za to nemam mjesta. Da dodam da ja, za razliku od onih koji su me utamničili i mučili i tjerali da priznam praktički njihove grijehe, stojim na istim pozicijama kao i početkom devedesetih; da pod cijenu vlastita života branim suverenost moje domovine Bosne i Hercegovine.

STAV: Da se vratimo dalje u prošlost, možete li nam objasniti okolnosti Vašeg odlaska u mostarski MUP i šta je obilježilo taj period vašeg profesionalnog angažmana?

REKIĆ: Kao inspektor MUP-a, od samog početka dobijao sam veoma složene zadatke koje sam uglavnom izvršavao s inspektorom Teufikom Mušićem i Vinkom Pravdićem. Obojica ovih inspektora ostavili su na mene veoma dubok trag koji je obilježen njihovom sposobnošću i profesionalizmom, ličnom hrabrošću i mirnoćom. S inspektorom Teufikom Mušićem određen sam da lišimo slobode pripadnike jedne terorističke organizacije u Bosanskoj Krajini, što smo i učinili, tako da uspijevamo uhapsiti u dva navrata po jednog člana ove organizacije i privesti ih u zatvor. U to vrijeme pripadnici ove terorističke organizacije ratovali su u Hrvatskoj kao paravojna jedinica, a u vremenu boravka u BiH podmetali su eksploziv na imovinu istaknutih Bošnjaka i napadali policijske stanice i bacali bombe na javnim pa i vjerskim skupovima.

Poslije uspješno izvršenog zadatka, inspektor Mušić i ja nagrađivani smo od ministra unutrašnjih poslova. U daljnjem radu dobivam zadatak da lišim slobode vrlo opasnog teroristu koji je podmetnuo eksploziv pod kuću jednog načelnika centra službi bezbjednosti, uslijed čega su stradale njegova majka i sestra. Ovu akciju izvršavam s inspektorom Smajlovićem, koji me, istina, veoma razočarao jer je više puta želio da se povučemo neobavljenog zadatka, a o našoj akciji obavijestio je i načelnika centra službi bezbjednosti Banja Luka Stojana Župljana i na taj način provalio akciju koja je bila tajna. Mi uspješno hapsimo tog teroristu i smještamo ga u zatvor u Bihaću, poslije čega se vraćamo u Sarajevo.

O inspektoru Smajloviću i o ovoj akciji ću još pričati, a uglavnom ja poslije ovog zadatka molim pomoćnika ministra gospodina Avdu Hebiba da me više ne šalje u Krajinu jer me je Smajlović provalio, tako da se znalo koga sam hapsio i jednostavno sam mislio da će se ti teroristi osvetiti meni ili mojoj porodici koja je živjela u toj sredini. Poslije toga moja molba je uvažena i dobijam zadatke u Hercegovini, gdje uglavnom boravim s inspektorom Pravdićem i savjetnikom ministra Krešom Markićem. U Mostaru susrećem Avdu Grebu, s kojim izvrsno sarađujem na raznim zadacima. Odmah po dolasku povezujem se s načelnikom policije Safetom Memićem, u kojem prepoznajem istinskog patriotu, veoma sposobnog i hrabrog čovjeka koji je već u tom vremenu bio ključni čovjek za organizaciju policije u funkciji priprema za odbranu BiH.

U ovom smo periodu težište našeg rada usmjerili na održavanje tajnih sastanaka po gradovima i selima u Hercegovini u cilju upoznavanja Bošnjaka s potrebom izlaska na referendum i glasanja svih punoljetnih građana. Ovdje zaista želim potencirati hrabrost i sposobnost Avde Grebe, kojeg zaista ništa nije moglo zaustaviti i s kojim sam prošao mnoge opasnosti na raznim zadacima. Pored zadataka na formiranju zajedničkih patrola u tom periodu, osnovu našeg rada podrazumijevala je organizacija policije po ratnim stanicama u cilju zatvaranja mogućih pravaca napada rezervista i jedinica bivše JNA, obuka, naoružavanje i opremanje stanovništva i policijskih jedinica. Po napuštanju srpskih kadrova iz policije, odmah pristupamo formiranju i popuni specijalne jedinice policije. Od Safeta dobijam zadatak da izvršim popunu, naoružam i obučim ovaj sastav kojeg odmah uključujemo u borbene planove i na taj način zaustavljamo divljanje crnogorskih rezervista po Mostaru.

Pripadnici specijalne policije bili su iz reda sva tri naroda, a komandant te jedinice bio je inspektor Franjo Dujmović, koji je na toj dužnosti ostao dok hrvatski kadrovi nisu napustili ovu jedinicu jer Bošnjaci nisu željeli da potpišu prisegu HZ HB. Specijalna policija učestvovat će u više borbi pod mojom komandom i predstavljala je snažnu prijetnju sposobnu da kontrolira teritoriju zapadnog Mostara, uslijed čega pripadnici bivše JNA i rezervisti napuštaju i u strahu bježe iz nekoliko kasarni s ove teritorije.

U tom periodu dolazi do oružanog sukoba na Buni, kojom prilikom pripadnici bivše JNA zarobljavaju Mitu Hujdura, Semira Baltu i još dvojicu naših pripadnika, te Safet Memić i ja odlazimo u kasarnu i raznim prijetnjama, ucjenom da ćemo i mi zarobiti članove oficirskih porodica, ulazeći u snažan verbalni i fizički duel s oficirima bivše JNA, uspijevamo osloboditi naše pripadnike. Policijska jedinica za specijalnu namjenu kompletna učestvuje u oslobađanju Mostara od četnika i u potpunosti opravdava svoju svrhu. U krivičnoj prijavi koju je protiv mene podnio Munir Alibabić, kreator i autor mog progona kroz institucije službe državne bezbjednosti, naglašeno je da sam izazvao rat u Mostaru, da se specijalna jedinica raspala poslije mog odlaska iz Mostara i još mnoge druge laži. To je notorna laž koju su moji saborci u ulozi svjedoka na sudu već demantirali, ali opet će i tako još jednom osramotiti tog lažova i petljanca. (Nastavit će se)

 

PROČITAJTE I...

Mora se priznati da je Nacrt manjkav i da ga treba doraditi, ali daleko od toga da treba biti odbačen. Svako ko studira ili je studirao na Univerzitetu Sarajevo svjestan je da je normiranje ponašanja studenata i profesora neophodno. Činjenica je da ima profesora koji pijani dolaze na predavanja, koji piju na fakultetima, profesora koji uzimaju mito i studenata koji ga daju (makar to bila čokolada “Milka”), studenata koji na predavanja i vježbe dolaze u šorcevima, studentica koje dolaze u odjeći koja više priliči “Zvezdama Granda”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!