Sead Muhić o svom putovanju biciklom od Sarajeva do Teherana

Obišao je skoro cijelu Bosnu i Hercegovinu na biciklu, nakon čega je počeo voziti bicikl i po Evropi. Ubrzo se zasitio, a ideja o egzotičnom Orijentu postajala mu je sve privlačnija

Ljubav prema biciklizmu rađa se vrlo jednostavno, tvrdi Sead Muhić, profesor sporta i tjelesnog odgoja. “Sjedneš na bicikl i odeš na Vrelo Bosne. Tada misliš da je to kraj svijeta. Kasnije shvatiš da biciklom možeš malo i uzbrdo, pa se popneš na Bukovik ili Trebević. Zatim sjedneš na bicikl, malo se više zainatiš, pa odeš u Ploče. Eh, kad dođeš do Ploča, vidiš da bicikl i biciklizam nemaju granicu. Shvatiš da čovjek može izdržati mnogo napora a da mu nije potrebno mnogo vremena i novca za takav poduhvat. Jednostavno treba imati želju da se vrte pedale do u beskonačnost, a one će te odvesti gdje god želiš”, objašnjava nam.

Sead Muhić rođen je 1981. godine u Sarajevu, u kojem je završio osnovnu školu i Treću gimnaziju. Pošto pred kraj gimnazije nije bio siguran šta će studirati, upisuje dva fakulteta, Ekonomski i Fakultet sporta i tjelesnog odgoja. Oba je studija, kaže, tjerao nekako sve do treće godine. Diplomirao je na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja. Na ekonomiji je došao do četvrte godine, ali nikada nije diplomirao. “U međuvremenu sam shvatio da je to sve skupa pomalo besmisleno. Danas mi je skoro pa žao što sam traćio vrijeme pokušavajući da to nešto završim, ili da studiram uopće, jer me život u međuvremenu naveo na nešto sasvim drugo. Sve u životu što sam planirao, to mi se nije desilo. Svako valjda upiše studij i zamišlja da će raditi posao za koji se i školuje. Međutim, koliko sam se god okretao tome, život me okretao u nešto sasvim drugo. Tako sam jedne prilike svom dugogodišnjem prijatelju Muhamedu Šišiću kazao kako je apsurdno da imam završenih 7 godina fakulteta od kojih nemam haman ništa, a da s druge strane hljeb jedem od nečega što me on naučio za 15 dana. Ovo je živa istina. Muhamed Šišić je alpinista, avanturista koji me je na planini odškolovao da budem penjač i alpinista”, objašnjava Muhić, te dodaje kako dio tih znanja i tehnika koristi za radove na visini i može ih primjenjivati na svim građevinskim objektima i nepristupačnim terenima, a sve koristeći upravo opremu i znanje potrebne za planinarenje i alpinizam. Sead tvrdi da je kroz taj “hobi” sebi osigurao egzistenciju i da danas od toga živi.

Put kroz beskrajna brda Turske

Muhić odavno vozi bicikl. Obišao je skoro cijelu Bosnu i Hercegovinu na biciklu, nakon čega je počeo voziti bicikl i po Evropi. Ubrzo se zasitio, a ideja o egzotičnom Orijentu postajala mu je sve privlačnija. Godine 2012. odredio je i konačnu destinaciju – Teheran: “Iz Sarajeva sam krenuo s drugom, ali se on morao vratiti iz Soluna. Nastavio sam dalje sam. Grčka, Turska, Çanakkale, tu sam prešao u azijski dio. Vozio sam sredinom Turske, bio je kraj septembra, možda i najljepši period za voziti. Sjećam se da mi je jedino vjetar smetao. Stalno je puhao s istoka, pa mi je to dodatno otežavalo moje ionako velike napore. Tursku nisam nikada tako posmatrao dok kroz nju čitavu nisam prošao. Na kraju dođoh do zaključka da je Turska jedno beskrajno brdo”, prisjeća se Muhić.

Kada se kasnije vratio u Bosnu i izračunao udaljenost, zaključio je da je Turska od svoje krajnje istočne do krajnje zapadne tačke duga oko 2.000 kilometara. “To je kao odavde do Norveške, a sve jedna zemlja, jedan narod, jedan jezik. Kreneš voziti, navečer pogledaš na kartu i vidiš da si odmakao centimetar. Ne budeš nimalo ohrabren”, kroz smijeh će Muhić.

Kaže kako su ljudi u Turskoj vrlo gostoprimljivi, topli i susretljivi. Susreti s ljudima obilježe svako njegovo putovanje. Ističe da lica dobronamjernih ljudi koje upozna na putovanjima biciklom pamti godinama. “Kad se god vratim, ljudi me pitaju: ‘Gdje spavaš, šta jedeš?’, a to su u principu najmanje bitne stvari. Novac vam za takvu vrstu puta gotovo i ne treba. Uvijek spavam na livadama pod šatorom. Nerijetko me i ljudi ugoste u svojim domovima. Putovao sam u to vrijeme kada je sve voće i povrće bilo zrelo, pa sam se 20 dana isključivo njime i hranio. S druge strane, to me bilo gotovo uništilo jer sam zbog neizbalansirane hrane imao ogroman apetit. Stalno sam osjećao glad i ništa me nije moglo zasititi, a u prosjeku sam dnevno prelazio oko 135 kilometara”, priča Sead Muhić. Prolazeći kroz prostranstva Turske, bio je šokiran činjenicom da, kad god zaustavi nekoga i pita ga za neki put, ljudi najčešće kažu da ne poznaju taj put iako tu žive cijeli život. Tek je kasnije Sead shvatio da bi to bilo isto kao da je zaustavio čovjeka u Sarajevu i pitao ga da li mu je iz Ljubljane bolje ići na Karavanke ili na Bled: “Mi smo naučili da je zemlja mala i da se bilo koga iz Sarajeva u Tuzlu može vrlo lahko uputiti.”

Kada je došao u Van, grad smješten na jezeru na samom istoku Turske, sišao je do jezera da uzme abdest kako bi klanjao u obližnjoj džamiji. Okrenuo se, a iza njega je stajalo tridesetero djece. Nageli su se i u čudu gledali šta to radi. Najsmjeliji među njima prišao je Seadu u želji da mu pokaže kako se pravilno uzima abdest. “Kad smo to obavili, popeo sam se do džamije, djeca su me pratila u stopu. Ušao sam da klanjam, ali ne možeš nikako od djece. Opkolili su me sa svih strana i ne mogu da vjeruju šta hoću da radim. Srećom, bio je tu neki sijedi dedo, duga sijeda brada. On ih je malo rastjerao. Završim tu namaz, okrenem se, svi odreda bulje u mene, ne mogu da vjeruju čemu su upravo prisustvovali. Ti si stranac, zapadnjak, Evropljanin, svijetle puti, što se ti izuvaš i uzimaš abdest, to nikome nije jasno. Vjerovatno bi me neko nešto i upitao, ali izgleda da su jezičke barijere u tom trenutku bile nepremostive”, našalio se Sead Muhić.

Od Vana do granice s Iranom imao je još dva dana vožnje. Na iranskoj granici priključila mu se tadašnja djevojka, a sadašnja supruga Nermina. “Kada pređeš u Iran, shvatiš koliko si neinformiran. Osim rijetkog materijala kojeg možeš naći na internetu, sve je ostalo toliko ispolitizirano i provučeno kroz neke kontekste da uopće nemaš prave informacije. Bio sam pod pritiskom svih tih informacija, odnosno dezinformacija. Međutim, ništa nije bilo onako kako sam zamišljao i planirao. Naprimjer, kada te ljudi u Iranu vide da razapinješ šator, dođu i doslovno te vuku za ruku i vode svojoj kući ne dozvoljavajući da spavaš na livadi. Onda ti ukratko objasne i rukama i nogama da će ujutro rano otići poslom, ali da te neće buditi, nego ti pokažu gdje se nalazi ključ od kuće, pa kad krenemo da fino zaključamo i ostavimo ključ ispod otirača na pragu. A taj čovjek tada me prvi i posljednji put u životu vidio. Nevjerovatne su to stvari”, pripovijeda Muhić.

Razbijene predrasude o Iranu

Kada su stigli u grad Marand, pred njih je iskočio neki čovjek žustro pitajući: “Pa, dobro, gdje ste vi, zašto kasnite, još sam vas sinoć očekivao?” Sead kaže da se, baveći se sportom i alpinizmom, svega nagledao, ali da ovako nešto nikada do sada nije doživio. “Mislim da sam stajao 4-5 minuta i ništa mi nije bilo jasno. Niko osim mojih roditelja ne zna da sam ja ondje, a odjednom ti se pojavi neki lik koji te očekuje. Hiljadu pitanja ti prođe kroz glavu. Pitam čovjeka da nije posrijedi neka zabuna, a on odgovara kako tu nema nikakve zabune. Objašnjava mi kako smo sinoć tačno u 18 sati prolazili kroz to i to mjesto, i da smo trebali već do 20 sati ili 21 sat biti tu gdje smo sada. Odgovorili smo mu da je tada puhnuo izuzetno jak vjetar, te smo odlučili razapeti šator 15-ak kilometara prije nego što smo planirali. Nakon toga ga upitah ko je, zašto nas uopće očekuje i šta, zapravo, hoće od nas. Reče mi da se zove Akbar i da trebamo ručati, pa će nam za jelom sve objasniti”, prepričava Sead.

Put kojim su vozili bio je nekadašnji “Put svile” i ta je ruta godinama izuzetno popularna biciklistima. Gotovo svi koji se bave biciklizmom voze tim “Putem svile” i idu dalje za Kinu. Za ručkom im Akbar izvadi album s fotografijama. U njemu su fotografije svih biciklista koji su prošli tim putem u toj godini. Bila je tu i njihova fotografija. Sead je bio broj 174, a Nermina 175. Čovjek se bavio pomaganjem biciklistima. Kasnije su saznali da Akbar ima mrežu ljudi od granice Irana koji ga obavještavaju o biciklistima koji se kreću prema njemu. Sead kaže kako ga je uhvatila blaga jeza kada je shvatio da ga je neko čitavim putem u Iranu pratio, da bi na kraju dobronamjerno bahnuo pred njega i rekao mu: “Hajde da ručamo!” Ispričaše mu odakle su i ko su. Muhić kaže da je iz polusatnog razgovora zaključio da su ti ljudi željni informacija i da je upravo tada vidio da ni Iranci ne znaju šta se dešava mimo granica njihove države kao što ni Bošnjaci ne znaju o Iranu.

“Dok sam putovao po Evropi i Americi, bio sam veoma sumnjičav prema ljudima, prema ljudskoj dobroti. Taj princip pokušao sam primijeniti i na putu kroz Tursku i Iran. Čim bih sreo nekoga, odmah bih pokušavao odgonetnuti njegovu posljednju namjeru. Kad ti priđe čovjek potpuno iskreno i uvuče te u svoju kuću, rodi ti se ideja da si upravo sreo neku tursku ili iransku verziju Džeka Trbosjeka i da ti odatle više života nema. Na nekoliko mjesta prenoćili smo u kući kod nekih nepoznatih nam ljudi, pa me Nermina uvjeravala da jutra nećemo dočekati. U najboljoj varijanti mislili smo da će nam čovjek ujutro tražiti po 100 eura za noćenje sve s puškom uperenom u nas. Prolazile su mi i misli kroz glavu da je to neki perverznjak koji će tražiti ko zna šta od nas. A ljudi neće ništa. Hoće samo da se druže, da nekoga ugoste i da nama bude lijepo kod njih. Odete u restoran, naručite, jedete, pijete, kaže vlasnik restorana na kraju: ‘Nećete platiti. Vi ste putnici, naša je dužnost da vas nahranimo.’ Ama, nevjerovatne stvari”, priča nam Muhić s oduševljenjem.

Poslije ručka im je Akbar dao spisak ljudi po gradovima kroz koje će prolaziti, da se svakom jave i obrate za sve što im bude trebalo. “Tog trenutka mi se doživljaj te zemlje i cijelog Orijenta potpuno promijenio. Uvjerio sam se da su to dobronamjerni ljudi. Vidio sam da im se novac iz banke iznosi na nekom pladnju, umjesto da ga dvojica naoružanih do zuba osiguravaju i stalno gledaju kada će neko skočiti da im ga ukrade. Ovakvi ljudi ti definitivno uljepšaju putovanje. Tu smo imali bioritam u kojem smo ustajali i lijegali sa Suncem. Iako smo svaki dan prelazili mnogo na biciklu, osjećali smo se zdravo, jako, odmorno”, tvrdi Sead Muhić. Na putovanjima biciklom uvijek se, kaže, smjenjuju novi pejzaži, novi ljudi, dešavanja i doživljaji koji se ne mogu uplatiti u turističkoj agenciji. U ovakva putovanja neophodno je uložiti ogromnu energiju, a sve ostalo dođe samo.

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!