SARAJEVSKI NEKROLOGIJ: Osman Đikić (07. I 1879. — 30. III 1912.)

Na današnji dan 1879. godine u Mostaru se rodio Osman Đikić, poznati bosanskohercegovački pjesnik, pisac, dramatičar, javni i društveni radnik. Umro je u Mostaru 30. marta 1912. godine a Stav, povodom obljetnice Đikićevog rođenja, objavljuje zapis Alije Nametka objavljen u knjizi "Sarajevski nekrologij"

Sedmoga januara ove godine navršilo se 85 godina od rođenja Osmana Đikića, pjesnika i publiciste, javnog društvenog radnika i nacionalnog borca pod austro-ugarskom okupacijom. Osvježujući uspomenu na naše književnike i javne radnike starije generacije, mi ih želimo po izvjesnim njihovim djelima približiti našoj suvremenoj mlađoj generaciji koja za njih gotovo i ne zna.

Osman Đikić, rođen u Mostaru u građanskoj porodici, u rodnom mjestu započeto školovanje (ruždija i nekoliko razreda gimnazije, iz koje je isključen zbog nacionalističkog djelovanja) nastavio je u Carigradu i Beogradu, a u Beču je završio trgovačku akademiju. Na početku ovoga stoljeća, kad se povela borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju muslimana u Bosni i Hercegovini, koja je imala oštru protivaustrijsku notu i koja je prerasla u politički pokret bosansko-hercegovačkih muslimana, Osman Đikić se sav predao toj borbi, a kao pismen publicist, kakvih gotovo i nije imao Egzekutivni odbor, pisao je u »Bosansko-hercegovačkom glasniku« i »Musavatu«.

Egzekutivni odbor Muslimanske narodne stranke preuzeo je u svoje ruke i jedino ondašnje muslimansko društvo za pomaganje siromašnih đaka, »Gairet«, kojemu je Đikić postao organizacionim sekretarom i urednikom njegova istoimenog glasila.

Nakon što je izvojevana vjersko-prosvjetna autonomija, Egzekutivni odbor je kao politička stranka ušao u Bosanski sabor, gdje je malo pomalo od ljutih opozicionara prema austrijskoj okupaciji postao lojalan suradnik, jer je na taj način odgodio, na kratko vrijeme, do propasti Habsburške monarhije, rješenje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini.

Osman Đikić, kao izrazit i odlučan pristaša političke suradnje bosansko-hercegovačkih muslimana i pravoslavnih, a srn kao osvjedočeni nacionalist Srbin, pokrene tada opozicioni politički list »Samoupravu«. Osman Đikić je započeo objavljivati svoje pjesme u »Bosanskoj vili«, mostarskoj »Zori« i »Beharu«, a izdao je samostalno dvije zbirke: »Muslimanskoj mladeži« (Dubrovnik 1902) i » Ašiklije« (Mostar 1903), dok je u Beogradu godine 1900. izdao u zajednici s Omerbegom Sulejmanpašićem i Avdom Karabegovićem zbirku rodoljubnih i nacionalističkih pjesama »Pobratimstvo«.

Ovu zbirku je oštro napao Osman Nuri Hadžić u »Beharu« (godina I, br. 17, str. 271-273), nakon ćega je »Behar« zatvorio svoje stranice Đikićevim književnim radovima, što on spominje i u predgovoru svoje zbirke »Muslimanskoj mladeži«. Đikić je napisao i jednu lirski nastrojenu dramu »Zlatija«, koja se izvodila na »Gairetovim« zabavama, ali književno nije dostigla velik domet.

Uopće Đikić kao pjesnik nije bio velikog formata, ali nekoliko njegovih religioznih pjesama doba kad je imao tek 20 godina su veoma dobre, pa je velika šteta što ih i dalje nije njegovao. Doskora nije bilo poznato da je Osman Đikić bio i folklorist.

Koncem prošloga stoljeć a on je sabrao lijepu zbirku narodnih pjesama u Mostaru i Stocu i pod naslovom »Hercegovački biser« poklonio je Srpskoj kraljevskoj akademiji u Beogradu. Zbirka ima blizu 5.000 stihova, a prava je šteta da nije štampana. Neke pjesme u ovoj zbirci su zaista pravi biser narodne poezije (mahom su to balade i romance).

Za čudno je da nije kasnije nastavio s ovim poslom, kad je uređivao »Gajret«, koji je od godine 1910. do 1912. podigao na dosta visok književno-umjetnički nivo i u kojemu ih je mogao objavljivati jer bi onakvim pjesmama kakve je poklonio Akademiji zaista stupio u red najboljih folklorista naših. Pa ni njegovi nasljednici u uredničkom poslu u »Gairetu« nisu se potrudili da pronađu ovaj njegov rad u Akademiji, a ne može se razumjeti ni postupak same Akademije koja je pokopala Đikićev rukopis u svome arhivu, mjesto da ga štampana vrati narodu iz kojega je ubran.

Ako se neko sjeti jednoga dana da sabere Đikićev književni rad i štampom ga objavi, neminovno će morati objaviti i sve narodne pjesme koje je Đikić sabrao, čime će mu književna vrijednost apsolutno poskočiti.

PROČITAJTE I...

Oni ispred sebe imaju vrlo opasan i ogroman teren. Riječ je o vrlo visokoj planini Plješevici, nema naseljenih mjesta. Tu je puno zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. Ima i divljih životinja. Migranti su veoma ugroženi na tom putu i mi smo pokušavali da im skrenemo pažnju na to. No, oni imaju cilj da pod svaku cijenu pređu granicu i dokopaju se Evropske unije. Zato ne biraju ni vrijeme ni sredstva kako bi to ostvarili, kaže Ermin Lipić, načelnik bihaćke Gorske službe spašavanja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!