Sarajevo gdje je uvijek bilo

Nakon dugog i stresnog pregovaranja, postignut je dogovor o reintegraciji sarajevskih naselja: Vogošće, Ilijaša, Hadžića, Ilidže, Grbavice i okoline. Pregovarači u ime Bosne i Hercegovine postigli su značajnu pobjedu koja je značila da je u konačnici ostvaren cilj o nedjeljivom Sarajevu. Ovo je, naravno, za “paljanski režim” bio veliki poraz uzme li se u obzir njihov plan o stvaranju tzv. Srpskog Sarajeva

 

Mehmed-beg Mehmedpašić Grbavica historijska je ličnost po kojoj je sarajevsko naselje Grbavica dobilo svoje ime. Mehmed-beg potjecao je iz Grbave, a pretpostavlja se da je sa svojom porodicom u Sarajevo stigao početkom 18. stoljeća. Iako se počeci današnje Grbavice vezuju za 1948. godinu, kada je užurbano i bez konkretnijeg plana počela gradnja ovog naselja, potrebno je istaći da se na području današnje Grbavice nalazilo Grbavičko polje.

Za razliku od nekih drugih naselja, Grbavica se u ranijem periodu ne ističe po nekim posebnim historijskim dešavanjima, ali, sigurno i bez te historijske pozadine, njen je značaj za Sarajlije nemjerljiv. Prvi razlog svakako je to što se u ovom naselju nalazi stadion FK “Željezničar”, na kojem ova ekipa igra od početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Ono na šta su Sarajlije posebno osjetljive jeste stanje na okupiranoj Grbavici u toku agresije na našu domovinu, kada je Grbavica bila u svjetskoj javnosti poznata i kao “otvoreni logor”.

Na Grbavici su pripadnici vojnih i paravojnih snaga Republike Srpske svakodnevno mučili i ubijali Sarajlije bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, koji su nakon početka opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine ostali u svojim domovima u ovom naselju. Stravična dešavanja na Grbavici bila su inspiracija za knjige i filmove koji govore o patnji zatočenih Sarajlija koji su se našli u nemilosti neprijatelja, mahom dojučerašnjih komšija.

“JEDANAEST PLAVIH”

Jedna od pretpostavki zašto je Grbavica veoma brzo pala pod vlast agresorske vojske leži u činjenici da su se godinama u ovom dijelu Sarajeva naseljavali razni vojni službenici, većinom srpske nacionalnosti. I položaj Grbavice, na koju se veoma brzo može stići iz Lukavice, doprinio je da ovo naselje, koje je do tada bilo simbol FK “Željezničar”, postane dio sarajevske nesretne sudbine.

Tokom agresije je Grbavica bila pod agresorskom okupacijom, a da se agresorske snage time nisu zadovoljile, svjedoči jedna od najvažnijih bitaka za opstanak Sarajeva, koja je trajala od 5. do 8. oktobra 1992. godine. Tada su se u fokusu našli “Jedanaest plavih”, ali, nažalost, ne onih koji su nekoliko godina prije početka rata bili nadomak finala tadašnjeg Kupa kupova. Tih se dana, umjesto o golovima i uspjehu, s Grbavice izvještavalo o žestokim borbama vođenim kod istoimenog restorana “Jedanaest plavih”, koji se nalazio u blizini pomoćnog terena stadiona “Grbavica”.

Vojska RS-a, potpomognuta specijalnim jedinicama iz Niša, bila je uvjerena u proboj linija Armije Republike Bosne i Hercegovine. Dokaz ovoj konstataciji jeste i izvještavanje srpskih medija koji su već prvog dana borbe izvještavali o “srpskom dolasku na sarajevsku Maltu”. Za razliku od agresora, koji je na samom početku borbi vođenih oko stadiona “Grbavica” najavljivao veoma lahku i munjevitu pobjedu, branioci Armije RBiH, predvođeni Enverom Zornićem, ratnim komandantom Odreda Hrasno Brdo, nisu se željeli predati. Svjesni da padom linija u blizini stadiona “Grbavica” može doći do toliko željenog presijecanja Sarajeva na dva dijela, branioci su se tri dana odupirali žestokom granatiranju.

Presudni momenti desili su se 7. oktobra 1992. godine, kada grupa specijalaca iz Niša i vojnika Vojske RS-a zauzimaju kultni sarajevski restoran “Jedanaest plavih”. Ovaj potez bio je koban za agresorske snage koje su doživjele katastrofalan poraz. Agresorska vojska, koja nije računala na hrabrost branilaca, imala je veliki broj žrtava, a poraz kod “Jedanaest plavih” bio je presudan u odbrani Sarajeva tih oktobarskih dana. Iako je od borbe za “Jedanaest plavih” do oslobađana okupirane Grbavice prošlo nekoliko godina, ova bitka bila je jedan od prvih koraka prema tako željenoj slobodi. Ipak, Grbavica je oslobođena tek nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, uz velike napore bošnjačkih pregovarača.

U djelu Umjerenost u politici i djelovanju Alije Izetbegovića autora Admira Mulaosmanovića i Anesa Džunuzovića, u posljednjem poglavlju, detaljno su opisani pritisci srpske pregovaračke strane predvođene Slobodanom Miloševićem, koji je posebno bio zainteresiran za Grbavicu, koja je, po njegovom mišljenju, trebala ostati u sastavu manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. Vješti manipulator kakav je bio Milošević jedne je prilike izjavio: “Izatbegović je zaradio Sarajevo ne napuštajući ga. On je tvrd tip. To je njegovo.” Na ovaj način želio je zavarati posmatrače pregovora, ali i Bošnjake, što mu u konačnici nije pošlo za rukom. Uprkos ovoj izjavi, tokom pregovora vođenih oko raspodjele teritorije Milošević je odbijao zahtjeve predstavnika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića, koji su bili predvodnici našeg pregovaračkog tima o mirnoj reintegraciji sarajevskih općina i koji su insistirali na očuvanju cjelovitosti Sarajeva.

Ipak, nakon veoma dugog i stresnog pregovaranja, postignut je priželjkivani dogovor o reintegraciji sarajevskih naselja: Vogošće, Ilijaša, Hadžića, Ilidže, Grbavice i okoline. Pregovarači u ime Bosne i Hercegovine postigli su značajnu pobjedu koja je značila da je u konačnici ostvaren cilj o nedjeljivom Sarajevu. Ovo je, naravno, za “paljanski režim” bio veliki poraz uzme li se u obzir njihov plan o stvaranju tzv. Srpskog Sarajeva.

Također, činjenica da su predstavnici “paljanskog režima” bili isključeni iz pregovora te da je u njihovo ime odlučivao Slobodan Milošević govori o njihovom dvostrukom porazu. Reintegracija Grbavice nije mogla biti provedena odmah po potpisivanju mira u Daytonu krajem 1995. godine, nego tek sredinom marta 1996. godine.

PRVI FUDBALSKI DERBI NA OSLOBOĐENOJ GRBAVICI

Prema pisanju Mulaosmanovića, srpska politička vrhuška odlučila je nakon gubitka dijelova Sarajeva upotrijebiti politiku “spaljene zemlje”. U dijelovima Sarajeva koje su Srbi dobrovoljno napuštali, rušeni su i paljeni stanovi, ostajala je gomila smeća, a sve s ciljem otežavanja povratka raseljenim Bošnjacima i Hrvatima. U danima reintegracije štab vrhovne komande Armije RBiH izdao je javno saopćenje povodom novonastale situacije u kojem se navodi: “Grbavica je oslobođena. Svi pošteni Srbi, koji nisu okrvavili ruke, mogu se vratiti na oslobođenu teritoriju.”

Ovim aktom još je jednom dokazano antifašističko postupanje Armije Republike Bosne i Hercegovine, koje je još značajnije uzme li se u obzir činjenica da su agresorske snage, nekoliko mjeseci prije početka reintegracije, činile stravične zločine u ovom sarajevskom naselju. Zvjerstvima se posebno isticao Veselin Vlahović Batko, poznatiji kao “monstrum s Grbavice”. Vlahović je pred Sudom BiH pravosnažno osuđen na 42 godine zatvora. Iako su Sarajlije imale razloga za osvetu, na nju nisu pozivale, već naprotiv, kao što se vidi iz saopćenja, pozivali su na početak suživota. Reintegracija Grbavice i susjednih naselja provedena je 19. marta 1996. godine, čime je i definitivno okončana višegodišnja okupacija ovog sarajevskog naselja.

Iako je nakon svega bilo teško ponovo započeti život na Grbavici, već u prvim danima reintegracije užurbano su počeli čišćenje i obnova ovog naselja. Bilo je potrebno da prođu godine od završetka okupacije kako bi Grbavici bila vraćena njena prepoznatljiva ljepota. Vrijedni stanovnici Grbavice, ali i ostale Sarajlije koje su bile veoma emotivno vezane za Grbavicu zbog svega što se na njoj dešavalo tokom godina okupacije, u veoma kratkom roku osigurali su elementarne uvjete za život u ovom naselju. Svi su se trudili da prekriju tragove patnje i stradanja, što je bilo izuzetno teško jer su rane još uvijek bile svježe. Nastojalo se da se putem različitih sadržaja što prije normalizira život u ovom naselju, a jedan od prvih koraka ka tome bilo je osposobljavanje stadiona Grbavica.

Na početku opsade snage RS-a zapalile su “Željin” stadion. A kakve je posljedice to imalo po čitav objekt, govori i činjenica da je “Grbavica” tek nakon prošlogodišnje izgradnje istočne tribine dobila izgled pristojnog nogometnog stadiona. Upravo je jedna anegdota u vezi sa stadionom Grbavica ostala posebno značajna u prvim mjesecima nakon reintegracije. Nakon što su ispunjeni minimalni uvjeti, 2. maja 1996. godine odigran je prvi poslijeratni gradski derbi između “Željezničara” i “Sarajeva”.

To je ujedno bila i prva takmičarska utakmica odigrana na ovom stadionu od završetka rata. Početni udarac pred oko 20.000 gledalaca izveo je prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, koji je na pregovorima u Daytonu, s Harisom Silajdžićem, bio posebno osjetljiv pri raspravi o budućem statusu naselja Grbavica. Iako je u ovakvim okolnostima rezultat bio potpuno u drugom planu, ostat će zabilježeno da su strijelci na ovoj, sada već historijskoj utakmici bili Bulent Biščević za “Željezničar” te Dženan Uščuplić za “Sarajevo”.

Vječiti derbi između gradskih rivala označio je početak nekih ljepših vremena za Grbavicu, ali i za ostatak Sarajeva. Godinama su vrijedne Sarajlije marljivo obnavljale ovo naselje koje se nalazi u općini Novo Sarajevo. Mnogo je truda uloženo da bi se sanirale posljedice višegodišnjeg rušilačkog pohoda Vojske RS na glavni grad Bosne i Hercegovine.

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!