SANDŽAK: DRŽAVNI TEROR BEZ KAZNE

U novopazarskom SUP-u, prema zvaničnim potvrdama, kroz tretman tzv. “informativnih razgovora” za osam godina prošlo je više od deset hiljada ljudi s teritorija općina Novi Pazar, Tutin, Sjenica... Nakon više od dviju decenija, nisu poznati sudski ishodi “informativnih razgovora”

Piše: Medin HALILOVIĆ

Prema izvještajima domaćih i stranih organizacija za zaštitu ljudskih prava, u periodu od 1992. do 2000. godine hiljade ljudi u srbijanskom i crnogorskom dijelu Sandžaka, uglavnom bošnjačke nacionalnosti, bile su izložene policijskoj torturi.

Pod optužbom da nelegalno posjeduju oružje, građani su u prostorijama MUP-a i sigurnosnih službi isljeđivani, prebijani i mučeni, a neki su preminuli od posljedica torture. Iako su se neki slučajevi našli i pred Evropskim sudom za ljudska prava, pravda je za većinu oštećenih ostala nedostižna. Isljednici i batinaši iz redova srbijanske policije ostajali su nekažnjeni, mnogi su napredovali u službi i još rade kao pripadnici policije ili neke sigurnosne službe.

Zlostavljani su, uglavnom, ugledni i stariji muškarci. Sistematski i po istom obrascu, kao i za vrijeme kralja Aleksandra Karađorđevića i Aleksandra Rankovića sedamdesetih godina prošlog stoljeća, građani su pozivani u policijske stanice. Od njih je traženo da donesu oružje (uglavnom puške), a kada bi rekli da oružja nemaju, prebijani su i zlostavljani sve dok “kako znaju i umiju ne donesu pušku”.

TUŽBA EVROPSKOM SUDU ZA LJUDSKA PRAVA

U novopazarskom SUP-u, prema zvaničnim potvrdama, kroz tretman tzv. “informativnih razgovora” za osam godina prošlo je više od deset hiljada ljudi s teritorija općina Novi Pazar, Tutin i Sjenica. Nakon više od dviju decenija, nisu poznati sudski ishodi “informativnih razgovora”.

Većina zlostavljanih iz straha nije bila u mogućnosti pokrenuti sudske postupke protiv batinaša. One koji su podnosili krivične prijave tužilaštva su upućivala na privatne tužbe, a MUP Srbije nije pokretao disciplinske i krivične postupke protiv svojih pripadnika.

Drastični primjer torture nad građanima Sandžaka bio je slučaj Sulejmana Muratovića (1935) iz sela Žitnića i Mustafe Džigala (1932–2012) iz Trijebinja, obojica iz sjeničke općine na Pešteru.

Oni su u svojim izjavama medijima i pred sudom opisali način zlostavljanja 1994. godine u zgradi SUP-a Novi Pazar. Muratović je naveo da je čak i kastriran, pošto nije htio izjaviti da ima oružja u ilegalnom posjedu.

“Prvo su me bili po rukama (od dlana do laktova), a onda nastavili da me biju nogama (cokulama po čitavom tijelu). Udaraca je bilo više (ne znam koliko). Padao sam nekoliko puta od njihovih udaraca. Posle su me bili kundakom od automatske puške po ramenima. Kad su me oborili na stomak, digli su mi noge i bili palicama po nogama. Posle su me udarali preko debelog mesa. Od tih udaraca meso mi je puklo. Pao sam u nesvest. Kada sam došao svesti, policajac Karličić mi je uvijao testise, ponovo sam se onesvestio…”, naveo je Muratović.

“'Majku ti tursku, ti još ne znaš gde si došao!’, psovali su me, bili me po tabanima onom palicom, po glavi i leđima. Krivio sam se od bolova. Jedan od njih koji me najviše tukao stavljao mi je onu palicu u usta, nije pravo nego stranom. Vještačke vilice bio sam skinuo i sakrio u džep. Pao sam dole prebijen i ponižen”, istakao je, između ostalog, u svojoj izjavi (sada rahmetli) Mustafa Džigal.

Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu krajem 2015. godine odbacio je tužbu protiv Srbije, koju je u ime Muratovića i Džigala podnio advokat iz Novog Pazara Emir Fetahović.

“Sud je odbacio predmet jer nisu ispunjeni uslovi dopuštenosti u predstavki”, kaže Fetahović.
Navodi da iz Suda u Strasbourgu ne objašnjavaju razloge odbijanja tužbe protiv Srbije, ali da pretpostavlja da su proceduralna pitanja glavni razlozi što su Muratović i Džigal praktično ostali bez pravde.

“U vreme kada su se desile povrede prava Srbija i SR Jugoslavija nisu bile članice Saveta Evrope. Sud nije hteo da raspravlja o odluci Višeg suda u meritumu (samoj suštini). Evropski sud nije četvrta instanca da ne ceni način na koji je domaći sud cenio dokaze. Dosta se kasnilo s predstavkom, radilo se s procesnim nedostacima”, pojašnjava Fetahović.

Evropski sud za ljudska prava, odnosno sudija H. Jaederblom kao pojedinac, u skladu s članom 24, stav 2. Konvencije o ljudskim pravima, odlučio je da “predstavku proglasi neprihvatljivom”. Ova je odluka konačna i protiv nje ne postoji mogućnost žalbe. Sekretarijat suda naveo je da ne može omogućiti uvid u detaljne razloge odluke sudije pojedinca o ovom predmetu niti može voditi dalju prepisku.

Ranije je Ustavni sud Srbije, odnosno Okružni sud u Novom Pazaru, oslobodio krivične odgovornosti trojicu pripadnika MUP-a Srbije: Milića Karličića, Milana Nedića i Radosava Stefanovića, optuženih da su vršili torturu nad Muratovićem i Džigalom. Pored fotografija, ljekarskih izvještaja i tvrdnja svjedoka, Karličić, čije je ime najčešće spominjano u slučajevima “informativnih razgovora”, 2009. godine oslobođen je optužbe jer je sud prihvatio njegovu odbranu prema kojoj on “nije bio službeno lice”, pa stoga nije mogao učestvovati u torturi i isljeđivanju. Radosav Stefanović, kao tadašnji pomoćnik načelnika SUP-a Novi Pazar, i inspektor iz Sjenice Milan Nedić oslobođeni su jer je sud konstatirao da oni nisu bili na mjestu događaja.

Ovaj sudski postupak, koji je veoma dugo trajao, jedan je od rijetkih u Okružnom sudu u Novom Pazaru u kojem su optuženi policajci. Ostat će zapamćen i po tome što je jedan od optuženih, po izlasku iz sudnice, indirektno uputio prijetnju smrću advokatu oštećenih Aleksandru Cvejiću.

 UN DOKUMENTIRALE POLICIJSKU TORTURU U SANDŽAKU

Predsjednica Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda Semiha Kačar ukazuje na neophodnost suočavanja s prošlošću jer, kako naglašava, i nakon pada Miloševićevog režima, 2000. godine, Srbija nije u potpunosti ispunila svoje pravne i civilizacijske obaveze.
“Zlostavljanje sandžačkih Bošnjaka dokumentovano je i u izvještaju specijalnog izvjestioca komisije UN-a za ljudska prava na teritoriji bivše SFRJ Tadeuša Mazovjeckog iz novembra 1993. i novembra 1994. godine. Dokumentovano je i u izvještaju Komiteta za torturu UN-a, podnesenog 1999. godine, u kojem se izražava ozbiljna zabrinutost zbog raširene prakse policijske torture prema Bošnjacima u Sandžaku i nedostatka krivične istrage prema počiniocima torture”, podsjeća Kačareva, pozivajući se i na zaključke lokalnih parlamenata Novog Pazara, Tutina i Sjenice iz 2002. i 2003. godine, u kojima je konstatirano da je vršena sistemska tortura nad građanima bošnjačke nacionalnosti.

Sandžački odbor, ističe Kačar, 1993. godine u ime žrtava podnosio je prijave, ali ni jedan pripadnik MUP-a Srbije nije bio procesuiran. Slično je bilo i nakon 2000. godine, kad je, od 33 krivične prijave, procesuirano samo njih nekoliko. Tek je nakon dolaska Međunarodnog komiteta protiv torture i predstavnika Komesarijata za ljudska prava UN-a 2003. godine u Novi Pazar i nakon obilaska pešterskih sela pokrenuto nekoliko sudskih postupaka. Pred Okružnim sudom u Novom Pazaru neki su predmeti zastarjeli, što je to kod oštećenih prihvaćeno kao oblik opstrukcije jer su policajci tako izbjegli suočavanje s pravdom.

“Posebno je (u oslobađajućoj presudi) začuđujuće da lice koje se najčešće pominje u izjavama građana da je sprovodilo torturu, a potpisivalo sve potvrde u SUP-u Novi Pazar, nije imalo status ovlašćenog lica. Nisi bili suspendovani, oni koji su sprovodili torturu napredovali su u službi i nagrađivani. To znači da su ta lica torturu vršila u ime tadašnje države i država je nastavila praksu da ih nagrađuje umjesto da ih procesuira”, smatra Semiha Kačar.

Iako žrtve i članovi porodica žrtava torture još očekuju od države da procesuira one koji su čini nedjela, Kačar tvrdi da su državne institucije od početka ovih postupaka davale do znanja da žele da se oni prepuste zaboravu, da se izbjegne krivična odgovornost ljudi koji su vršili torturu.
Prema njenim riječima, bošnjačka zajednica platila je veoma visoku cijenu “ratnog mira” u Sandžaku, a nakon dvije decenije od tragičnih dešavanja, državne institucije i organi nisu još ispunili svoju pravnu i civilizacijsku obavezu.

“Veoma mali broj počinilaca odgovarao je za zločine nad Bošnjacima. Ako ne dođe do suočavanja s prošlošću, diskvalifikacija i sankcionisanja ljudi koji su vršili zlodjela devedesetih, Srbija neće moći da napravi pomak u napredovanju demokratskog društva. S druge strane, to je u suprotnosti s napredovanjem ka članstvu u EU”, zaključila je Semiha Kačar.

Ona konstatira da je država u ovom slučaju mogla formirati komisiju kako bi se utvrdila istina o onom što je rađeno građanima devedesetih godina u Sandžaku, da se ti ljudi na dostojanstven način obeštete, a da se suspendiraju oni koji su nad njima provodili torturu.

Jedini slučaj, među hiljadama sličnih ili gotovo identičnih, u kojem je došlo do osuđujuće presude dogodio se 1. jula 2002. godine. Tada je Okružni sud u Užicu osudio policajce SUP-a Prijepolje Momira Lakovića, Nenada Puzovića i Ratomira Dučića na po pet mjeseci zatvora zbog krivičnog djela iznuđivanja iskaza.

Prema prijavi Fonda za humanitarno pravo (FHP), 17. februara 1994. godine u policijskoj stanici Prijepolje tokom akcije prikupljanja oružja privedeni su Kasim Hajdarević i Himzo Kamberović. Prethodno im je izvršen pretres kuća, u kojima oružje nije pronađeno. Prilikom pretresa i nakon privođenja, obojica su izjavili da oružje ne posjeduju. Tokom cjelodnevnog ispitivanja, kako je naveo FHP, u policiji su podvrgnuti fizičkom maltretiranju i zlostavljanju kako bi priznali da su oružje sakrili. Više pripadnika policije fizički su ih maltretirali. U tom zlostavljanju isticali su se Laković, Puzović i Dučić, koji su ih naizmjenično tukli pendrecima, pesnicama i šutirali čizmama, tražeći da potpišu izjave o priznanju.

Hajdareviću su slomljena dva rebra, zadobio je krvne podljeve po cijelom tijelu i druge povrede. Kamberoviću je teško narušeno zdravlje jer je poslije fizičkog maltretiranja i psihičkog stresa dobio težak oblik dijabetesa. Postupak je pokrenut 1994. godine i trajao je punih osam godina.

SUROVE “POTRAGE ZA ORUŽJEM”

Načelnik Službe državne bezbednosti Srbije (SDB) devedesetih godina u Novom Pazaru Vladimir Vlade Čorbić, po nalogu prvog čovjeka te službe Jovice Stanišića, predvodio je akciju oduzimanja oružja od Bošnjaka na području Novog Pazara, Tutina, Sjenice… Uz činjenicu da užoj i široj javnosti nisu poznati sudski epilozi protiv Bošnjaka zbog ilegalnog posjedovanja oružja, apsurdna je Čorbićeva izjava pred Haškim tribunalom da je tada “bilo naoružanih 10 hiljada Muslimana u Sandžaka, a da je oduzeto 2.500 komada oružja”.

Čorbić je kao svjedok odbrane na suđenju Jovici Stanišiću u Hagu u oktobru 2011. godine potvrdio da je Stanišić, kao načelnik SDB-a Srbije, u proljeće 1993. naredio “operativnu akciju ‘Maj ‘93’”, koja je za cilj imala “suzbijanje naoružavanja muslimanskih ekstremista i diverzantsko-terorističkih grupa”. Čorbiću je kao svjedoku “zvučala nevjerovatno” izjava jednog Bošnjaka kako je i on učestvovao u maltretiranju privedenih.

Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda u okviru svoje “Plave biblioteke” objavio je obimnu, sistematiziranu građu o stanju ljudskih prava i sloboda u Sandžaku u posljednjoj deceniji 20. stoljeća. Kako se konstatira u knjizi Svjedočenja iz Sandžaka, mada Sandžak nije bio obuhvaćen neposrednim ratnim strahotama, poput njegovog okruženja, on je, pod psihozom straha i neizvjesnosti, u jezivom, prijetećem topovsko-tenkovskom okruženju, novog ponavljanja “bosanskog scenarija”, bio jedno od fokusiranih mjesta masovnog kršenja osnovnih ljudskih prava. Zbivanja u Sandžaku u periodu od 1992. do 2000. godine bila su u sjeni dramatičnih ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

“Činjenice su, pak, bile neumoljive. Više desetina hiljada ljudi prošlo je kroz policijski ‘tretman’, mučenje, batinjanje i ponižavanje do bestijalnosti, kroz tzv. ‘informativne razgovore’, naročito u opštinama Sjenica, Tutin i Novi Pazar, Prijepolje, Rožaje. Dva Bošnjaka su, nakon takvih poziva, izvršila samoubistvo. Pretučena lica koja su izvadila ljekarska uvjerenja i podnijela tužbe protiv radnika SUP-a nisu dobila sudsku satisfakciju. U većini slučajeva su odlagane i sudske rasprave po ovim pitanjima”, stoji u uvodu “Plave biblioteke” Sandžačkog odbora, koji je na osnovu brojnih žalbi oštećenih i maltretiranih osoba podnosio prijave i pravno pokušavao zaštititi žrtve.

Knjiga Svjedočenja iz Sandžaka autorice Semihe Kačar, kako i navodi, konkretno i upečatljivo govori o stanju ljudskih prava i položaju Bošnjaka u Sandžaku. “Po zlu čuvene sobe br. 4. i br. 25. novpazarskog SUP-a ostale su u sjećanjima mnogih nesrećnika, kao i imena lica koja su nad njima vršila prave torture. Potrage za oružjem bile su veoma surove. Zaplašenim ljudima je jednostavno, pored svega što se dešavalo, bilo uskraćeno osnovno ljudsko pravo, da zaštite svoje porodice i imetak, u vremenu kada se Sandžak našao u okruženju, a njime, bez ikakvog zazora, hodile brojne naoružane formacije i paraformacije. Trgovci oružjem mahom su ostajali po strani. Suđenja takvim trgovcima iz Aranđelovca u Novom Pazaru nisu izazvala veću medijsku pažnju, kao ni porijeklo potpuno novih pušaka iz kragujevačkih zavoda ‘Crvene zastave’. Policija je nerijetko tražila puške po određenom serijskom broju. Puške su se kupovale i predavale, poput one priče o Glavi šećera”, stoji u uvodu knjige Svjedočenja iz Sandžaka.

PROČITAJTE I...

Plenkoviću je jasno da novac neće dobiti dok se ne postigne dogovor između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a uskoro će to biti jasno i hrvatskim građanima, jer građevinske firme neće početi radove bez para, a izostanak radova sigurno će biti vidljiv. Ko ne vjeruje, uvjerit će se u to svojim očima. Plenković može obmanjivati građane Hrvatske i ponavljati istu mantru u nedogled, ali Evropskoj komisiji to ne može raditi, oni ipak traže konkretne rezultate.

Na nivou predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici kompletnu nastavu na bosanskom jeziku od prošle školske godine pohađa 15.536 učenika u 676 odjeljenja u 26 osnovnih, 9 srednjih škola i 3 predškolske ustanove. Do sada je štampano i u upotrebi je 229 udžbenika za nastavu na bosanskom. U sedam osnovnih škola u Prijepolju 126 učenika izučava predmet Bosanski jezik s elementima nacionalne kulture

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!