Samedin Kadić: Zašto bi Isus bio više kršćanski nego muslimanski?

Ponekad mi se čini da su muslimani zarad koegzistencije i tolerancije olahko prepustili Isusa kršćanima. Mi imamo Muhammeda, oni Isusa, neka svako vodi računa o svom kalendaru. Ali, braćo moja napaćena, u moru kazivanja o Isusu, zašto bi jedino islamsko bilo nelegitimno?

Ima li smisla pisati o Isusu nakon toliko prolivenog teološkog znoja: njihova verzija – naša verzija, jeste sin – nije sin, prodali ga Jevreji – nisu ga prodali, jeste razapet – nije razapet, njihova istina – naša istina, mi ovce – oni ovce. Ima li smisla pisati o Isusu poslije toliko stoljeća međureligijskog dijaloga, tolikih krvoprolića i uspostave krhkih, ali u suštini samo nominalnih primirja. Zašto izlijetati na tako klisko područje i izlagati se opasnosti mogućeg izricanja stavova koji mogu uzbuditi duhove?! Ali, ako ćemo pošteno, ni Kur'an nije politički korektan, nikad ne prešućuje ono što smatra istinom, pogotovo ne one konfuzije koje se tiču Božije transcedentnosti. O političkoj korektnosti Biblije da ne pričamo! Ponekad mi se čini da su muslimani zarad koegzistencije i tolerancije olahko prepustili Isusa kršćanima. Mi imamo Muhammeda, oni Isusa, neka svako vodi računa o svom kalendaru. Ali, braćo moja napaćena, u moru kazivanja o Isusu, zašto bi jedino islamsko bilo nelegitimno? Zašto mi muslimani nemamo pravo na svoju istinu o Isusu, zašto bismo se povlačili iz rasprave o njemu, zašto bi, napokon, Isus bio više kršćanski nego muslimanski? A Isus i Isa nisu dva različita tipa.

Kur'anski Isa samo je osjenčen, samo nagovješten, skoro tajanstven. Tajanstven u smislu da nema onih raspjevanih privatnih detalja za kojima traga savremena svijest kada rovi po jednom “identitetu”. Nije Kur'an roman toka svijesti pa da ljudima mikrofone u glave stavlja. Isto je i s drugim poslanicima: sve one pojedinačne pripadnosti koje danas konstruiraju identitete Kur'an lakonski preskače insistirajući na općem. Fokus je ponekad tek na nekoj graničnoj situaciji koja je izražena u jezgrovitom dozivanju individue koja vjeruje samo u Božiju pomoć.

Kao da Kur'an o Isau govori jezikom replike: rodila ga je djevica, ali nije sin Božiji. Liječi gubave, slijepe, oživljuje mrtve, ali nije nikakav mag. Nije više stanovnik ovog svijeta, ali nije ubijen, ni razapet. Poput prvog čovjeka i prve žene, nema oca. To ne znači da im je Bog, neuzubillahi, babo, jer između Boga i stvorenjā stoji ponor koji nikakva emanacija, nikakva fizička sukcesivnost ne može premostiti. Na Sudnjem danu, Isa će biti upitan je li on propovijedao ljudima da je sin Božiji, a on će, drhteći kao list na vjetru, odgovoriti kako nema pojma o tome.

Nasuprot kur'anskoj jezgrovitosti, muslimani su itekako produbili sliku Isaa ili Isse, što bi rekao “teolog” Miljenko Jergović, stručnjak za bosanske muslimane, posebno one koji su usamljeni. U romanu U dolini rijeke Isse, volšebnom opisu jednog litvanskog djetinjstva, Ceszław Miłosz pripovijeda kako je na djedovom tavanu u Giniu pronašao primjerak Kur'ana i naglas ga čitao uživajući u moćnim rečenicama, mada su mu neki odlomci bili nejasni. Upravo zbog tih početnih nejasnoća, kasnije su generacije na kur'anskom fundamentu kitile, proširivale, konstruirale i dekonstruirale, kompilirale, uljepšavale, pa čak i domaštavale određene teme.

Sufijski pjesnici predstavili su Isusa kao čistog putnika. On je, zapravo, savršeni sufija: uzdržljivost, odricanje, post, totalni ibadet. Sufije odbacuju navodni Isusov celibat kojem islam ne pridaje nikakvu vrijednost. Kažemo “navodni” jer, kako primjećuje Reza Aslan u Zealotu, bilo je nemoguće da jedan tridesetogodišnji Jevrej u to vrijeme bude neoženjen. A, opet, nema nikakvih tragova da je bio. Annemarie Schimmel je u studiji Isus i Marija u islamskoj mistici lijepo obradila ovu temu. Nedžmudin Razi navodi ove Isusove riječi: “Budi gladan da Mene vidiš; izaberi zabiti, da Ja ti blizu budem.” U sufijskoj verziji Isus nosi vunenu odjeću, jede sa stabla, noć provodi gdje se zatekne. Nema porodicu, ni dom. Nikad ne čuva hranu za sljedeći dan jer tvrdo vjeruje u nafaku. “Volim siromaštvo i mrzim lagodan život”, govori sufijski Isus. A Rumi, onaj Rumi što se pričom o ljubavi podvukao pod kožu ljudima na Zapadu, na jednom mjestu, zamislite, ovo piše: “Kakve veze sa Crkvom ima Isus koji je na četvrtom nebu?” A otkud da je na četvrtom nebu, a ne sjedi Bogu s desne strane? Ovo je sufijsko objašnjenje: kada su mu nebeski čuvari pretresali dunjalučku poputbinu, pronašli su iglu (kojom je krpio odjeću da zaštiti avret), a igla je, drug moj, previše dunjaluka.

U Evanđelju po Isusu Kristu Jose Saramago bez daha kazuje svoju priču (u mnoštvu verzija zašto i on nema pravo na svoju, ateističku) koja je na mnogim mjestima uvredljiva za katolike i ostale kršćane koji drže Isusa za sina Božijeg, ali i za nas muslimane, koji ga vidimo kao izabranog čovjeka Mesiha, a na momente čak i za Jevreje, koji o Isusu uglavnom šute, a kad ne šute – šapuću da je, neuzubillahi, kopile. Ali isto tako, Saramagov tekst sadrži toliko dirljivih, toliko ljudskih riječi i slika o Isusu koje bi teško jedan nadahnuti kršćanin ili musliman uspio napisati. Plakao sam, u povjerenju vam priznajem, plakao kao školarac nad onim odlomcima kada Isus zatiče svog oca Josipa na križu, kada mu skida dronjavu obuću i pritišće na njedrima; plakao sam nad onolikom Marijinom sirotinjom, nad Isusovim snom kojeg od oca nasljeđuje. Zapravo, Saramago nema problema s Isusom (tezu o Sinu odbacuje kao neozbiljnu), on je protiv Onoga koji je Isusa poslao, koji ga je “zavalio” da zagine na Golgoti. “Zamoli Boga da nas spasi”, kaže jedan razapeti drugome, a ovaj odgovara: “Bog spašava duše, a ne tijela.”

Zakopamo li se dublje, naći ćemo kako ni Jevreji nisu ostali imuni na Isusovu teološku aporiju; kopkao ih je, ne toliko iritantno, ali kopkao: ipak je Isus bio Jevrej. Preporučejmo pripovijetku Preobraćanje Jevreja Philipa Rotha. Majka dječaka Ozzija Freedmana već je nekoliko puta morala ići na razgovor u sinagogu zbog preslobodnih pitanja svog sina na vjeronauci. Ovaj je put pitao rabina Bindera zašto Bog, koji je u stanju stvoriti svijet za šest dana, ne bi bio u stanju pustiti ženu da rodi bez snošaja. Rabin je ponovio kako je Isus historijska ličnost i kako nije bio Bog. To je bilo jasno Ozziju, zanimalo ga je nešto drugo. A zanimalo ga je “kako to da rabin Binder može Jevreje nazivati ‘izabranim narodom’, ako u Deklaraciji nezavisnosti izričito stoji da su svi ljudi stvoreni jednaki”. Tada mu je majka prvi put došla na razgovor. Sljedeće što ga je zanimalo jeste jedna avionska nesreća. Iako je poginulo pedeset osam ljudi, Ozzijeva baka je izdvojila osam imena, jevrejskih imena. Zato je ovu nesreću nazvala tragedijom. Ozzija je zanimalo zašto njegovi rođaci “uvijek izdvajaju jevrejska imena.” Rabin mu je rekao da sjedne, a Ozzie je u ljutnji rekao “da bi mu bilo drago da su svih pedeset osam poginulih bili Jevreji”. Opet je majka morala doći na razgovor. Kada je postavio pitanje o Isusu, bezgrešnom začeću i Božijoj svemoći, rabin ga je zatvorio u njegov kabinet i naredio da sat vremena razmisli “o tome šta je rekao o Gospodu”. Ozzie je kasnije pričao prijateljima: “Debeo sat sam razmišljao o tome, i uvjeren sam da je Bog to mogao da uradi.” Napokon je Ozziju dodijala rabinova isključivost, pa se popeo na vrh sinagoge prijeteći da će skočiti. Obustavljena je nastava, stigli su vatrogasci. Uskoro mu je dotrčala i majka. Počeli su napeti pregovori, Ozzie je prijetio da će skočiti, a vatrogasci, majka, rabin i prijatelji su ga molili da siđe. Na kraju im je naredio da svi kleknu ili će se ubiti. I svi kleknu, uključujući i rabina. A sad ponavljajte za mnom: “Bog može stvoriti dijete bez snošaja.” Svi su ponovili: “Bog može stvoriti dijete bez snošaja.” Potom ih je natjerao da kažu, jedan po jedan, da vjeruju u Isusa. Svi su rekli što je tražio. A onda ga je majka tiho zamolila da siđe, na šta joj je Ozzie uplakano rekao: “Mama, zar ti nije jasno – nije trebalo da me udariš. Nije trebalo ni on da me udari. Ne udara se zbog Boga, mama. Nikad se niko ne udara zbog Boga…”

Sviđa mi se Roth. Uvijek je dobro olabaviti teološki grč, malo opustiti priču, pa i u Isusovom slučaju. Nismo ni mi muslimani toliko loši kao što nas mediji predstavljaju, volimo Isusa, ništa manje nego kršćani, a ako je vjerovati jednom liku iz Camusove Kuge, i “kršćani su bolji nego što izgledaju”. A i što, napokon, reče Ozzie s vrha sinagoge: “Nikad se niko ne udara zbog Boga.”

Samo još da uručimo mali prilog dosadnoj raspravi o Novoj godini u Sarajevu. Ovaj kičasti događaj u cjelini svog hedonističkog spektakla predstavlja oštru suprotnost svim istinama o Isusu, i kršćanskoj i muslimanskoj, pa čak i Saramagovoj i Rothovoj. Konzumerističko svođenje čovjeka na kontejner užitaka teško se može pomiriti sa slikom siromašnog, pobožnog Isusa. Nema veće uvrede, većeg gaženja svega što Isus simbolizira od ovog kičastog spektakla. Dobro bi bilo, ljudski bi bilo, da pobožni muslimani, iz poštovanja prema izvornim kršćanskim vrijednostima, ne učestvuju u tome.

PROČITAJTE I...

Pogledajte slobodno pa se još slobodnije zapitajte gdje se sakrila ona fildžan islamistička država o kojoj svaki dan čitate po nekim medijima, uhvatite se za glavu i pitajte se gdje je šerijatizacija, klerofašizam, gdje se to okupljaju etnonacionalni torovi koji zazivaju bosansku apokalipsu, gdje je tvornica za stvaranje pokrivenih srednjoškolki i ispiranje mozgova, pa gdje su razuraleni erdoğanisti da vas desekulariziraju, krvožedni mudžahedini i horde bošnjačkih nacionalista da pokvare ovo razuzdano ljetno veselje i uvedu kalifat, i gdje je, zaboga, ISIL da to sve digne u zrak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!