ŠAKOM OD STO

Volio je znati. I zato je svaki čas dobijao neki dobronamjerni savjet. Rastužio se kad mu je čovjek blagog lica kazao: “Nikad nemoj guzicom zatvarati vrata.” “Čime sam drugo mogao?”, rekao mu je tužno: “U rukama su mi bili neki teški paketi.”

Bio jedan koji je uvijek pogrešno razumijevao frazeme. Taj jedan imao golemo i jako tijelo, ali ne baš brze misli. I odluke su mu često bivale pogrešne. Krene on tako i učini mu se da ima trn u peti. Otkud sad trn? Cipele nisu tako stare. Ali nešto bode. I boli! Stane, međutim, bol ne prestaje. U tom trenutku zaustavi se znanac ispred njega.

– Stojiš i razmišljaš?

– O trnu u peti.

– O tom?

– O tom je riječ!

Čovjek se zaprepasti, ne odgovori i produži put. Čovjek s trnom u peti pomisli kakvih sve budala ima na ovom svijetu. A onda odluči. Sjede na trotoar i skinu cipelu. Prođe rukom preko čarape. Ništa se nije osjetilo. I bol je utihnuo. Skinu i čarapu i izokrenu taban: čist i glup kakav je već. Osobito peta. Ništa na njima.

– Jesi li to izvadio trn? – reče neko u prolazu.

– Jesam! Jesam! – viknu on za njim iz sve snage.

Onda navuče čarapu, potom cipelu, uspravi se i malo očisti.

Mogao je nastaviti put.

Samo što zakorači, bol se opet javi.

Nisu ovo čista posla, pomisli i uroni u metež.

Imao je važnog posla.

Pamtio je sve što su mu govorili kao jasne slike i prizore. Ruku na srce, to su i bili. Volio je znati. I zato je svaki čas dobijao neki dobronamjerni savjet. Rastužio se kad mu je čovjek blagog lica kazao: “Nikad nemoj guzicom zatvarati vrata.” “Čime sam drugo mogao?”, rekao mu je tužno: “U rukama su mi bili neki teški paketi.” Lice blagog čovjeka postalo je još blaže.

I bilo je mnogo takvih slučajeva. Naprimjer, kad je čuo kako je dobro imati slobodne ruke. Dugo je poslije toga gledao svoje ruke i čudio im se. Izgledale su zaista prirodno i lijepo tako. Slobodne. Međutim, besposlene. A stalno nešto valja tovariti i nositi. Ali sad je samo dan odluke bio važan (ili trenutak, a to je ponekad isto). Za sve njih koji su naporno i uporno obavljali svoj svakodnevni posao. I tražili neko rješenje za budućnost.

– Nerješiva je to stvar?

– Ništa nije nerješivo.

– Kako?

– Staneš gdje treba, udariš šakom po stolu i kažeš šta treba.

– Šta kažeš?

– Ponekad nije važno ni to. Dovoljno je da udariš.

– Nisam baš siguran da razumijem?

– Nije važno, svi znaju o čemu je riječ.

– Zar moram baš ja?

– Ti si nekako najuvjerljiviji.

– Aha.

– Aha.

 

I tako je dobio prijateljski aferim po leđima, koji ga je nekako posebno osokolio. I zadatak. A u taj su se njegov zadatak svi valjda uzdali.

– A gdje je šef?

– Izišao je na pauzu, ali uskoro će se vratiti.

 

Važno je da budeš uvjerljiv, govorio je on sebi. I čekao. Ni stolovi više nisu što su nekad bili. Ne znaš jesu li od iverice, plastike, imitacije ovoga, imitacije onoga, ko zna čega. Onaj sto u šefovoj kancelariji od nekog je teškog drveta i, kad se po njemu udari, vjerovatno mu je i zvuk takav… taman… kao bubanj iz bunara.

– Je li se šef vratio?

– Nije.

– Kad će.

– Sad će.

I opet je čekao. Dugo. Dugo.

– Gdje je ustvari otišao?

 

Napokon je znao. I pošao tamo. Valjda će i tamo biti neki sto. Prešao je Miljacku i zaputio se poznatim putem ka mjestu gdje je šef običavao smirivati svoje misli. Dok su misli njegovih zaposlenika postajale sve raštrkanije i raštrkanije. Dugo mu je trebalo dok ga je pronašao. Kao da se krio. Sjedio je s nekom ženom za naizgled običnim stolom. Međutim, sto je bio sve samo ne običan. Nije se šef čak ni iznenadio kad ga je ugledao. Čak ni kad je podigao ruku. A onda je nastao slijed nevjerovatnih događaja. Kad je gruhnuo šakom o sto, sto je zacvilio i otklizao se. Povukao je i udarača (valjda mu je zakačio dio odjeće ili obuće) i vukao ga sve dok nesretni udarač nije udario glavom u zid.

Tako se onesvijestio. Naravno udarač, jer sto se još malo nastavio klizati po mokrom patosu. I tako, udariš šakom o sto, a ispadne da si udario glavom u zid. Rekoh ja na početku teksta: bio jedan, što bi značilo da je ostao negdje u perfektu.

Nije, tu je. Zbunjen među frazemima. Sjedi kod kuće zamotane glave i smišlja koju bi veliku odluku mogao obznaniti.

 

 

 

 

 

 

Sljedeći članak

Šejtanska posla

PROČITAJTE I...

Uronio sam i pred očima su mi počele bljeskati slike svega što pamtim. Kažu da se tako nešto događa i kad se opraštamo od ovog svijeta. Ne znam ko je to ispričao, ali ne vjerujem da je to neko od onih ko se vratio samo zbog te priče

Čim me je vidio zamišljenog, lice mu se opet smorilo. I postalo mnogo starije. Ko zna ko ga čeka u kući i je li danas išta zaradio? O kom je sve brinuo? Mlađim sestrama? Braći? Nije mu bilo do zajedničke šutnje. Pružio sam mu ruku i nešto novca u njoj. Gledao je upitno. – Za skarabeje – rekoh. Poslovno je potvrdio glavom i uzeo novac. Potom se ispravio i uzdignuo na svojoj devi. Dječak. I odjahao je. Iščeznuo u oblaku pješčane izmaglice

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!