ŠAHDIDAR-HANUMA – Bajka o jednoj ljubavi

O lijepoj robinji po imenu Šahdidar ne znamo mnogo. Spominje se da je rodom iz Sarajeva i da je bila robinja kod Gazi Husrev-begove sestre Neslišah. Zaljubljeni beg oslobodio je robinju i oženio se njome. Udajom je postala kaduna (hatun), a kasnije i vakifa, jer je sagradila jednu džamiju i mekteb uz tu džamiju

 

Postoje stvari koje se mogu saznati jedino pričom: šta je sreća ne možemo nikako reći, ali ako pročitamo Pepeljugu saznamo, to nam je Pepeljuga objasnila. Ne znamo ni šta je ljubav, ali onima koji su čitali Goetheovog Fausta to je jasno. Postoje stvari koje možemo saznati jedino pričom. Bajke nam često objašnjavaju upravo te i takve stvari i vjerovatno je to razlog njihove popularnosti. Postoje desetine tumačenja bajki, a postoje i racionalisti koji nas uporno pokušavaju uvjeriti da su bajke izmišljene, nemoguće priče koje čitamo samo zato što nam obećavaju ispunjenje snova i želja, tako da je bajka postala sinonim za nešto nemoguće, neostvarivo, nešto čega nema.

Ljudima koji čitaju bajke i poznaju život jasno je da to nije istina jer se veoma često bajke događaju i u životu. Jedna od takvih bajki iz života jeste i priča o lijepoj robinji u koju se zaljubio i oženio najznamenitiji bosanski namjesnik, najveći vakif Sarajeva i veliki vojskovođa Gazi Husrev-beg.

Predaje o Gazi Husrev-begu

Legenda kaže da „i sada stare Sarajlije znaju mnoga predanja o Gazi Husrev-begu, stvarnom dobročinitelju i graditelju Sarajeva. Od davnina se znalo da je Husrev-beg ostavio čitav svoj imetak za gradnju i izdržavanje svojih zadužbina u starom Sarajevu.

Pričalo se kako je, jednom, došao Gazi Husrev-beg na sud, da pred sudijom prepiše i ostavi sve svoje imanje u dobrotvorne svrhe. Kažu da je dao sve, čak i odijelo sa sebe, te da je ostao samo u košulji. Ipak, sud mu pokloni odjeću i kuću da u njoj stanuje dok je živ. Tom prilikom je za održavanje svojih zadužbina ostavio i jedan skupocjeni tespih (brojanica), koji može – ako zatreba – da nadoknadi sav novac od njegova imanja.“ (Vlajko Palavestra: Legende iz starog Sarajeva, Zemun, 2000.)

Prema drugoj predaji uvakufio je opet cijelo imanje, ali je prije toga rođacima u novcu isplatio vrijednost onih dijelova posjeda koje bi oni nakon njegove smrti naslijedili. Predaje sadrže i sjećanja na neke druge pojedinosti iz njegovog života – mjesto na kojem je živio, džamiju u koju je išao i njegovo prijateljstvo s Murat-begom Tardićem, islamiziranim Dalmatincem, upraviteljem njegovog vakufa. (Esma Smailbegović: Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo, 1986.)

Legenda nam dalje pripovijeda da je „Husrev-beg stanovao u Ćurčića mahali i vele da su se sve donedavno vidjeli temelji njegovih dvora u jednoj bašti. A kadgod bi se poveo razgovor o tome da se u Sarajevu može dobro trgovati i lijepo zaraditi, stari su ljudi znali reći da je to zbog toga što je na Sarajevu Gazi Husrev-begov blagoslov! Ko god je u Sarajevo u opancima došao, iz njega je u čizmama otišao. U to se tvrdo vjerovalo.“ (Vlajko Palavestra: Legende iz starog Sarajeva, Zemun, 2000.)

Ja načinih od kasabe šeher Saraj‘vo

Iz historije znamo da je Gazi Husrev-beg rođen oko 1480. godine u Serezu u Grčkoj, od majke sultanije Seldžuke, kćerke sultana Bajazida I, i oca Ferhat-bega, porijeklom iz Trebinja. Već od ranog djetinjstva imao je priliku obrazovati se i vrlo brzo napredovati u službi. Pod njegovim vodstvom osvojena su velika područja u jugozapadnoj Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji. Ti ratni uspjesi donosili su ogromne materijalne prihode koje je uglavnom potrošio na izgradnju svojih zadužbina. Upravu nad bosanskim sandžakom preuzeo je 1521. godine.

Prvo njegovo namjesnikovanje trajalo je od 15. septembra 1521. do juna 1525., druga uprava u Bosni trajala je od januara 1526. godine do proljeća 1534., a treća od maja 1536., pa do smrti 18. juna 1541. godine. Njegova uprava u Bosni ostavila je snažan pečat, pogotovo u Sarajevu, gdje je svojim zadužbinama i ogromnim bogatstvom svoga vakufa znatno doprinio razvoju grada. Ili, kako nam on sam govori u narodnoj pjesmi: „Ja načinih od kasabe šeher Saraj`vo…“ (Puče puška)

U maju 1529. godine zatražio je Gazi Husrev-beg od Dubrovčana da mu pošalju majstore za gradnju njegovih zadužbina. Vijeće umoljenih odobrilo je 10. jula 1529. da mu pošalje kovače, zidare i tesare i tom je odlukom započela decenija izgradnje Gazi Husrev-begovih zadužbina u Sarajevu. Za ove zadužbine uvakufio je ogroman imetak, razne nekretnine, dućane i imanja (npr. „šezdeset dućana koji su međusobno povezani i koji se nalaze u ulicama zaštićenog grada Sarajeva, u blizini karavanseraja rahmetli Gazi Isa-bega i jedan drugi prostrani dućan koji je pripremljen za trgovce koji se bave prodajom svile i ječma.“).

Osim toga, uvakufio je veliku sumu gotovog novca, razno zlatno i srebreno posuđe, skupocjeni zlatni nakit ukrašen biserima i raznim dragim kamenjem, sablje ukrašene dragim kamenjem, zlatne noževe optočene draguljima, nekoliko konaka i kuća. Izgradio je džamiju, hanikah, imaret, mekteb, Kuršumli medresu, bezistan, Tašlihan (kameni han), biblioteku, sahat-kulu, hamam (jedini objekat ove vrste sačuvan u Sarajevu).

Od robinje do kadune i vakife

O lijepoj robinji po imenu Šahdidar ne znamo mnogo. Spominje se da je rodom iz Sarajeva i da je bila robinja kod Gazi Husrev-begove sestre Neslišah. Zaljubljeni beg oslobodio je robinju i oženio se njome. Udajom je postala kaduna (hatun), a kasnije i vakifa, jer je sagradila jednu džamiju i mekteb uz tu džamiju. Sigurno je da nisu imali djece, da mu je Šahdidar bila jedina žena i da je živjela još dugo nakon muževe smrti (1541. godine).

Iako se u nekim djelima spominje da je Gazi Husrev-beg imao sina po imenu Mahmud, naša poznata historičarka Behija Zlatar utvrdila je da to nije tačno: „Naime, u defteru Bosanskog sandžaka iz 1541. godine zapisano je decidno da su neki čifluci koje je Gazi Husrev-beg posjedovao u Bosni, pošto nema muških potomaka prema carskom zakonu dati pod tapiju. Da je imao sina, onda ne bi desetina sa njegovih čifluka svake godine išla za carsku blagajnu, a prema defteru iz 948. (1540) ti čifluci su dati velikom veziru Rustem-paši.“. (Behija Zlatar: Gazi Husrev-beg, Sarajevo, 2010.)

Za svoje je zadužbine Šahdidar ostavila gotov novac, kao i jednu kuću u Jahja-pašinoj mahali, poznatijoj kao Ćurčića mahala. Pretpostavlja se da su Gazi Husrev-beg i Šahdidar hanuma i stanovali u toj kući odakle se pružao lijep pogled na njegove zadužbine. Nažalost, nije moguće utvrditi gdje se tačno nalazila ta kuća. Prema vakufnami, to je bio kompleks od više kuća s dvorištem. U kući je boravila do kraja života, a poslije njene smrti namijenila je da se proda za 15.000 dirhema. Uvakufila je još jednu kuću uz mesdžid i odredila da u njoj stanuje onaj ko bude učitelj u školi i imam u mesdžidu.

Šahdidar je svoju džamiju i mekteb uz džamiju izgradila između 1540. i 1556. godine, sjeveroistočno od Gazi Husrev-begovog hamama, pa je džamija u narodu postala poznata kao „Džamija za banjom“. U koncepciji su islamskog grada mesdžidi predstavljali središte oko kojeg se razvijalo naselje. Mahala koja se formirala oko džamije Šahdidar hanume u zvaničnim dokumentima nazivala se Mahala mesdžida Gazi Husrev-begove supruge Haseći hatun.

Legenda kaže da je Šahdidar hanuma lično nadgledala izgradnju džamije i da je to bila jedna od ljepših džamija u Sarajevu – drvena, srednje veličine, s vitkom munarom. Izgorjela je u pohodu Eugena Savojskog 1697. godine, ali je ubrzo obnovljena. U velikom je požaru koji je zahvatio Sarajevo 1879. godine ponovo izgorjela i nije više nikad obnovljena. Uz džamiju je bilo i malo groblje u kojem je bila ukopana i Šahdidar, ali je ekshumirano 1950. godine, a nišani uklonjeni. Danas je na tom mjestu velika stambena zgrada. Zapis je s njenog nišana prepisan i sačuvan, a u zabilješkama prepisivača stoji da se na nišanu nije moglo razaznati je li muški ili ženski, a bio je sedmougaone osnove i visok oko 30 centimetara.

Velika ljubav na koju još uvijek nema odgovora

Mi danas možemo samo nagađati kako je mala robinja zadobila toliku ljubav velikog junaka i dobročinioca. Nema nikakvih tragova o njihovom zajedničkom životu i očito velikoj ljubavi. Na pitanja kako je izgledala ta njihova bajka nema odgovora. Rijetki su oni koji znaju da se u Sarajevu početkom 16. stoljeća dogodila jedna prava bajka, da je robinja Šahdidar postala supruga bogatog i slavnog namjesnika, a potom i vakifa. Nije joj se ispunila želja da njena „djela traju dok je vremena (svijeta i vijeka)“, ali je zato otkrivena njena vakufnama (koja, nadajmo se, neće gorjeti kao džamija koju je napravila), pa tako ipak znamo ponešto o njoj preko ovoga teksta.

Znamo npr. da je „spoznala da je ovaj svijet izvor obmane, a ne mjesto radosti, da je to mjesto propasti, a ne kuća postojanosti, čije su blagodati sjenke koje prolaze, onaj koji boravi u njemu je gost koji dođe i prođe, njegove odjeće obmanjuju, a njegovi su ciljevi povezani s uništenjem, sretnik je onaj ko ga učini da mu bude popudbina za povratak (na onaj svijet) i ko ga utroši za (stvaranje) zalihe (za budući život). Kod vakufa obnavljaju se njegove koristi i u slučaju (čovjekove) prolaznosti i za života, kao i u periodu njegovog postojanja i (momenta) smrti, u smislu riječi Vjerovjesnika i Predvodnika bogobojaznih – neka se na Njega spusti Božiji blagoslov na dan davanja nagrade ili kazne – kada umre čovjek, prestaju njegova djela, osim u tri slučaja, nauka kojom se (ljudi) koriste, dobro dijete koje se moli za njega i trajno dobro djelo (op.a. Hadis), neka je Allah uputi da učini dobra djela i da zaradi dobročinstva.“

Ovu priču o oslobođenoj robinji Šahdidar i najslavnijem bosanskom namjesniku Gazi Husrev-begu ne možemo završiti onako kako se završavaju prave bajke jer je ovo stvarna priča o jednoj ljubavi u Sarajevu s početka 16. stoljeća. Ali možemo podsjetiti na ženu koja je imala veliko srce i bila tako mudra da ništa nije zaboravila niti prepustila slučaju pa je u vakufnami dala precizne upute kako se i šta treba uraditi u njenom vakufu: za upravitelja je imenovala Sinanudina Jusufa-vojvodu, odredila da nakon njegove smrti službu preuzme upravitelj Husrev-begove zadužbine. Zatim je odredila da upravitelj kad daje na zajam novac iz njene zadužbine to učini uz znanje nadzornika, što navodi na zaključak da je ona kao nadzornik aktivno učestvovala u poslovanju svog vakufa.

U Sarajevu više nema njenih zadužbina, preselile su se u priče i legende, zajedno s pričama i legendama o mnogim drugim slavnim i sjajnim Sarajkama o kojima ćemo pisati u narednim brojevima.

PROČITAJTE I...

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!