SAD neće sudjelovati u “globalnom hlađenju”

Neposredna posljedica bit će značajno usporavanje borbe protiv globalnog zagrijavanja i zagađenja. Međutim, ni američka ekonomija neće ostati netaknuta. Kompanije koje se bave proizvodnjom “čiste” energije migrirat će vjerovatno na druga tržišta odnoseći sa sobom radna mjesta koja Trump ovom odlukom navodno nastoji spasiti

Analitičari širom svijeta utrkuju se ovih dana da objasne da je odluka Donalda Trumpa da povuče Sjedinjene Američke Države iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama uzrokovana njegovom arogancijom i nedostatkom svijesti o potencijalnim posljedicama ovakvog pristupa. Navode da ne postoji nijedan razlog za ovakvu odluku, da je riječ o iracionalnoj demonstraciji hrabrosti u ispunjavanju izbornih obećanja.

Međutim, nije tako. Olahko se zaboravlja činjenica da Trump nije političar koji je svoju karijeru gradio usklađivanjem vlastitih ambicija i društvenih interesa, već on dolazi iz korporativnog miljea, iz finansijske i ekonomske elite američkog društva čiji ciljevi nisu nužno komplementarni s društvenim. Njihov je cilj povećanje profita i utjecaja. Istupanje iz sporazuma omogućava američkim korporacijama da nesmetano nastave eksploataciju prirodnih energetskih resursa bez dogovorenih kvota i limita bilo koje vrste, čak ni onih koji se odnose na korištenje tehnologije koja će barem smanjiti emisiju štetnih materija u okoliš. Globalni razvoj nadilazi interese neoliberalnog kapitalizma jer nepovratno utječe na prirodu u cjelini. Najveći krivci za uništavanje životne sredine nalaze se u zemljama industrijski razvijenog Zapada. Tokom industrijske revolucije, i nakon toga, ove zemlje ostvarile su razvoj uništavajući i zagađujući prirodu. Zagađivanje prirode i neodgovorno eksploatiranje njenih resursa i dalje predstavljaju cijenu ekonomskog rasta i akumulacije bogatstva.

Sporazumom o klimatskim promjenama želi se ograničiti emisija štetnih materija na globalnom planu, odnosno ustanoviti određene kvote zagađivanja na koje nacionalne ekonomije imaju pravo. Usuglašavanja ovih “prava na zagađivanje” nisu tekla glatko, ali su se vlade potpisnice obavezale usvojiti nacionalne planove za smanjenje štetnih emisija u prirodu, kao i da će svakih narednih pet godina obavještavati međunarodnu zajednicu i javnost o napretku u implementaciji usvojenih ciljeva. Dogovoreno je, također, da će razvijene zemlje finansijski podržati zemlje u razvoju kako bi im pomogle u njihovoj borbi protiv klimatskih promjena. Sa svim svojim manjkavostima, sporazum predstavlja hvale vrijedan pokušaj artikulacije nove transnacionalne, globalne ekološke politike koja će čovječanstvu omogućiti balansiran, dugoročan razvoj.

Tekst sporazuma rezultat je dugogodišnjih pregovora, praćen naučnim istraživanjima i kampanjama za podizanje svjesnosti o klimatskim promjenama koje uzrokuje čovječanstvo. Približavanje stavova dvaju najvećih svjetskih zagađivača okoline – Kine i Sjedinjenih Američkih Država – smatra se ključnim razlogom zbog kojeg je do sporazuma uopće i došlo. Zato se s pravom postavlja pitanje ima li ovaj sporazum, bez obzira na to što uključuje gotovo sve zemlje svijeta, budućnost bez Sjedinjenih Američkih Država.

Kao odgovor na krizu nastalu Trumpovim povlačenjem iz sporazuma, Evropska unija, Kina i Indija preuzele su lidersku ulogu u ovoj oblasti i nastoje spasiti sporazum od propasti. Procjenjuje se, međutim, da je utjecaj moderne industrije na životnu okolinu takav da čak i učešće Sjedinjenih Američkih Država u sporazumu, kao najveće svjetske ekonomije, nije dovoljno za znatno smanjenje globalnog zagrijavanja, ali se istovremeno upozorava da Trumpovo povlačenje može izazvati “katastrofu”.

Sporazum o klimatskim promjenama poziva na kraj ere fosilnih goriva i smanjenje globalnog zagrijavanja, na nivou “znatno nižem” od 2° C. Sporazum je 12. decembra 2015. godine u Parizu potpisalo 195 zemalja, što praktično uključuje sve zemlje osim Sirije, Nikaragve i, sada, Sjedinjenih Američkih Država. Do danas je više od 150 zemalja ratificiralo sporazum. Akcioni plan iz sporazuma odnosi se na period od 2020. godine pa nadalje, a očekuje se da bi usvojene mjere mogle imati povoljan utjecaj na smanjenje rasta nivoa mora, enormnih suša, raseljavanja uzrokovanih klimatskim promjenama itd.

Odustajanje od sporazuma ne mora se obavezno posmatrati kao ignorantsko ponašanje spram klimatskih promjena, vođeno interesima za maksimiziranjem korporativnog profita. To također može biti dio taktike kojom se nastoje osigurati dodatne koncesije za Sjedinjene Američke Države. Sam Trump izjavio je da će njegova zemlja otpočeti nove pregovore, naglasivši da će, ne dobiju li bolje uvjete, ostati izvan ovog sporazuma, što on smatra boljim rješenjem u odnosu na odredbe sadašnjeg sporazuma. Međutim, to neće ići tako jednostavno jer su Njemačka, Francuska i Italija promptno poručile da novih pregovora neće biti, odnosno da se ne može dogovarati već dogovoreno te da žale zbog ovakve odluke američkog predsjednika. Gotovo istovremeno oglasilo se i pedeset gradonačelnika iz raznih krajeva Sjedinjenih Američkih Država, te više od hiljadu vodećih biznismena koji su naglasili važnost sporazuma za budućnost planete i objavili da će samoinicijativno nastaviti poštovati odredbe Pariškog sporazuma, bez obzira na to što on za njih nije više pravno obavezujući.

Neposredna posljedica bit će značajno usporavanje borbe protiv globalnog zagrijavanja i zagađenja. Međutim, ni američka ekonomija neće ostati netaknuta. Kompanije koje se bave proizvodnjom “čiste” energije migrirat će vjerovatno na druga tržišta odnoseći sa sobom radna mjesta koja Trump ovom odlukom navodno nastoji spasiti. S obzirom na to da je proizvodnja čiste energije jedan od najvažnijih globalnih ciljeva za ovaj milenij, migracija ove industrije s američkog tržišta ne bi ostala bez posljedica na ukupnu ekonomiju. Pored toga, negativan imidž s kojim se potencijalno suočavaju američki proizvođači zbog istupanja iz sporazuma imao bi negativne posljedice na potražnju i kupovinu njihovih proizvoda, posebno na tržištima koja imaju ekološku svjesnost poput evropskog, koje se smatra najpotentnijim tržištem na svijetu. Ako se svemu ovome doda da istraživanja javnog mijenja ukazuju na to da više od dvije trećine Amerikanaca podržava Pariški klimatski sporazum, s pravom se postavlja pitanje za čije interese i u čije ime američki predsjednik donosi ovakve odluke.

 

PROČITAJTE I...

Jedan neodgovoran korak jeste dovoljan, odnosno previše za regiju, tako da, unatoč oštroj retorici, ne treba očekivati ishitrene ili nepromišljene poteze vlada Turske, Irana i Iraka prije nego što Barzani vidi šta će s rezultatima “neobavezujućeg” referenduma o nezavisnosti iračkog Kurdistana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!