Sačekuša koja je promijenila tok rata

Prijatelji i suborci jednoglasni su u ocjeni da je smrtni grijeh generala Blaža Kraljevića bio taj što je Bosnu i Hercegovinu doživljavao svojom domovinom i što se suprotstavio dogovoru Karadžić – Boban, po kojem je Neretva trebala biti granica između Hrvata i Srba

Piše: Avdo HUSEINOVIĆ

Bojovnici Kažnjeničke bojne Hrvatskog vijeća obrane (HVO) s nestrpljenjem su 9. augusta 1992. godine pogledali prema Mostaru, odakle se trebao pojaviti Blaž Kraljević sa svojom pratnjom. Na vrijeme im je javljeno da je devetočlana grupa krenula iz Mostara. Najveći izgledi bili su da će za Ljubuški ići preko Kruševa. Za svaki slučaj, sačekuše su bile napravljene i na putu prema Širokom i magistralom uz Neretvu prema Čapljini.

Oko 13 sati, ljudi mete zaustavili su se na punktu HVO-a kod kuće Glamuzina u mjestu Kruševo, na putu Mostar – Čitluk. Za nepune dvije minute Kažnjenička bojna HVO-a hicima iz automatskog naoružanja, s udaljenosti od svega nekoliko metara, izmasakrirala je Blaža Kraljevića, generala HOS-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine i njegovu pratnju.

Poslije ovog mučki izvršenog zločina, u Hercegovini a ni u Bosni više ništa neće biti isto.

Povratak iz Australije

Pred početak srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku, Blaž Kraljević vratio se iz Australije, gdje je bio aktivan u desnim krugovima hrvatske emigracije. S grupom pripadnika već oformljenih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) pridružuje se organizatorima odbrane Bosne i Hercegovine i stavlja pod komandu Predsjedništva RBiH.

Politika HOS-a bila je usmjerena na političko i vojno savezništvo Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini protiv Miloševićeve agresije. Saznavši za dogovor Mate Bobana i Radovana Karadžića o podjeli Bosne i Hercegovine, postignut u Grazu 6. maja 1992. godine, Blaž Kraljević izdao je tri dana kasnije javni proglas u kojem poziva Hrvate i Bošnjake da ne prihvate izdaju Bosne i Hercegovine.

“Nema podjele BiH! Ili ćemo svi izginuti, ili ćemo svi biti slobodni. Radovan Karadžić je ubojica hrvatskog i muslimanskog naroda, a Mate Boban ne može i nema pravo zastupati, odnosno odvoditi Hrvate i Muslimane BiH u propast”, pisalo je, između ostalog, u Kraljevićevom proglasu.

Hrvatske obrambene snage dostigle su u ljeto 1992. godine zavidnu snagu. Nakon oslobađanja Mostara od srpsko-crnogorske agresije u operaciji Lipanjske zore, tokom juna 1992. godine, jedinice HOS-a, u kojima se uz Hrvate borio i značajan dio Bošnjaka, 6. augusta 1992. godine zauzele su dijelove općine Trebinje. Mate Boban poziva Kraljevića na sastanak u Mostar da se dogovore o navodnim daljim vojnim akcijama u Hercegovini. Taj sastanak organizirao je Vinko Martinović Štela, zapovjednik HOS-a u Mostaru, kasnije osuđen za ratne zločine nad Bošnjacima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Upravo je Štela odveo generala Kraljevića na mjesto sastanka. Vraćajući se sa sastanka, Kraljević je s osam suboraca (Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasnići, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović) upao u postavljenu klopku Hrvatskog vijeća obrane. Kraljevićeva pratnja zasuta je paljbom iz velikog broja automatskih pušaka. Vodstvo Hrvatskih obrambenih snaga bilo je likvidirano. Još niko nije procesuiran zbog ubistva Blaža Kraljevića.

Morao je biti ubijen

Kome je smetao i kome se toliko zamjerio Kraljević? Dobroslav Paraga, predsjednik HSP 1861, najavio je davno da će Kantonalnom tužilaštvu u Mostaru podnijeti kaznenu prijavu protiv Brune Stojića, Valentina Ćorića, Mladena Naletilića Tute i Ivana Andabaka, zbog osnovane sumnje da su organizirali i izveli ubistvo general-bojnika Blaža Kraljevića i još osmerice pripadnika HOS-a. U vrijeme ubistva, Stojić je bio predstojnik Odjela obrane HZ Herceg-Bosna, Ćorić zapovjednik Vojne policije HZ HB, a Tuta i Andabak čelni ljudi Kažnjeničke bojne, čiji su pripadnici ubili Kraljevića i njegovu pratnju.

“Uloga Ivice Primorca, Kraljevićevog zamjenika, u atentatu je više nego zanimljiva. I nerasvijetljena je. Dva dana prije atentata Primorac kreće u Zagreb po neke materijale. Tamo se nije pojavio. Ispostavilo se da je ostao u Grudama kod Mate Bobana i vrlo brzo dobio visoki čin. Kasnije je postao prvi čovjek obavještajne službe u jednom dijelu BiH. Možda su i zato nadležni u BiH dužni tu stvar izvući iz ladice. Blaž je bio prepreka stvaranju granica HZ Herceg-Bosne, koje su dogovorili Boban i Karadžić. Došlo je do zahtjeva Radovana Karadžića Mati Bobanu da nešto poduzme, jer se krši sporazum iz Graza i Karađorđeva po kojem je Neretva granica između Hrvata i Srba. I zbog toga je Blaž morao biti ubijen”, kaže Dobroslav Paraga.

Ivan Andabak je u dvama novinskim intervjuima priznao da su Kraljevića i pratnju pobili pripadnici Kažnjeničke bojne zato što se, navodno, HOS-ovci nisu htjeli zaustaviti na njihovoj barikadi. Prema službenom izvještaju HVO-a, iz Kraljevićeve je kolone čak otvorena vatra na bojovnike s te barikade. Navodno je i jedan pripadnik HVO-a poginuo, a drugi teško ranjen. No, u HSP 1861 domogli su se izjava trojice svjedoka koji su se zadesili na punktu u Glamuzinovim kućama. Izjave su dali istražnom sucu Općinskog suda u Ljubuškom, koji je uviđaj o ubistvu Kraljevića obavio dan poslije ubistva. Riječ je o svjedočenjima braće Gordana i Ivana Martinovića te Zdenka Džebe.

U izjavi Gordana Martinovića, između ostalog, stoji: “Krećući se vozilom kadet, kojim je upravljao brat Ivan, po dolasku u Kruševo, kod Glamuzinovih kuća, na punktu smo zaustavljeni od strane vojne policije. Policajac je zatražio od mog brata dokumente. Okrenuo sam se pozadi i vidio iza nas dva vozila s naljepnicom HOS-a. U tom momentu vidio sam da je iza zida došao u maskirnoj uniformi jedan čovjek koji je imao argentinsku pušku u ruci. Repetirao ju je i kretnjom ruke pokazao vozaču automobila HOS-a da izlazi. Tada sam se okrenuo naprijed i vidio da je i vojni policajac koji je zatražio dokumenta od mog brata prošao ispred našeg vozila na drugu stranu, repetirao pušku i pošao u zaklon. U tom momentu, ja sam rekao: ‘Ivane, gas!’ i legao pozadi. Najednom se čula rafalna paljba. Ivan je krenuo s vozilom. Osjetio sam bol u nozi, ali tada nisam znao što je. Džeba Zdenko počeo je vrištati, pa sam ga ja pitao što mu je, a on je rekao da je u nogu ranjen. Došli smo do Mjesnog doma u Kruševu, gdje smo od policajca zatražili vozilo Hitne pomoći.”

Tuta zaključio da HOS-a više nema

O zasjedi i ubistvima u naselju Kruševo svjedoči i jedan od bližih Blažovih suradnika govoreći pod uvjetom da ostane anoniman: “U dva ujutro tog dana, u vojarnu bivše JNA u Dretelju iz Osijeka stigao je kamion s minobacačkim granatama napunjenim napalmom koje je Blaž Kraljević namjeravao upotrijebiti za napad na Trebinje. Rano ujutro, Kraljević je s trojicom stalnih pratilaca, Osmanom Maksićem iz Vitine kod Ljubuškog, Markom Stjepanovićem i Šahdom Delićem iz Teslića, izvršio pregled naoružanja u Dretelju. U međuvremenu je stigla i ostala pratnja – Mario Medić, Ivan Granić iz Vitine, Gordan Čuljak iz Vojnica, Vinko Primorac iz Radišića kraj Ljubuškog i Rasim Krasnići rodom iz Prištine.

Nakon toga, oko deset sati ujutro, Kraljević je stigao na sastanak s tadašnjim mostarskim zapovjednikom HOS-a, kasnije Tutinim šefom za Mostar, Vinkom Martinovićem Štelom. Sastanku je prisustvovao i Marinko Šunjić, mostarski HOS-ovac, koji je poslije sastanka Kraljeviću rekao ‘da se Štelin brat, arhitekta Jadranko Martinović, uspaničio i da stalno telefonira’ pa da će biti bolje da do Ljubuškog putuju preko Čapljine. Blaž je to odbio. U 13 sati zasjeda Kažnjeničke bojne izmasakrirala je Kraljevića i osmericu pratilaca. Ubojice su tijela kamionom odvezli u Duhansku postaju u Širokom Brijegu, gdje ih je zadovoljni Mladen Naletilić Tuta pregledao, a potom nazvao Vicu Vukojevića, koji je do 2007. bio sudac Ustavnog suda Hrvatske, i rekao mu da HOS-a više nema.”

Tijela Kraljevića i njegovih pratilaca iz Širokog Brijega povezena su prema Makarskoj, gdje su trebala biti ukrcana na ribarski brod i bačena u more. Međutim, vozač kamiona odvezao je tijela u splitsku bolnicu na obdukciju. Nedugo nakon ubistva, Paragi je videotraku sa snimkom cijelog događaja na barikadi za 10.000 njemačkih maraka ponudio Merim Galijašević, pripadnik Kažnjeničke bojne koji je javnosti puno poznatiji kao neuspjeli insajder u slučaju Leutar. Transfer te videokasete nije obavljen, jer se Galijašević, navodno, prepao osvete svojih suboraca iz Kažnjeničke bojne HVO-a. Galijašević je u iskazu, koji je objavila Hrvatska domovina, kazao “kako je on u akciji bio za jednim od tri PAM-a (protuavionski mitraljez), za što je dobio 5.000 DM”. U tu ih je akciju, navodno, poslao Tuta. Učestvovalo je oko dvadeset ljudi, a ispaljeno je 2.000 metaka. Na videokaseti se, prema Galijaševićevom kazivanju, vidi Andabak, ali ne i Tuta “jer se krio od kamere”.

Bio član Glavnog štaba ARBiH

Ko je, ustvari, bio Blaž Kraljević? Rodio se 19. septembra 1947. godine u Lisicama kraj Ljubuškog. Jedno je od osmero djece Mare i Nikole Kraljević. Kad je imao 19 godina otišao je iz Ljubuškog na privremeni rad u Njemačku, ali je u ljeto iste godine pobjegao u Australiju. Kao većina poslovično sposobnih Hercegovaca, i Blaž Kraljević snašao se vrlo brzo u Australiji. Postao je uspješan poduzetnik. Bavio se ugostiteljstvom. S prvom ženom Džemilom ima dva sina. Bio je pripadnik Hrvatskog revolucionarnog bratstva te je 1972. godine trebao učestvovati u Bugojanskoj grupi, ali ga je u toj namjeri spriječila australska tajna policija ASIO. U Hrvatsku je iz Australije došao prije višestranačkih izbora, u proljeće 1990. godine. Po sređivanju obaveza u Australiji, gdje je imao restoran, definitivno se vraća 28. septembra 1990. godine. Nakon povratka u Hercegovinu postao je šef promocije Hrvatske stranke prava, a 15. decembra 1991. godine imenovan je zapovjednikom ratnog stožera HOS‑a za Hercegovinu. Tada je imao čin pukovnika HOS-a. U Ljubuškom je formirao logor za obuku pripadnika HOS-a i svih drugih koji su se željeli pripremati za borbu. Vlada u Sarajevu početkom augusta 1992. godine imenovala je generala Kraljevića članom Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine. U Grudama, dvije sedmice nakon Blažovog ubistva, 23. augusta 1992. godine, između Mate Bobana i načelnika Glavnog štaba HOS-a Ante Prkačina potpisano je raspuštanje HOS-a u Bosni i Hercegovini.

I danas, 25. godina poslije atentata na Blaža Kraljevića i njegovu pratnju, u Hercegovini mnogi znaju sve detalje o atentatu. No, tužilaštvo još ništa konkretno nije poduzelo kako bi procesuiralo ubice. Prijatelji i suborci jednoglasni su u ocjeni da je smrtni grijeh generala Blaža Kraljevića bio taj što je Bosnu i Hercegovinu doživljavao svojom domovinom i da je sačekuša u kojoj je ubijen promijenila tok rata u Hercegovini.

Prethodni članak

Jal’ blud jal’ brak

Sljedeći članak

Žepa još nije pala

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!