Rođendan grada Sarajeva jeste 1. februar 1462. godine

“Ne umanjujući značaj datuma novije povijesti, koji također moraju imati svoje mjesto u hronološkom kalendaru obilježavanja značajnih datuma, mnogi razlozi nameću potrebu da se dužna pažnja posveti i datumima iz ranije prošlosti. Prije svega, prvim pisanim tragovima u povijesti, posebno ako imamo sadržajne i značajne dokumente koji afirmiraju grad u nekom povijesnom kontekstu. Postanak ili osnivanje ili prvi spomen imena u pisanim izvorima, u tom kontekstu, mora imati centralno mjesto u povijesti i obilježavanju važnijih datuma grada”

 

Stručna komisija uputila je 15. marta ove godine Gradskom vijeću Grada Sarajeva Prijedlog ustanovljenja Dana grada Sarajeva. Članovi ove tročlane komisije, dr. Aladin Husić, dr. Behija Zlatar i dr. Enes Pelidija, napravili su opširan elaborat u kojem je skrenuta pažnja na važne informacije u vezi s osnivanjem Sarajeva i ukazano na potrebu da se 1. februar 1462. godine prihvati i zvanično počne obilježavati kao Dan osnivanja Sarajeva.

Kako je istaknuto u elaboratu, svi važni datumi za sudbinu grada ili za njegovu povijest moraju imati svoje mjesto “pod suncem” i trebaju se obilježavati srazmjerno njihovom značaju. No, za jedan grad nema značajnijeg datuma od momenta njegovog postanka, a on se računa, odnosno njegov vijek počinje upisom “u matičnu knjigu”.

“Život ili računanje povijesti jednog grada počinje s njegovim ulaskom u pisane dokumente. To je za svaki grad najznačajniji datum koji u njegovoj povijesnoj hronologiji treba da se afirmira, artikulira i obilježava. On podrazumijeva momentum kada se neko mjesto prvi put spominje u pisanim izvorima s definiranim statusom, vremenom ili nekim drugim bitnim odrednicama”, istaknuto je u elaboratu dostavljenom Gradskom vijeću.

U samom elaboratu ne spominje se značaj 6. aprila za Sarajevo, niti činjenica da se taj datum trenutno obilježava kao Dan grada. Također, u njemu se ne problematizira značaj nekih drugih datuma važnih za grad, ali se potcrtava značaj dana osnivanja grada:

“Ne umanjujući značaj datuma novije povijesti, koji također moraju imati svoje mjesto u hronološkom kalendaru obilježavanja značajnih datuma, mnogi razlozi nameću potrebu da se dužna pažnja posveti i datumima iz ranije prošlosti. Prije svega, prvim pisanim tragovima u povijesti, posebno ako imamo sadržajne i značajne dokumente koji afirmiraju grad u nekom povijesnom kontekstu. Postanak ili osnivanje ili prvi spomen imena u pisanim izvorima, u tom kontekstu, mora imati centralno mjesto u povijesti i obilježavanju važnijih datuma grada”, ističe se u elaboratu.

Većina gradova u Bosni i Hercegovini obilježavali su i obilježavaju isključivo datume iz novije historije. Takvom praksom povijest gradova skraćena je, oduzet im je kontinuitet postojanja, ali i povijesni identitet kao važna odrednica. Opredjeljujući se za princip da sve počinje od novije historije, kako piše u elaboratu, dobili smo da vrlo mali broj gradova u Bosni i Hercegovini u svom hronološkom kalendaru imaju markiran neki od starijih datuma, bilo da je to prvi spomen u pisanim izvorima, bilo da je to neki dokument koji afirmira neke od kulturnih ili civilizacijskih vrijednosti tog mjesta. Među rijetkima su Visoko, koje kao vrlo značajno mjesto u srednjovjekovnoj Bosni i sjedište nekih od državnih institucija srednjovjekovne Bosne u svom “kalendaru” obilježava 29. august, dan kada je izdata Povelja Kulina bana, kao Dan općine. Općina Tešanj obilježava 10. decembar kao Dan grada, jer je na taj dan datirana vakufnama Gazi Ferhad-bega (1559. godine), koja je ozvaničila i opečatila urbani razvitak Tešnja i ovaj grad uvela u red gradova-kasaba, prema onovremenim standardima.

U osmanskoj državi postojali su standardi koje je trebalo ispuniti da bi neko naselje moglo pretendirati da se nazove gradom. Na prvom mjestu to su: postojanje džamije, trga i određenih granica. Kako se navodi u elaboratu, u takvim mjestima obično je postojao izvjestan broj dućana (čaršija), zatim han ili karavan-saraj, i eventualno druge ustanove koje su tom naselju davale obilježje muslimanskog gradskog naselja. Postojanje džamije uvjetovano je postojanjem muslimanskog džemata, obavljanjem dnevnih, sedmičnih (džuma) i godišnjih molitvi (bajrami), a postojanje trga podrazumijeva utvrđivanje i definiranje pazarnog dana, bilo da se trg osniva iznova ili razvija na već ustanovljenoj tradiciji trgovine na lokalitetu osnivanja grada. Sarajevo je ispunilo sve navedene uvjete i na tom primjeru postavljeni su standardi gradogradnje u Bosni.

Kad je u pitanju osnivanje Sarajeva, nesumnjivo je jasno da je ono neodvojivo od vakufname Isa-bega Ishakovića.

“Pravna verifikacija osnivanja Sarajeva kao gradskog naselja jeste mjesec februar (od 1. februara do 2. marta) 1462. godine. Utemeljenje naselja gradskog tipa – Sarajeva predstavlja historijski međaš, historijsku i civilizacijsku razdjelnicu. Način i čin vrlo su jasno i precizno objašnjeni i definirani. U tom smislu, Sarajevo je najtipičniji primjer osnivanja i razvitka novog tipa grada u Bosni. To je prvi grad na našem prostoru koji je utemeljen na novi način, na novim principima i po potpuno novim urbanim standardima, specifičnom vrstom objekata, njihove namjene i načina funkcioniranja. Druga važna činjenica u ovom kontekstu jeste definiranje prostora koji obuhvata novoformirana zona naselja. Iz jedne kasnije zabilješke jasno je da je riječ o planskoj gradnji i pažljivom izboru lokacije od osnivača za budući grad, ‘(…) zbog toga što ju je smatrao prikladnom da na njoj izgradi šeher (…)’. To, dakle, daje odgovor zašto su objekti podignuti baš na tom mjestu”, navodi se u elaboratu stručne komisije.

Sarajevo je dobilo svoj utemeljiteljski akt koji nosi nadnevak “mjeseca džumadelula 866.” po hidžretskom kalendaru, što odgovara periodu od 1. februara do 2. marta 1462. godini po gregorijanskom kalendaru. “(…) A zatim je (izjavio da je) u selu Brodac u području Sarajeva (Saraj ovasi) sagradio jedno konačište (dom) u stilu tekije (zavije), koja se sastoji od tri kuće, jedne staje (istabl), jednog ograđenog dvorišta (harem) i ostalog što je potrebno, i za svoga života uvakufio je i zavještao s tim da služi kao tekija (zavije) i konačište siromašnim muslimanima koji su učenici, sejjidi, ratnici i putnici-namjernici”, piše, između ostalog, u vakufnami.

Kako se ističe u elaboratu stručne komisije, vakufnamom se vrlo jasno potvrđuje buduće gradsko naselje čiji je prostor definiran kao jedna graditeljska cjelina s potpuno novim sadržajima. To nije jedan građevinski zahvat već kompleks različitih objekata u koje ulaze sljedeći sadržaji: jedno konačište od tri kuće s pripadajućim ograđenim dvorištem, jedne staje (istabl), mosta na rijeci Miljacki s pojasom od po 15 aršina (10,2 metra), javno kupatilo (hamam), vodovod za kupatilo, han, dućani u selu i vodovod za ostale objekte. Uvjet podizanja džamije za proglašenje naselja gradom bio je ispunjen još ranije, najvjerovatnije 1457. godine, pa je i taj uvjet već bio ispunjen. U elaboratu navode da se iz kasnijih izvora jasno vidi da je i spomenutu džamiju podigao Isa-bega Ishaković.

“Nema sumnje da su tekija (zavija), han, vodovod, hamam najranije podignuti objekti te vrste i te namjene ne samo u Sarajevu nego u Bosni uopće. I upravo zbog te činjenice, ovaj čin ima svoju neprocjenjivu težinu u pogledu inauguracije i uvođenja jedne potpuno nove prakse u graditeljsku i životnu tradiciju naših krajeva”, stoji u elaboratu.

U zaključku elaborata ističe se da se legalizacija i pravna verifikacija utemeljenja grada Sarajeva dogodila “mjeseca džumadelula 866.” po hidžretskom kalendaru, što odgovara periodu od 1. februara do 2. marta 1462. godine po gregorijanskom kalendaru. Čin legalizacije rađen je u vrlo složenoj pravnoj proceduri, unutar institucije sudstva. Pored toga što je taj akt sastavljao pravnik – kadija, što su stvari iz pravnog aspekta morale biti besprijekorno čiste u pogledu reguliranih pitanja vlasništva i imovinsko-pravnih odnosa, akt legalizacije obavljen je pred “porotnim vijećem”, koje je činilo osamnaest lica, među kojima još dva pravnika (kadije) i druga ugledna lica. Ta činjenica daje dodatnu pravnu težinu navedenom činu.

“Kako je spomenuti čin definiran u mjesečnom okviru, sve radnje morale su biti završene prije 1. februara 1462, uključujući i sastavljanje samog pravnog akta (vakufname) koji je posljednji čin u tom nizu. Stoga, predlažemo da se kao datum (Dan) osnivanja grada Sarajeva prihvati 1. februar 1462. godine, prvi dan mjeseca u kome je legalizacija izvršena i da se taj datum uvrsti u zvanični kalendar grada kao ‘Dan osnivanja Sarajeva’. Da je taj čin obavljen kasnije, vjerovatno bi pisalo ‘sredinom’ ili ‘u posljednjoj dekadi’ mjeseca džumadelula. Gradskom vijeću predlažemo da se u mjesecu februaru, koji je utemeljiteljskim aktom označen kao nadnevak vakufname, organizira manifestacija pod nazivom ‘Dani grada’, koja bi trajala cijeli mjesec i bila ispunjena određenim kulturnim sadržajima u cilju afirmacije jednog tako značajnog datuma u historiji grada Sarajeva”, piše u Prijedlogu.

Prema informacijama kojima raspolaže Stav, uskoro će biti sastavljena stručna služba koja će na osnovu elaborata Stručne komisije izraditi Nacrt odluke o obilježavanju Dana osnivanja Sarajeva i proslijediti ga Gradskom vijeću. Vrlo je moguće da će ta odluka biti izglasana već na sjednici Gradskog vijeća u junu ove godine.

Važno je naglasiti da se u samom elaboratu Stručne komisije na predlaže ukidanje 6. aprila kao Dana grada Sarajeva, već priznanje 1. februara kao Dana osnivanja Sarajeva i ustanovljenje manifestacije koja bi nosila to ime. Naravno, Gradsko vijeće dat će konačnu odluku o tom pitanju. Ako Vijeće prihvati elaborat i izglasa ustanovljenje manifestacije “Dan osnivanja Sarajeva”, postavlja se pitanje o tome kako će se razumijevati 6. april. Hoće li Sarajevo imati i Dan grada i Dan osnivanja grada? Kako će biti tretiran jedan, a kako drugi datum? Ako Gradsko vijeće odluči ustanoviti Dan osnivanja grada kao zaseban dan i manifestaciju koja neće imati nikakve veze s Danom grada, hoće li onda 6. april biti proglašen Danom oslobođenja Sarajeva? Ili će 1. februar biti proglašen Danom grada Sarajeva? Na ova i slična pitanja odgovor ćemo saznati najvjerovatnije u junu.

 

PROČITAJTE I...

Mora se priznati da je Isovićev tekst, naravno, sasvim nenamjerno, ponešto i humorističan jer u njemu pokušava da se bavi kronizmom, korupcijom i legitimitetom izbora. Svakome ko se iole sjeća života u propaloj Jugoslaviji komično je posmatrati kako štovatelj polustoljetnog nedemokratskog jednopartijskoj sistema dovodi u pitanje regularnost izbora u današnjem vremenu. Izbora danas barem ima, a o tome jesu li legitimni, srećom, odlučuju relevantne institucije, a ne Isović i njegovi istomišljenici.

Predlagači odluke prihvatili su činjenicu da su ličnosti čija će imena ponijeti nazivi pojedinih ulica u Sjenici od historijske važnosti i stvar nacionalnog identiteta i jednog i drugog naroda i da ni jedni ni drugi ne mogu odstupiti od toga. Tako su u prijedlog odluke zajedno ušli i Karađorđe Petrović i Alija Izetbegović, i Vuk Karadžić i Muhamed Hevaji Uskufi, i Mak Dizdar i Ivo Andrić, isto kao i mnoge druge za Bošnjake i Srbe značajne ličnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!