Rijad Kamber: Naša je odgovornost što smo “legli” pa sad molimo da nas i “ne šutaju”

“Očito nismo respektabilni, a za svoje nedostatke, nemarnost, lijenost, bratoubilačke ratove, katastrofalnu interpretaciju vjere, isključivost i međumuslimansku netrpeljivost, slabo razvijen pluralizam i osjećaj za zajedničku pripadnost ehlu-l Kibli uvijek tražimo alibi u agresivnom ponašanju neoimperijalizma prema muslimanima. Kada čovjek padne na cestu i leži, netko će proći pored njega, netko će ga pokušati podići i pomoći mu, a netko će ga i šutnuti nogom. Ali, zašto je leg'o tu nasred ceste? Naša je odgovornost što smo 'legli' pa sad molimo da nas i 'ne šutaju'”

 

Rijad Kamber rođen je 1980. godine u Zagrebu. Osnovnu školu završio je u Prijedoru i Sanskom Mostu, odakle odlazi u izbjeglištvo u Babinoj Gredi pored Županje. Godine 2001. Kamber upisuje Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, gdje diplomira 2006. godine. Iste godine dobio je angažman vjeroučitelja, muallima i pomoćnog imama pri Medžlisu Islamske zajednice u Dubrovniku. Doktorand je na Sveučilištu u Dubrovniku, a teza njegovog doktorskog rada glasi Doprinos derviških redova međureligijskom dijalogu i toleranciji u BiH. Prošle je godine štampana i njegova knjiga Hadžija i druge priče, o kojoj, između ostalog, govori za Stav.

STAV: Sartrova je teza da tek nakon dugih godina čitanja nastupaju kratki periodi pisanja. U Proslovu knjige Hadžija i druge priče istaknuli ste da ste od djetinjstva zadojeni ljubavlju prema knjizi. Je li Vaša knjiga posljedica taloženja tog čitalačkog iskustva, koje je, prema Sartru, nužno da bi se naučilo pisanju, ili je izraz potrebe da se ukaže na neke, čini se, zaboravljene vrijednosti i iskustva? Možda oboje?

KAMBER: Knjiga je plod iskustva čitanja, ljubavi prema pisanoj riječi, ali često i osobnih iskustava koja nisu uvijek bila tako idilična i pravocrtna, već nerijetko i turbulentna, bolna i teška. Ona su me odredila i Božjom voljom formirala da budem ovo što jesam. Nije lijepo isticati svoje životne jade i nedaće, a još manje na njima skupljati “poene”, ali smatram da su, unatoč svemu, mnoge situacije u koje me život doveo ipak na kraju rezultirale formiranjem onoga što jesam, što mislim i osjećam, nezavisno od genetičke popudbine i determiniranosti ljudskih kapaciteta koje iz toga proizlaze. Smatram da je knjiga dijete svakoga tko ju napiše, da čovjek prvo mora simbolično “zatrudnjeti”, obremeniti se plodom truda, zalaganja, čitanja, promatranja, analiza i meditacija te životne škole koja najčešće i ponekad najviše oboji nečiju duhovnu i intelektualnu fizionomiju. Kada knjiga kao plod sazrije u čovjeku, onda je “porod” možda i najlakši dio svega.

STAV: Vaša erudicija u knjizi primjetna je u intertekstualnim aluzijama i dijalozima koje uspostavljate s drugim tekstovima. Zanima Vas i šaroliki mozaik svijeta i pitanje pozicije Drugog i Različitog. Razmišljate li o pisanju kao otporu politikama koje bi tu šarolikost rado dokidale?

KAMBER: Lijepo ste upotrijebili sintagmu “mozaik svijeta”. Mozaik nam je uveliko izmiješan i narušen, fali nam kamenčića, fali nam simboličkog materijala da svijet bude skoro pa idilično mjesto. Smatram da je politika nužno orijentirana tome da uvijek gleda interes jedne grupe, a druge da, u najboljem slučaju, nastoji tolerirati. Pa i islam definira politiku kao brigu o interesu ljudi. Može li politika prevladati svoja ograničenja, pa postati brigom o interesu sviju, ili je to samo utopija – nije ovdje mjestu da se razmatra. Da je svijet idilično mjesto, ne bi ni bilo potrebe za politikom. Svijet je doista svojevrsni mozaik, slagalica u kojoj često nismo sposobni vidjeti više od onih materijala i komada koji nam pomažu da popločamo svoj put, svoju avliju, svoj grunt. Nismo često svjesni cjeline.

Pomoći susjedu da složi jedan dio slagalice pomoć je cijelom svijetu. Na Danu Suda je obračun, a nije na nama ljudima da razvrstavamo. Dato nam je samo da evaluiramo i procjenjujemo nečije ponašanje i konkretna djela. Čitajući svete knjige različitih religija, sve više bivam uvjeren da su samo nijanse, često odveć teološki prenabregnute i usiljene, ono što ljude, a samim time i kulture, civilizacije i vjerske denominacije međusobno odvaja i udaljuje jedne od drugih. To inzistiranje na razlikama vjerska je isključivost, a spada sigurno u domenu neznanja. Mene ne ugrožava nečije vjerovanje, samo me može ugroziti nečije ponašanje. Tako je i u slučaju drugih u odnosu sa mnom. U islamskoj terminologiji postoji termin “džehl”, definiran kao neznanje ili zabluda, glupost ili primitivizam. On se onda poistovjetio s nevjerovanjem ili mnogoboštvom. To je jako uzak spektar gledanja.

Ponekad često možemo vidjeti mnogo više postupaka i konkretnih dijela koja čini neki nominalni musliman, a podsjećaju i “mirišu” na “džehl”, nego što ih možemo primijetiti kod nekoga tko je pripadnik druge vjere, kulta ili je nereligiozan na ovaj ili onaj način. Buda je jednom rekao: “Vjeruj ti i u kamen, ali me nemoj gađati njime.” Ovo nije poziv na relativizaciju vjerskih istina, ali je poziv da nas prakticiranje vlastite vjere ne dovede do toga da iz svog života isključimo druge, ili da ih svojim vjerovanjem maltretiramo, jer često ti “drugi” u humanom i ljudskom ponašanju imaju nam ponuditi više nego neki koji se deklariraju muslimanima, ali šire oko sebe neznanje, netoleranciju, uskogrudnost, primitivizam, površno i bukvalno shvaćanje vjere i njenog utjecaja na naš život. Islam jeste inkluzivna vjera. Moramo se zapitati gdje je tu naša odgovornost i kolika je snaga medija u svijetu koji velikoj većini nemuslimana uspijevaju prikazati islam na tako surov, gotovo dijaboličan način.

STAV: U knjizi se bavite trima velikim monoteističkim tradicijama, nerijetko ukazujući na duboki jaz između njihovog temeljnog nauka i zloupotrebe istog. Znači li to da ponekad iznevjeravamo svoje religijske identitete misleći da ih branimo? Kao u slučaju islamofobije, kad se evropska politička desnica predstavlja kao zaštitnik kršćanstva, ili kad se samoubica raznese inspiriran vjerom?

KAMBER: Istina, neki s puškom, strojnicom ili bombom oko pojasa “brane” islam. Muslimanu je dozvoljena samoobrana, ali ne i agresija. Često nailazim na članke koji manje ili više vjerodostojno napominju o lošem odnosu naspram nemuslimana u islamskim zemljama. Pa onda tvrde da muslimani na Zapadu zahtijevaju za sebe ono što “kod kuće” ne pružaju drugima. Smatram da se za njih može više učiniti umjesto da se samo ukazuje na nepravedan odnos prema muslimanskim zemljama od Zapada. Treba vidjeti kako je muslimanski svijet uopće došao u taj stadij slabosti i odsustva samokritike, da su nam uvijek drugi za sve krivi.

Respektabilnost se mora zaslužiti. Očito nismo respektabilni, a za svoje nedostatke, nemarnost, lijenost, bratoubilačke ratove, katastrofalnu interpretaciju vjere, isključivost i međumuslimansku netrpeljivost, slabo razvijen pluralizam i osjećaj za zajedničku pripadnost ehlu-l Kibli uvijek tražimo alibi u agresivnom ponašanju neoimperijalizma prema muslimanima. Kada čovjek padne na cestu i leži, netko će proći pored njega, netko će ga pokušati podići i pomoći mu, a netko će ga i šutnuti nogom. Ali, zašto je leg'o tu nasred ceste? Naša je odgovornost što smo “legli” pa sad molimo da nas i “ne šutaju”. Pri tome su onda kolateralne žrtve i nemuslimani u mnogim zemljama koje su u plamenu Bliskog istoka.

STAV: Osjetan je utjecaj tesavvufske misli na Vaš rad. Koliko su Vam ta misao i iskustvo duhovnog puta važni? Koliko bi trebali biti važni svakom muslimanu?

KAMBER: Profesor Bušatlić s FIN-a u jednom intervjuu kaže da u svakom muslimanu “čuči” derviš i sufija. Danas je previše nepotrebnog govora o tesavvufu. On se smatra, često i od samih muslimana, nekim posebnim poglavljem koje je u najboljem smislu kontroverzno, a u najgorem, i potpuno nepotrebno i štetno. Tesavvuf je sama srž islama. Na površinu je isplivao kao svojevrsna reakcija na mnoge manipulativne i degenerativne procese koji su se u putu razvoja islamskih disciplina i povijesti islama počeli događati kao logična posljedica koketiranja vjere s politikom, pretjeranom institucionalizacijom vjerskih disciplina i misije te općenitim “kvarenjem vremena” u eshatološkom smislu.

Kamo sreće da tesavvuf kao disciplina nikada i nije morao isplivati na horizontu povijesnog razvoja islama. Značilo bi da je to onaj čisti, nedirnuti i neokrnjeni, politikom nezatrovani i interesima i manipulacijama nenagrizeni Poslanikov put. Tada bi biti musliman značilo ujedno biti i sufija. Sufija i ne znači ništa drugo nego dobar musliman. Danas, nažalost, na sufizam se gleda s podozrenjem, a s obzirom na upliv mnogih puritanističkih i redukcionističkih ideja od vremena agresije na Bosnu pa naovamo, i unutar službenih religijskih struktura ponegdje imamo snažno protivljenje sufizmu i derviškom poimanju islama kod nas. Preskaču se petstoljetne tradicije izučavanja, poučavanja i prakticiranja islama na Balkanu, potiru se dostignuća naših velikana, a nama se nameće jedna rigidna i sakata “islamska” nauka koja sve više prodire i kod naših muslimana, mladih pogotovo.

Nema dovoljno teološkog znanja, poznavanja povijesti Bosne i uloge derviških redova u očuvanju islama i njegove prebogate tradicije kod nas. Danas pojedinci na primitivan i sramotan način u svojim internet-solažama i akrobacijama prozivaju naše pretke da nisu bili dobri muslimani, nego nas, eto, oni sada dolaze spasiti i uvesti u “pravi” islam. To što je Gazi Isa-beg Ishaković bio sufijski mecena i napravio prvu građevinu u osmanskom Sarajevu, Isa-begovu tekiju (zaviju) na Bentbaši, sjemenku iz koje je simbolično niklo Sarajevo, to što je Gazi Husrev-beg osnovao pored džamije i halvetijsku tekiju i hanikah za školovanje derviša, u vakufu zavještao i eksplicitno odredio sredstva da se oni uzdržavaju – to kao da uopće nije važno.

STAV: Abdal Hakim Murad (Timothy John Winter), s kojim sam nedavno radio intervju, rekao mi je da velika većina Britanaca prelazi na islam upravo posredstvom sufijskog naslijeđa, a najviše preko Mevlane Dželaluddina Rumija. Njegova Mesnevija možda je i najljepši primjer govora o ljubavi i toleranciji prema Drugom. Jeste li razmišljali o Rumiju dok ste pisali Vašu knjigu?

KAMBER: Jesam, Rumi je veliki učitelj čovječanstva čija poruka ne može nikada do kraja biti iscrpljena i uopće saopćena. Nažalost, i muslimani i nemuslimani često, iz različitih razloga, previđaju da je Rumi, pored svega neizmjerljivog duhovnog kapitala i književnog naslijeđa koje je ostavio svima u baštinu, bio i striktni religijski učenjak, autoritet u fikhu, akaidu, tefsiru… Rumija se često “obezglavljuje” zato što mnogim muslimanima smeta njegova širina, a nemuslimanima često ne treba saznanje da je, i pored sve širine i duhovnog bogatstva njegovog opusa, Rumi bio i pravovjerni musliman, redovan u džamiji i vrlo strog u primjenjivanju islamskih propisa.

Danas je, nažalost, mnogima širina i erudicija znak da je netko skrenuo s islamskog puta i da koketira s drugim vjerovanjima i uvjerenjima. Osobno sam čuo kritike na moju knjigu, da se nepotrebno i degutantno dodvoravam “Drugima” zato što se u knjizi usuđujem pisati i iz perspektive nemuslimana. Potrebna nam je ta samokritika, a samokritika može biti samo plod proučavanja. Što čovjek više zna, to je širi, otvoreniji i inkluzivniji duhom, i obratno. Čovjek je neprijatelj onoga što ne zna – rekao je naš hazreti Alija ibn Ebu-Talib.

STAV: Kako je moguće da jedna Konya u 13. stoljeću (još uvijek traje srednji vijek) upija više različitosti nego, čini se, većina savremenih gradova, a da te različitosti suštinski komuniciraju jedna s drugom?

KAMBER: Možda kao i u Andaluziji, Konya je bila plodno tlo da se različitosti međusobno dopunjuju i usavršavaju. Živim u Dubrovniku i često me crkvena zvona podsjete da bih trebao klanjati, ili pri susretu s časnom sestrom ili redovnikom se sjetim da sam mislima odlutao od “hudura”, od srčane molitve i povezanosti s Bogom u svakom trenutku. Zar nisu sva stvorenja, ako ih pravilno razumijevamo, naši išareti i pomagači da se sjećamo, da spominjemo Boga!? Ne smijemo zaboraviti da put islama nije put asketizma, već predanosti društvu i svakodnevnim obavezama.

STAV: Vaša doktorska teza glasi Doprinos derviških redova međureligijskom dijalogu i toleranciji u BiH. Do kakvih ste podataka došli prikupljajući građu za doktorski rad? Da li su derviši zaista bili nosioci tolerancije i međureligijskog dijaloga kroz protekla stoljeća?

KAMBER: Uglavnom jesu. O tome ću dosta toga konkretnim i doslovnim primjerima reći u svojoj tezi. Sufijski kapital naslijeđa bosanskohercegovačke tradicije nešto je što se olako odbacuje i zanemaruje. Kako je prof. Hafizović, koji u posljednje vrijeme trpi napade iz “svih oružja”, lijepo negdje rekao: “Tesavvuf je zaglavni kamen islama koji su kasniji graditelji odbacili.” Čak se i na nekim visokoškolskim ustanovama sufizam izučava u sklopu vjerskih pravaca i sektaških učenja. Zar medresa koju je osnovao Gazi Husrev-beg ne zaslužuje imati zaseban predmet tesavvufa i u praktičnom smislu? Šta je to valjalo Gaziji, a ne valja nama?

STAV: Trenutno radite u Dubrovniku. Kolika je trenutno zajednica muslimana u tom gradu? Kako se osjećate kao musliman u Dubrovniku?

KAMBER: Prvo da odgovorim na drugi dio pitanja. Osjećam se izvrsno. Nastojim iskoristiti sve pogodnosti toga da imam privilegiju živjeti u gradu za koji su se borili i muslimani Bošnjaci, među ostalim muslimanima, i u zemlji u čiju je obranu od agresije bilo uključeno 25.000 Bošnjaka, od toga ih je 1.890 poginulih. Dubrovnik je grad koji vrvi historijom, bogatom kulturnom baštinom i raznovrsnim događanjima i sadržajima. Neovisno o političkoj situaciji koja se mijenja od izbora do izbora, onaj tko je kvalitetan naći će svoj put. Zajednica muslimana, prema nekim realnim procjenama, ako ne ističemo ono što i nije predmet ovog pitanja, a to je samo članstvo u IZ, broji između 4.000 i 5.000 ljudi. Naravno, nije svatko od tog broja religiozan pripadnik zajednice, ali pripada tom krugu, kulturološki i tradicijski.

 

Prethodni članak

Twitter-pajac Suljagić

Sljedeći članak

Bošnjaci u Australiji

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!