Reakcije na Trumpovo pitanje o “usranim zemljama” kao izraz nemoći

Nota neutemeljenog romantizma dala se primijetiti i na društvenim mrežama nakon što je javnosti, svjedočenjem nekih sudionika razgovora, postalo dostupno Trumpovo pitanje svojim saradnicima zašto u SAD dolaze migranti samo iz “usranih” zemalja. To su one zemlje iz kojih dolazi najviše legalnih i ilegalnih migranata, karipske i afričke. Pitanje je ponovo – jer ovaj ispad nije prvi takve vrste aktualnog američkog predsjednika – potvrdilo njegov latentni rasizam, nepoznavanje uzroka i posljedica, između ostalih (ruske / sovjetske, evropskih, nekih arapskih), i američke politike prema dobrom dijelu tih država u 20. stoljeću i ranije

Negdje usred građanskog rata u Siriji društvenim se mrežama počela širiti kolekcija romantičarskih zapisa i lijepih fotografija predratne Sirije, zemlje meda i mlijeka, pod strogom ali pravednom vlašću familije Asad, u kojoj su svi, a posebno manjine, živjeli u harmoniji, sreći i neprekinutom zadovoljstvu. Ta vlast osigurala je izvanrednu infrastrukturu, prometnu, zdravstvenu, edukativnu, kulturnu i svakovrsnu drugu potrebnu da bi se u toj zemlji Dembeliji živjelo kao nigdje na svijetu. Onda su došli zli islamisti, zločinci pod američkim patronatom, s turskim uplitanjem i sve uništili. Okomili su se na “građansko i skoro demokratsko društvo, manjine, institucije…”. Naravno, ko je god makar površinski poznavao prilike u Siriji za vrijeme diktature, posebno oca Hafiza Asada, na ove se šećerleme mogao samo grohotom nasmijati.

NORVEŽANI ILI HAIĆANI

Nota neutemeljenog romantizma dala se primijetiti i na društvenim mrežama nakon što je javnosti, svjedočenjem nekih sudionika razgovora, postalo dostupno Trumpovo pitanje svojim saradnicima zašto u SAD dolaze migranti samo iz “usranih” zemalja. To su one zemlje iz kojih dolazi najviše legalnih i ilegalnih migranata, karipske i afričke. Pitanje je ponovo – jer ovaj ispad nije prvi takve vrste aktualnog američkog predsjednika – potvrdilo njegov latentni rasizam, nepoznavanje uzroka i posljedica, između ostalih (ruske / sovjetske, evropskih, nekih arapskih), i američke politike prema dobrom dijelu tih država u 20. stoljeću i ranije.

Međutim, odgovor sve sile pozvanih i nepozvanih, stručnjaka i laika, predstavnika država i političkih multilaterala svodio se na izraze uvrijeđenosti, prozivke zbog rasizma i ponavljanje historijskih krivica, od trgovine afričkim robljem do kolonijalizma i neokolonijalizma, kao i na naglašavanje doprinosa dijela imigranata SAD-u i državama u koje emigriraju. Sve, naravno, s itekakvim opravdanjem i osnovom.

Nadalje, društvene su mreže bile preplavljene fotografijama ljepota, prirodnih i onih načinjenih ljudskom rukom, zemalja Subsaharske Afrike i Haitija, kao s razglednice ili turističkog plakata. Baš kao i u sirijskom slučaju, prikazan je samo dio istine, istine koja je bitno drukčija od stvarnosti koja, zapravo, nagoni hiljade ljudi godišnje da napuste svoja ognjišta, svoje domove, da poduzimaju suludo riskantne marševe preko Sahare, kroz džungle ili plovidbe preko Mediterana i Meksičkog zaljeva. Jer, u skoro svim reakcijama nije postavljeno krucijalno pitanje – ono koje je postavio Trump u svom kolosalnom neznanju i iskonskom primitivizmu: Zašto to ljudi rade, zašto u SAD ne dolaze Norvežani, već Haićani, zašto ne bježe Nijemci, već Kongoanci? Zašto dolaze imigranti čak i iz zemalja u kojima ne bjesni neki beskonačan rat koji samo uvijek nanovo poprima neke nove oblike i druga savezništva, već i iz zemalja u kojima rata nije bilo desetljećima? Zašto ne dolaze samo ratne izbjeglice i prognanici, politički disidenti, već je velika većina onih koji bježe od nama ovdje nezamislive bijede i gaženja ljudskog dostojanstva?

Davno smo u ovom sretnijem dijelu svijeta zaboravili šta znači svakodnevna briga da se vlastitoj djeci ne može osigurati niti jedan, bilo kakav obrok dnevno, da pitke vode nema u krugu nekoliko desetaka kilometara, da je smeće potpuno zagušilo ulice kroz koje prolazi otvorena kanalizacija, najobičnija kloaka. I da djeca umiru od davno zaboravljenih boleština jer te bajkovite države nisu kadre osigurati niti ispravnu primarnu zdravstvenu zaštitu.

JE LI SAMO AMERIKA KRIVA ZA SVE

Kako se god čini da je Trumpu to pitanje jednostavno, a odgovor valjda još jednostavniji, isto je tako i onima koji su reagirali prispodobiva doza redukcionizma. Naime, kako Trump, tako i oni vide ili žele vidjeti samo jednu stranu složene stvarnosti, historijske, društvene, ekonomske i kulturne. Ne bi li bilo bolje i produktivnije da su reakcije, umjesto uvrijeđenosti rasizmom od lika koji to ionako ne krije, naglasile nepodnošljivu razinu siromaštva i poniženja velikog broja stanovnika zemalja, koje bi se moglo ubrajati u one na koje je kočijaškim jezikom mislio Trump? Zar ne bi bilo korektnije pozabaviti se čitavim nizom lokalnih i domaćih karakteristika društava koja kontinuirano proizvode korumpiranu vlast, nisu desetljećima u stanju elementarno, politički dogovoriti i regulirati suživot različitih etničkih i vjerskih skupina, koja čak ne mogu održavati i elementarno razvijati temeljne infrastrukturne objekte poput vodovoda i kanalizacije ili osigurati bazno funkcioniranje odvoza i zbrinjavanja otpada?

Dakle, ne zanemarujući veliki, počesto poguban utjecaj kolonijalizma, postkolonijalizma, monetarne metropolizacije, aparthejda, lenjirom povučenih granica koje su narode dijelili u više država, vojnih političkih i ekonomskih intervencionizama bivših kolonijalnih metropola, SSSR‑a i SAD-a koje opterećuju društva “usranih” zemalja, u reakcijama smo ostali uskraćeni za barem malo kritičkog osvrta na domaće slabosti koje barem doprinose općem stanju nefunkcionalnosti država i društava te beznađu koje mlade i radno sposobne tjera na samoubilačke misije prema sretnom i bogatom Zapadu. Koliko god njihova stvarnost možda i nije tako ružičasta s, recimo, petnaestak miliona beskućnika i tridesetak miliona zdravstveno neosiguranih osoba u “bogatoj America first”. No, ne treba smetnuti s uma da je onima koji napuštaju svoje domove i domovine u uvjetima teške bijede i besperspektivnosti, beskonačnih i potpuno besmislenih ratnih sukoba kriterij dobra i sigurnosti znatno niži, pa se čak i SAD sa svim svojim suprotnostima koje katkad podsjećaju na uvjete u “usranim” zemljama čini “obećanom, zemljom meda i mlijeka”. To Trump možda ne razumije, ali bi morali razumjeti oni koji su se uvrijeđeno, kao vlaške mlade, obrecnuli na pitanje koje zaslužuje odgovor.

PROČITAJTE I...

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!