Ratni putopisi (5): Mislili smo da u Hrasnici teku med i mlijeko

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Jutro – nesumnjivo pametnije od večeri – čini da shvatam dvije stvari: prvu, da nema profesionalne krivnje, ovdje, među Hrasničanima koji nam prinose ručak u kancelariji pomoćnika komandanta (gdje, prekriveni vojničkim ćebadima, utukosmo noć), riječ je o manjku tzv. subordinacije, tipičnome za sve sisteme u nastajanju. Bit će bolje, ako Bog da.

Druga stvar mi ledi srce: šta ako Hrasnica bude prva i posljednja stanica moga pokušaja da obiđem slobodnu Bosnu (narod, vojnike, izbjeglice, ranjenike)? Nafte nema. Ovdje – a što dalje od Sarajeva i Komande Prvog korpusa, tim gore – niko nije zadužen, niko nije obavezan, niko odgovoran za ovaj brzopleti pjesnički pokušaj. Vjerovatno su, tamo u Sarajevu, pretpostavljali da će biti dovoljno da se “čuveni Sidran” pojavi, bilo gdje, pa da ga paze i maze, i ispunjavaju mu svaku želju. Nafte nema. Ima auta, ima vozača, ima volje – ali nema nafte. Mož’ se j… da si stoput Sidran!

Ali svi opet nekako vjeruju da nafte ima, kod Švabe (vele, čudotvorac logistike, prepoznajem njegovo sarajevsko lice), na IKM (istureno komandno mjesto, IKM, u šali kažu Glavatičevo). Vidjet ćemo.

Hrasničko jutro u oči nam baca najprije sliku balkona punih uredno složenih – drva! Koja milina pogledati! A pogled, u sarajevske dojčmark-cifre pretvara svaku tu gomilu. Pred kućama, obnovljeni ili stari – bunari. Nigdje gužve. Voda pitka i ledena. Prepoznaje me grupa pred bunarom, i čujem rečenicu: “Eno Ademira Kenovića!” (Poslije će se potpuno ista stvar dogoditi u Travniku, pa ću to u bilježnicu zapisati kao “Ademirov zvjezdani trenutak”, a odgoditi za drugu priliku razmišljanje o kakvoj se vrsti kolektivne psihologije radi. Pamtim da me sin sadašnjeg četnika Rajka Noge pitao: “Jesi li ti onaj Sidran-Kusturica?”)

Sve je zapravo jasno: nafta će se pronaći, i mi ćemo krenuti dalje (ne kuda hoćemo nego kuda možemo!) – ako do Švabe dođe jaka riječ iz Sarajeva. Uzdamo se u Sefera, veli da budemo spokojni; ako smo (svojom brojnošću i prtljagom) na smetnji u Komandi, da se smjestimo kod Kasima i Hasije, neće nam ništa faliti.

Pojavi se tih, nerazgovorljiv čovjek, to je Kasim Ibrahimović, možemo s njime odmah, možemo kasnije, možemo u po noći – kad god hoćemo. Hajdemo odmah! (Prtljag, prtljag – prokleti prtljag! Zaričem se kako ću ubuduće, ako Bog da budem živ – u ratu nema rečenice bez “Ako Bog da” – putovati samo s novčanikom, rezervnim rubljem i četkicom za zube. Suvišno je sve što ne može stati u neseser!)

Dan je, makla se magla s Igmana, klapamo starim drumom prema Kasimovoj kući. Sazuvamo teniske i čizme, cipele i kaljače, smičemo terete s leđa i ramena. Nasmijana, bijelih zubi, vedra oka, s mahramom na glavi – pozdravlja nas Kasimova supruga Hasija. Saznajemo, uz kahvu dobrodošlice, da se ovdje nismo našli slučajno: u Kasimovoj kući, prije deset mjeseci rata, skupljali su se najvažniji ljudi iz Patriotske lige.

Komandant Halil (konspiracijsko ime, jedino za koje su domaćini znali) ilegalno stanovao osam mjeseci. Eto posla za novinare i snimatelja, koji krenuše da prate pjesnikov pohod u narod i domovinu. Okrećem listove albuma s fotografijama iz tih mjeseci. Uvijek je u sredini, i osmjehnut, Alija Izetbegović. Ostali, mladi ljudi, svi u bijelim košuljama, s kravatama. Svi, po svemu sudeći – muslimani. Bošnjaci – muslimani.

Kasim priča škrto, Hasiju teže nagnati da govori, ali kad progovori – bisere niže. Tražim od Behudina da kamerom svakako zabilježi ljepotu njihovog stanovanja. Kulturu, čistoću, urednost. Američke plakare, evropski pribor, svjetski manir – u bošnjačkoj muslimanskoj kući. Hasija razvija jufku – brzo će pred nas stići dvije vrste pite, pa bujrum! – na siniji, na podu.

To je Bosna. Znamo i umijemo sve što svijet zna i umije – ali imamo štošta što taj svijet nema, znamo i umijemo štošta što on ne zna i ne umije. Bosna. Zlata vrijedi Hasijino pripovijedanje, s toliko čvrste vjere u smislenost Božijeg davanja. “Kako se osjećala tih mjeseci dok su se tako važni tajni skupovi u njenoj kući održavali?” “Bježala sam da o tome ne razmišljam, jer me uzbuđivalo.”

Iz Komande niko ništa ne javlja. Spremamo se za počinak, bez nelagode, u ovoj je kući i po petnaestero spavalo. Ali se nelagoda debelo zavukla u srce pjesniku: šta ako ispadne “Sidran u Hrasnicu – Sidran iz Hrasnice”? Kazali su iz IKM, ako ne jave do 21 sat, da sačekamo jutro.

Da ne bijaše tada – ne bih saznao nikad koliko može biti od koristi samo pet minuta spavanja! Nisam kako valja ni oko sklopio, dođe glas iz Komande. Stigla nafta, našla se, odmah “na polazno mjesto”. Rastajemo se od preljubaznih domaćina, uz čvrsta obećanja i istinitu želju da svratimo opet, u povratku, ako Bog da.

Na “polaznome mjestu” mrak, žamor i sašaptavanje važnih dežurnih vojnika, kamioni, ograde, žice. “Neka uđe Sidran, ostali neka se ukrcaju u prolazu.”

PROČITAJTE I...

Mina Ibrahimović vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik. Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće

: Crkva Manastira u Zavali jedini je primjer polupećinske crkve u Bosni i Hercegovini i nalazi se u istoimenom selu u zapadnom dijelu Popovog polja, četrdesetak kilometara južno od Stoca. Mještani kažu da je Manastir dio religijskog, kulturnog i prirodnog konteksta povezanog atrakcijama u Popovom polju kao što su pećina Vjetrenica, ostaci srednjovjekovnih crkava, stara željeznička stanica, kula, niz stambenih objekata u selu Zavala i Trebišnjica, najveća ponornica u Evropi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!