Rastući utjecaj Turske iritira Zapad

Animozitet prema Turskoj počeo je kada je Turska isplatila dug Međunarodnom monetarnom fondu. To vrijeme koincidira s najavom i počecima velikih infrastrukturnih projekata. Bar jedan od tih projekata (ali sigurno nije jedini) veoma iritira i glavne evropske protagoniste spomenutog animoziteta, Njemačku i Holandiju – izgradnja trećeg aerodroma u Istanbulu

Verbalni i medijski rat Evropske unije, Njemačke prije svega, protiv Turske nastavlja se nesmanjenom žestinom. U otvoreno lobiranje za glas “ne” na predstojećem referendumu o ustavnim promjenama u Turskoj uključili su se čak i švicarski tabloidi. Blick, najtiražniji od njih, prošle je nedjelje gornju polovinu naslovnice potrošio na poziv za glas “protiv diktature”, sve na turskom jeziku.

Turski narod svjestan licemjerja Zapada

Ova “briga” za stanje demokratije u Turskoj bila bi prosto dirljiva kada se ispod nje ne bi kezilo cinično licemjerje. Da je Evropi stalo do turske demokratije, bila bi joj drukčija reakcija na krvavi pokušaj puča orkestriranog terorističkom organizacijom Fetullaha Gülena (FETÖ) 15. jula prošle godine. Nema većeg udara na demokratiju od vojnog udara, ma kakvu deklaraciju ubice pročitale posredstvom televizije. Da je Evropi stalo do demokratije uopće, o ljudskim pravima i vladavini prava da ne govorimo, ne bi njemačka kancelarka Angela Merkel i premijer Holandije Mark Rutte išli u Kairo kod masovnog ubice koji, u poređenju s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom, dobija tretman evropskih medija u rukavicama (da, spomenu se ljudska prava čisto da bi neki mikroskopski sloj kredibiliteta opstao). Sva “briga i zainteresovanost” za stanje u Turskoj nisu ništa drugo nego tlapnja, a turski narod, s četiri uspješna i dva neuspješna vojna puča u svom (svježem) historijskom sjećanju, potpuno je svestan toga.

Nikada se ovoliko u kontinuitetu nije pisalo o Turskoj (haranga traje godinama). Pučevi i krize jesu izazivale skokove u pažnji stranih medija – trebalo je izbijeliti svo vojno nasilje i kršenja ljudskih prava i zločine predstaviti kao pozitivna “čuvanja” ili “spašavanja” nečega, kao nešto što opravdava svo to zlo. Međutim, ti skokovi u pažnji trajali su kratko  u odnosu na ovo.

Postoji još jedan specifičan period i geografski prostor kada je Turska bila u velikoj mjeri centar pažnje – nacistička Njemačka. Nacisti, a posebno Adolf Hitler, do imbecilnosti su se divili Mustafi Kemalu. Dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka njemačka štampa, naročito Völkischer Beobachter, posvetila je stotine i stotine panegirika turskom nacional-socijalizmu kao uzoru koji Njemačka treba da prati. Knjiga historičara Stefana Ihriga “Atatürk u mašti nacista” (Atatürk in the Nazi Imagination, Belknap Press of Harvard University Press, 2014) vrlo dobro dokumentovano otkriva taj malo skrajnuti dio historije. Simili similis gaudet ili slično se sličnom raduje, može se reći na Ihrigove nalaze.

Danas, kada se razgrađuju nakaradnosti koje čuvaju samoproklamovani čuvari tog historijski ispinovanog legata – čuvajući pozicije kompradora (domaći agent kolonizacijske sile) u zemlji koja nikad nije bila fizički kolonizovana – opet se piše o Turskoj (i opet najviše u Njemačkoj) u istim količinama, samo ovog puta riječ je o najcrnjoj propagandi. Najgore od svega je da se spomenuta razgradnja ne dešava nasiljem i/ili socijalnim inženjeringom, karakterističnim za Tursku kojoj su se nacisti divili, nego se dešava isključivo putem glasačkih kutija.

U petak, 17. marta, dnevnik Güneş napravio je provokaciju, koja se može posmatrati i kao mali medijski eksperiment. Na naslovnicu je stavio kancelarku Merkel u SS uniformi, s docrtanim hitlerovskim brkovima i pištoljem u ruci. Naslovnica je postala vijest o kojoj su izvijestile sve zapadne novinske agencije i napisana omanja gomila komentara u evropskoj štampi. “Oooh, kako se usuđuju!” bio je opće usvojeni podtekst. Teško je zamisliti bolji primjer licemerja od činjenice da za iste agencije, novine i komentatore, nije bilo vijest kada je od sredine 2013. godine krenula teška propagandna artiljerija čiji su plotuni naslovne stranice s najrasističkijim i najorijentalističkijim klišeima i na kojima je nebrojeno puta premijer, kasnije predsjednik Turske, predstavljen kao “Hitler”. No, duboko ukorijenjeni orijentalizam nije novost, ali je ipak zanimljivo  posmatrati do koje su mjere zapadni mediji i njihovi konzumenti spremni biti slijepi za očigledne dvojne standarde.

Strah od gubitka milijardi eura

Ako “briga i zabrinutost” za stanje turske demokratije nije stvarni razlog ovog verbalno-medijskog rata, šta je onda prava pozadina? Naučnik iz Al Jazeerinog centra Basheer Nafi na portalu Middle East Eye, u pokušaju da ponudi odgovor na pitanje iz naslova članka “Zašto je Evropa objavila rat Turskoj?” (metaforički rat), poslije detaljnog opisa rasta ultradesničarskog raspoloženja u Evropi dodaje: “Ipak, možda još nečeg ima u tome. Postoji rastući animozitet prema Turskoj i onome šta ona predstavlja, uz pokušaje da se potkopa njen utjecaj bez obzira na to ko je na vlasti.”

Naravno da ima još, baš kao što je očigledno da rastući utjecaj Turske iritira Zapad. Taj rastući utjecaj jeste posljedica puta ka balansiranju i ekonomskoj nezavisnosti, što je pak posljedica vlasti AKP, čiji je osnovni pokretač predsjednik Erdoğan. Vrijedi podsjetiti kada je animozitet počeo – praktično istog momenta kada je Turska isplatila dug Međunarodnom monetarnom fondu (MMF). To vrijeme koincidira s najavom i počecima velikih infrastrukturnih projekata. Bar jedan od tih projekata (ali sigurno nije jedini) veoma iritira i glavne evropske protagoniste spomenutog animoziteta, Njemačku i Holandiju – izgradnja trećeg aerodroma u Istanbulu.

Kada se pogledaju statistike najprometnijih aerodroma u Evropi, vidi se da je istanbulski aerodrom Atatürk International 2015. godine preuzeo treće mesto iza londonskog Heathrowa i pariskog Charles de Gaulle, a ispred aerodroma u Frankfurtu i amsterdamskog Schiphola. Već u prvoj fazi, treći istanbulski aerodrom imat će kapacitet od 90 miliona putnika, dok je kapacitet amsterdamskog aerodroma 55 miliona, a frankfurtskog 60 miliona putnika. Puštanje u rad prve faze očekuje se krajem ove godine. Treća i četvrta faza, koje će biti završene prije 2030. godine, sukcesivno će povećavati kapacitet za po 30 miliona putnika, da bi u momentu završetka to bio najveći aerodrom na svijetu s kapacitetom od 150 miliona putnika. Nije čudo da se holandski ministar finansija Jeroen Dijsselbloem žali na jednom holandskom TV programu kako otvaranje “trećeg aerodroma može utjecati na nas sa 25 posto (gubitka), što je veoma riskantno za holandsku ekonomiju. Možda će milijarde eura odletjeti od nas”. Svaki rat, pa i ovaj verbalni, ima ekonomsku pozadinu. Povezivanje tačkica, uz podsjećanje da su zahtjevi “ekologa” Gezi park protesta bili zaustavljanje svih velikih infrastrukturnih projekata, ostavljam čitaocima.

Kao što su pravi uzroci verbalno-medijskog rata sakriveni povodom – referandumom o ustavnim promjenama i hinjenom brigom Evrope (moram naglasiti korektan zvaničan stav SAD-a da je to unutrašnji problem Turske) – tako su sakriveni i igrači iza zavjese. Interesantne fotografije gradonačelnika Rotterdama Ahmeda Aboutaleba s poznatim pripadnicima terorističke organizacije FETÖ osvanule su u turskim dnevnicima nakon skandala u kojem su Holanđani uhapsili tursku ministricu u ovom gradu. Još slikovitija je njegova fotografija s premijerom Rutteom na kojoj zajedno drže primjerak gülenističkog terorističkog biltena – dnevnika Zaman, holandsko izdanje. Može se slobodno reći da se između turske države i FETÖ-a vodi borba za srca i umove turske dijaspore. To nije fer borba s obzirom na to da su teroristi pod zaštitom svojih evropskih partnera, koji turskim zvaničnicima onemogućavaju pristup.

Posljednja detonacija verbalno-medijskog rata došla je prošle subote sa stranica njemačkog časopisa Spiegel u vidu izjave predsjednika njemačke obavještajne službe (BND) dr. Bruna Kahla kako oni, zapravo, sumnjaju u veze FETÖ-a s prošlogodišnjim pokušajem puča u Turskoj. E sad, ako BND-u nisu dovoljni snimci CCTV kamera u vojnoj bazi Akıncı, glavnom štabu iz koga je rukovođeno pučem, na kojima se jasno vidi civil Adil Öksüz, nedvojbeni pripadnik FETÖ-a, koji je šatlovao na liniji Pennsylvania – Turska prije puča (u toj bazi je i uhapšen 16. jula, da bi poslije dva dana bio “slučajno” pušten od strane sudija koje su sada pod istragom), onda se tu neko pravi veoma lud. O hrpi drugih dokaza o vezama FETÖ-a s pučem da se i ne govori. Uzgred, veze pripadnika FETÖ-a sa BND-om ušle su u optužnice pučista.

Na stranu orijentalizam i rasizam koje zapadnjaci ispoljavaju prema Turskoj i Turcima, ono što je možda uvredljivije od toga jeste taj pokušaj negiranja očiglednog, kao da su ovdje svi ludi. To je tako gülenovski da se mora zapitati nije li dr. Kahl poprimio nezdravu količinu te gülenovske arogancije?

PROČITAJTE I...

Osim Izraela, nijedna država u okruženju (i šire) ne podržava referendum, ili barem ne otvoreno. Sjedinjene Američke Države insistiraju na njegovom odlaganju, što i nije neki čvrst niti principijelan stav – ipak je riječ o otvaranju vrata za promjene granica Bliskog istoka, što nije u skladu s vječito ponavljanom mantrom o “teritorijalnom integritetu Iraka, Sirije...”

“Prvo što se primjećuje jeste neopisivo siromaštvo. Ljudi ne mogu zadovoljiti najosnovnije životne potrebe. Zabranjeni su im čak i obrazovanje i zdravstvene usluge. Zbog nepostojanja infrastrukture, na sve strane vlada nezamisliva prljavština. Uslijed nepostojanja kanalizacijske infrastrukture, otpad se prosipa na ulicu, putevi su blokirani prljavštinom, a ogromne su i poteškoće u pristupu pitkoj vodi”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • putopisac.com 29.03.2017.

    putopisac.com

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!