Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini (1)

Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.

 

Naglašavanje naziva jezika i isticanje njegovog imena (nominacija jezika) dolazi do izražaja s jačanjem ideje nacije. Jezik koji je u svakodnevnoj upotrebi polovinom XIX stoljeća predstavljao je i zajednički regionalni simbolički identitet, piše Solak, u novoj situaciji postaje sredstvom razlikovanja prema logici: druga vjera – druga nacija – drugi, poseban jezik. “Takva situacija stavlja jezik na posebnu razinu simboličke identifikacije i nove borbe za razvijanje svijesti o posebnoj naciji. (…) Prvobitna globalna nominacija tipa bosanski jezik u Kallayevo vrijeme, slijedom historijskih okolnosti, definitivne aneksije i s ciljem konačnog odvajanja Bosne i Hercegovine od njenog simboličkog viševjekovnog administrativnog centra, prerasta u novu globalnu nominaciju tipa srpsko-hrvatskog jezika”, objašnjava Solak, ističući pritom da je nominacija više političko nego lingvističko pitanje.

Redakcije staroslavenskog jezika uključuju i bosansku redakciju sa svim njenim specifičnostima. “S tim u vezi jeste i u literaturi donekle očekivani pojam starobosanskog jezika, koji je posebna vrsta narodnog idioma u bosansko-humskom srednjovjekovlju, obilježen specifičnim grafijskim i jezičkim crtama, dijalekatskom bazom, poprilično šarolikim korpusom i bosanskim teritorijalnim integritetom. (…) Dakako, bosanska redakcija staroslavenskog jezika jednaka je ostalim redakcijama staroslavenskog među Južnim Slavenima, s isto onoliko argumenata kao i druge, dok je starobosanski, u skladu s navedenim kriterijima i klasifikacijama, bosanski narodni jezik srednjovjekovnog doba u istoj onoj mjeri koliko su to npr. hrvatski, srpski, poljski, ruski ili drugi jezici u tom periodu”, piše Solak.

Sudbinu jezika određivale su suprotstavljene politike

Problem “nadvladavanja“ nominacije određenog ili određenih jezika veći je što su jezici gramatički i leksički bliži. Kroz jezik se, navodi Solak, prema brojnim memorandumima i deklaracijama osigurava pravo na zemlju, osobito u vrijeme buđenja nacionalnih pokreta. “Na našim prostorima službenu nominaciju jezika određivala je, a i danas određuje, politika, tačnije različite i katkad suprotstavljane politike. Danas se pri pisanju studija iz oblasti historije jezika uglavnom oslanja na današnje, već zadato stanje, te se najčešće takvo stanje nastoji projicirati u prošlost, čak i u daleku prošlost obilježenu vjerskim projekcijama u okviru, recimo, Bosne Srebrene, koja je obuhvatala ne samo Bosnu nego i Dalmaciju, Slavoniju, Srbiju, Bugarsku, dok bi se jezik redodržavnika u to doba trebao, s obzirom na današnje političko stanje, u najmanju ruku nazvati po državi koja se ujedinila nekoliko stoljeća poslije, što je povijesno neprihvatljivo”, ističe autorica.

Problem nominacije jezika u južnoslavenskim zemljama seže iz perioda osmanske vladavine. Administracija Osmanskog carstva koristila se različitim nominacijama, u skladu s potrebama lokalnog administrativnog aparata. “U literaturi na osmanskom turskom ima različitih nominacija, ali za naziv jezika u Bosni preteže nominacija bosanski (Bosna dili / Bosnaca) ili rjeđe bošnjački odnosno jezik Bošnjača (Boşnakça / Boşnak dili).” U fusnoti autorica navodi da su Turci bili navikli da jezik svih stanovnika Bosne nazivaju bošnjačkim, ali da se u zvaničnom časopisu Vilajet, kao i u imenovanju od strane žitelja Bosne, taj jezik naziva bosanskim. Solak objašnjava da oba termina, ustvari, u to vrijeme funkcioniraju kao sinonimi ili sinonimni dubleti koje je moguće ravnopravno koristiti.

Kako su Južni Slaveni u različitim historijskim okolnostima stjecali nezavisnost, tako je i sudbina nominacije “zajedničkog jezika” postajala sve više politički, a sve manje regionalno ili historijski motivirana nominacija. “Tako dolazi do sve češćih slučajeva da su i oni katolici koji su svoj jezik zvali bosanskim, pod novim historijskim uvjetima svoj jezik počeli postepeno nazivati hrvatskim. Ideja integralnog hrvatstva, srpstva ili bošnjaštva pretače se kroz nominaciju jezika, tako da se čak i kod muslimana umjesto naziva bosanski jezik sve češće koristi naziv bošnjački jezik. No, u periodu jezičke distinkcije, kad su se bosanski katolici uveliko opredijelili za hrvatski jezik a bosanski pravoslavci za srpski, prisutna je i tendencija kod Bošnjaka da se malo više i češće koristi naziv bosanski jezik kako bi se i kroz naziv jezika pokušalo ukazati da je Bosna neovisna makar u onolikoj mjeri koliko su to bile ili bi trebale biti Srbija i Hrvatska u susjedstvu”, piše Solak.

Naziv jezika prilagođavan osobenostima turskog jezika

Pitanje nominacije jezika, naglašava Solak, odvojeno je od procesa kodifikacije, standardizacije i nacionalno-političke unifikacije, pa možemo govoriti o nazivanju jezika njegovim imenom i prije spomenutih procesa, tj. za vrijeme Osmanskog carstva. S obzirom na to da se u nekim dijelovima carstva govorio jedan jezik, a u nekim više jezika uporedo, osmanska administracija njegovala je iz čisto praktičnih razloga jezičku toleranciju te je nominacija jezika bila prepuštena govornicima tih jezika. “Različite etničke skupine (u širem i užem smislu) nazivale su svoj jezik uglavnom po regionalnom, a potom sve češće po etničkom kriteriju. Interni nazivi u lokalnoj osmanskoj administraciji pokazuju veliku raznolikost i neujednačenost, u ovisnosti o predstavnicima stanovništva u administraciji na lokalnom nivou”, navodi Solak, objašnjavajući u nastavku razloge zbog kojih je došlo do zabune oko nominacije jezika u Bosni i Hercegovini.

“Osmanska administracija bilježila je zatečene nazive toponima na lokalnim jezicima, s izvjesnim fonološkim adaptacijama osobenim za fonološki sistem turskog jezika. Tako srećemo dvije varijante istog naziva: naziv koji je prisutan među lokalnim stanovništvom i naziv koji mora doživjeti stanovitu fonološku adaptaciju kako bi ga govornici turskog jezika mogli izgovoriti. Govornici turskog jezika, kao što je poznato, imaju problem s izgovorom suglasničkih skupina u stranim jezicima, te često, svjesno ili nesvjesno, a u skladu s fonetsko-fonološkom akustičkom bazom maternjeg jezika, dodaju vokale da bi razbili te suglasničke skupine ili, pak, pokušavaju taj problem riješiti posebnom fonološkom adaptacijom određene lekseme. U skladu s navedenim, riječ Bosanac bila je teška za izgovor jer u turskom uopće nema fonema c, te su navedenu leksemu često iskazivali leksemom Bosnali (čovjek iz Bosne), ili su, pak, u skladu s određenom lokalnom historijskom tradicijom, leksemu Bošnjanin, zbog nepostojanja fonema nj u turskom jeziku uglavnom nadomještali leksemom Boşnak (=Bošnjak). (…) Još je veći problem s transfonemizacijom nominacije jezika – bosa-NSK-i, gdje je trebalo razbiti suglasničku skupinu -NSK- koja je bila jako teška za izgovor. Zato Evlija Čelebi, kao Turčin, za jezik Bošnjaka više koristi termin Boşnakça (jezik Bošnjaka), ali obavezno skreće pažnju da stanovnici Bosne više vole naziv bosanski (Bosnevi)”, objašnjava Solak.

Nazivanje jezika bosanskim u periodu Osmanlija, piše Solak, tendencija je ne samo Bošnjaka i stranih putopisaca, poput Evlije Čelebije koji je jezik Bošnjaka i Hrvata nazvao Bosna lisāni (bosanski jezik), nego i drugih etničkih skupina koje su živjele na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. “Matija Divković u 17. stoljeću u Veneciji štampa svoje knjige na bosančici, a jezik naziva slovinskim i bosanskim. Granice franjevačke duhovničke provincije Bosne Srebrene obuhvatale su tadašnju Dalmaciju, Slavoniju, dio Hrvatske, Bosnu, Srbiju (a jedno vrijeme i Bugarsku), te je odrednica bosanski jezik mogla biti ‘ujedinjujući faktor’”, pojašnjava autorica, navodeći u zasebnim cjelinama istaknute pisce koji su koristili nominaciju bosanski jezik: Muhamed Hevai Uskufi, Mula Mustafa Bašeskija, Osman Šehdi Bjelopoljac, fra Stjepan Margetić, Matija Divković kao i Katolička Kongregacija za širenje vjere i jezika stanovnika Bosne – svi su jezik u Bosni i Hercegovini nazivali bosanskim. (Nastavlja se) 

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!