Raskrinkana zločinačka uloga FETÖ kadrova

Teroristički udar u Reyhanlıju bio je jedan od napada u koje je sirijski režim direktno umiješan. Priča je mnogo zloslutnija i ukazuje na sabotažu unutar obavještajnih, policijskih i pravosudnih struktura Turske. Ne treba biti ekspert za Tursku da bi se pogodilo da je sabotaža dolazila od kadrova terorističke organizacije fetulahdžija koji su u te institucije infiltrirani

 

Kada je 11. maja 2013. godine vozilima-bombama izvršen teroristički napad u centru Reyhanlıja, grada na jugu zemlje u provinciji Hatay, bio je to do tada najubitačniji napad u Turskoj. Dva kombija napakovana tonom eksploziva i parkirana ispred zgrade općine i pošte eksplodirala su u razmaku od tri minuta (13:37 i 13:40) – klasična taktika za povećanje broja žrtava – ubivši 53 žrtve, među kojima je bilo petero djece, i ranivši 155 ljudi.

Sjećanje na tu tragediju nedavno je osvježeno okončanjem suđenja počiniocima tog zločina. Glavnooptuženi Nasır Eskiocak osuđen je na 53 doživotne robije, osam saučesnika također je dobilo doživotne kazne, 13 optuženih osuđeni su na 22 godine zatvora, a trojica su oslobođena. Osmero osumnjičenih za ovaj teroristički napad još je u bjekstvu. Među bjeguncima je Mihraç Ural, terorista koji se na neki volšeban način pojavio na kongresu Sirijskog nacionalnog dijaloga u Sočiju.

OPSTRUKCIJE U SISTEMU OMOGUĆILE NAPAD

Teroristički udar u Reyhanlıju bio je jedan od napada u koje je sirijski režim direktno umiješan. Međutim, priča koja proizlazi iz izvještaja Inspekcijskog odbora kancelarije premijera (Başbakanlık Teftiş Kurulu), sastavljenog dvije godine nakon napada, jeste mnogo zloslutnija i ukazuje na sabotažu unutar obavještajnih, policijskih i pravosudnih struktura Turske, odnosno u ovom konkretnom slučaju provincije Hatay (i Adana). Ne treba biti ekspert za Tursku da bi se pogodilo da je sabotaža dolazila od kadrova terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ) koji su u te institucije infiltrirani.

Sve dobija tragičniju notu činjenicom da se iz spomenutog izvještaja vidi da je zdrav dio državnog aparata, prije svega Turska obavještajna služba (MİT), bio za petama organizatorima i počiniocima zločina u Reyhanlıju praktično prije nego što je sam napad i koncipiran, prateći svaku njegovu fazu, ali je zbog opstrukcije bio u nemogućnosti da ga spriječi.

Priča koja ima sve elemente trilera počinje sedam mjeseci prije napada, 23. oktobra 2012. godine, kada MİT šalje obavještajnu notu Direktoratu za sigurnost provincije Hatay, u kojoj obavještava Direktorat da je Anas Asalieh, kodno ime Abu Firas, sirijski državljanin, oficir garde sirijske predsjedničke palate s vezama u sirijskoj obavještajnoj službi, u kontaktu s turskim državljanima Muratom Özdeşom i Mahmutom Küçükavcıjem, te da planiraju neke akcije u vezi s izbjegličkim kampom Apaydin, koji se nalazi na samoj granici sa Sirijom.

Nekoliko dana kasnije MİT šalje drugu notu o tome da je Murat Özdeş obavijestio Anasa Asalieha “da su momci spremni za akciju”, a momci o kojima Özdeş govori bar tri puta dnevno mogu izlaziti i ulaziti u kamp (iznoseći đubre), te pretpostavkom da oni mogu unijeti eksploziv iz Sirije. U obavijesti MİT-a od 31. oktobra 2012. godine prvi se put spominje Mihraç Ural.

Ovaj “od ranije poznat vlastima” terorista jeste lider tzv. Narodne oslobodilačke partije – fronta Turske (THKP-C), jedne od ultraljevičarskih terorističkih organizacija koje operiraju u Turskoj. Srodna, ali je ne treba brkati s terorističkom DHKP-C tzv. Revolucionarnom narodno-oslobodilačkom partijom-frontom. Mihraç Ural, rodom iz Hataya, osamdesetih godina prošlog stoljeća pobjegao je iz zatvora u kojem je bio zbog oružane pljačke banke i prebjegao u Siriju, u kojoj je dobio državljanstvo od samog strica Bašara al-Asada (Jamila). Od početka rata u Siriji ratuje na strani režima, komandirajući jedinicom alevitske milicije (zloglasna Šabiha) od oko 2.000 ljudi. U MİT-ovoj noti kaže se da “se Mihraç Ural sprema za akciju”, napominju se njegove mnogobrojne veze u provinciji.

Početkom 2013. godine turska obavještajna služba ima prilično jasnu predstavu o mogućim ulaznim tačkama eksploziva u zemlju. Svjesna je Özdeşovog putovanja u Siriju, gdje je s Asaliehom dogovorio nabavku eksploziva i angažiranje stručnjaka za eksploziv u kampu za obuku Šebiha milicije u Teysiru.

Jedanaestog februara šef odjeljenja za borbu protiv terorizma policije Hatay i šef hatajskog odjeljenja MİT-a drže sastanak radi koordinacije. Na tom sastanku odlučuju da “ozvuče” informera, sirijskog državljanina, koji im isporučuje informacije. Šef odjeljenja za borbu protiv terorizma traži od MİT-a tehnološku pomoć, ali šef hatayskog MİT-a kaže da Obavještajno odjeljenje policije Hatay raspolaže boljom tehnikom. Međutim, tada se dešava (prvo) udaranje glavom o zid. Obavještajno odjeljenje policije Hatay informira ih da ne želi da bude dio njihove akcije (!?).

ZAŠTO TUŽILAC “NIJE VIDIO” DOKAZE

Sljedeće udaranje glavom o zid desilo se 1. marta 2013. godine, čitavih 71 dan prije napada. Tog je dana MİT dobio obavještenje da je Anas Asalieh (kodno ime Abu Firas) ušao u Tursku (s Mahmutom Küçükavcıjem kao vozačem) i tražio od javnog tužioca provincije Adana Özcana Şişmana da započne operaciju, odnosno hapšenje. Odgovor se sveo na: “Rano je, nemamo dokaza.”

To se ponovilo još dva puta, unatoč tome što su fascikle o tada već vrlo jasno profiliranom napadu bile deblje s mnoštvom novih imena – 3. aprila (38 dana prije napada) i 9. maja 2013, samo dva dana prije napada, kada je većina kockica bila uredno složena u mozaik. Svaki bi put javni tužilac Özcan Şişman odbio s istim izgovorom: “Rano je, nema (konkretnih) dokaza.”

U međuvremenu, pored mnogih “gluhih telefona” i u najmanju ruku čudnih usporavanja informacija, večer prije napada je MİT, ali i hatayska policija, znao sve o napadu, osim mete. A to je bilo mnogo, “detalji” poput tipa vozila (Ford Transit), registarskih tablica i imena vozača bili su poznati. No, bilo je “kasno”. Bilo je kasno tim prije što su svi policajci Reyhanlıja tog fatalnog dana bili zauzeti ispitima, koji su se nekom čudnom “koincidencijom” održavali u četiri škole. Grad je bio prepušten dvjema patrolama saobraćajne policije, parkiranih ispred dviju od tih četiriju škola. Vozila s eksplozivom prošla su na putu do cilja ispred zgrade policije. Sistem za nadzor grada, poznat ovdje kao MOBESE, nije radio.

Za razliku od oklijevanja sprečavanja napada u Reyhanlıju, javni tužilac Özcan Şişman nije oklijevao da januara 2014. godine naredi ono što sad znamo da je čista FETÖ akcija / zavjera – zaustavljanje MİT-ovih kamiona s naoružanjem za Turkmene, pripadnike Slobodne sirijske armije, s ciljem diskreditacije Turske. Şişman je godinu kasnije uhapšen zbog te akcije.

Priča o Reyhanlıju jeste poučna na više nivoa i može pružiti odgovore na mnogo pitanja. Kao prvo, za one koji nisu (još) potpuno svjesni kakvu opasnost po društvo predstavlja organizacija poput FETÖ-a, Reyhanlı je očevidan primjer. Međutim, to je bio samo jedan napad od mnogih koji su uslijedili, a u kojima su neki elementi, poput činjenice da sistem za nadzor grada (MOBESE) nije radio, zapravo “standardni” dio priče (nije upitno da su gülenističke IT kompanije dizajnirale te sisteme i bile zadužene za njihovo održavanje).

Ta priča daje odgovor na pitanje zašto su tako spektakularni teroristički napadi za koje je (za razliku od usamljeničkih) potrebna komplicirana logistika naglo prestali nakon pokušaja puča od 15. jula 2016. godine, poslije kojeg je uslijedilo zaista pravo čišćenje turskih institucija. Ta činjenica – da nije bilo takvih napada – opravdava vanredno stanje. Kao posljednje, ali ne i najmanje važno: priča o Reyhanlıju daje odgovor i na pitanje zašto je akcija turske vojske “Maslinova grana” u sirijskom Afrinu, uz granicu s Turskom.

PROČITAJTE I...

Nenasilni protest pod imenom “Veliki marš povratka” u suštini je gandhijevska inicijativa koja treba (ponovo) skrenuti pažnju svjetske javnosti na patnju Palestinaca opsjednute Gaze. Serija protesta duž granice s Izraelom planirana je da kulminira 15. maja na 70. godišnjicu “Nakbe” (arapski: katastrofa), kako Palestinci zovu cionističko etničko čišćenje iz 1948. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!