Ramazan u kojem sam vidio kako muško može cmizdriti

Zahvaljujući stidu i smušenosti, jedva nalazim zgradu Medžlisa. Za oko mi zapada još nekoliko softi s kojima razmjenjujem tupe poglede. Domaćini se drže hladno. Rutinski nam daju kratke upute, i to je to. Vozač zadužen da me odveze do konačnog odredišta rukom mi daje znak da je vakat da krenemo. Sjedamo u ohrndalog džipa koji uskoro siđe s glavnog puta i povede nas vijugavom kotlinom. Snijeg kao da se zainatio da neće stati

Ima tome i dvadeset godina. Spakovao sam se i pripremio za put u nepoznato. Kako se drugačije može opisati osjećaj kada te sljedećeg dana očekuje obaveza softe ili ramazanskog imama, i to negdje nakraj Bosne, u selu kojeg ni na karti nema.

Sjednem u autobus pa iz prohladne Hercegovine put snijegom zametene Bosne. Gledam mjesta i krajolike kroz koje prolazim i mislim šta me to čeka. Jedno je sigurno: nazad nema, iako mi je ta opcija najprivlačnija. Znam da se na ramazanskoj praksi zaradi koji dinar i da to učenicima, a bogami i roditeljima, pomogne da lakše prometnu koji mjesec u Sarajevu.

Sa strepnjom stižem do prvog odredišta. Zahvaljujući stidu i smušenosti, jedva nalazim zgradu Medžlisa. Za oko mi zapada još nekoliko softi s kojima razmjenjujem tupe poglede. Domaćini se drže hladno. Rutinski nam daju kratke upute, i to je to. Vozač zadužen da me odveze do konačnog odredišta rukom mi daje znak da je vakat da krenemo. Sjedamo u ohrndalog džipa koji uskoro siđe s glavnog puta i povede nas vijugavom kotlinom. Snijeg kao da se zainatio da neće stati – pada li pada.

Ne znam jesmo li usput razgovarali. Možda je čovjek i kazao ponešto, svakako ga nisam slušao. Uskoro krećemo uzbrdo i vozilo sve češće poskakuje. Konačno, dalje se nije moglo. Čovjek se zabrinuto češkao po glavi i gledao u naslage snijega pod točkovima.

“Žao mi je, mladiću, morat ćeš dalje pješke”, reče mi.

Šta? Kuda? Dokle?

Mora da je zaprepaštenje na mom mlađahnom i promrzlom licu bilo tako očito čim se čovjek odmah potrudio da dokraja objasni stvar.

“Ništa ne brini! Samo ravno brdu i eto te u selo za dvaestak minuta. Bahnut ćeš u kuću u kojoj si večeras na redi. Ne možeš promašiti. Haj, sretno!”

I dok sam se snašao, džip je već uveliko odmicao nazad.

“Eto ti ga, de”, kontam u sebi.

Nabacim torbu na leđa, drugu latim u ruku i polahko brdu.

Put je sve teži, a snijeg sve viši. U neka doba naletjeh na snijeg koji je sezao do pasa, bez prtine i jasna znaka gdje je put. Studeno da srce pukne, a ja u goloj vodi od torbi i debele bunde na sebi. Najradije bih pobjegao, ali kuda. Kročim koji korak, pa otpuhnem i otresem snijeg sa sebe, pa opet isto. Padne mi na um neki film s, čini mi se, Hopkinsom u kojem se on probija kroz planinske smetove. Volim snijeg, ali, što je previše, previše je.

Dok sam se tako borio sa sobom i okrutnom prirodom, i ne opazih da sam izmigoljio do sela. Na to me upozori jedan od mojih najvećih strahova – reski lavež psa. Odmah provjeravam. Dobro je, svezan je, ali, hajd’ mu vjeruj. Ponadah se da će lavež biti signal i onima u kući da neko dolazi. Stojim, pas uporno laje, a nikog na pomolu.

“Majko moja, šta me snađe! Pojest će me šćene usred mećave”, urlam u sebi.

“Šargo, miran budi”, javi se glas starijeg čovjeka koji proviri ispod strehe i mahnu mi da priđem.

Ulazim u kuću mokar kao čep. Svi bulje u mene i oduševljeno govore kako su dobili mladog i lijepog hodžu. A hodži nije ni do njega samog. Spratiše me u sobu da odahnem, pa ćemo jesti. Utom će i teravija.

Zaspao sam kao kap i cijelu noć sanjao kako letim niz neku liticu, a bujica snijega klizi za mnom i samo što me ne proguta.

Novi dan, nova nafaka i, ovaj put, novi belaj. Znao sam da ću tog ramazana biti softa istovremeno u dva sela, ali sam se nadao da su to zaseoci koji možda graniče jedan s drugim, ili da su barem blizu. Bili su sve, samo ne to. Dijelio ih je oveći potok, a iza njega gusta i velika šuma. Odmah nakon ikindije domaćin mi veli da mi je vakat krenuti. Kontam, ispratit će me do sela, ali se i tu prevarih.

“Hodža, samo ti poravno, ne možeš nikako zalutati. Nije baš prohodno pa možeš za sahatak. Hajd’, poselami tamo”, bilo je sve što sam čuo.

Dvije-tri obrve kroz koje sam sletio podsjetiše me na sinoćnji san. Kroz šumu je bilo nešto lakše jer se staza nazirala. Nije bilo ugodno vidjeti i poneki stari bašluk, ali šta sad.

I tako, prođe mi taj ramazan, uz šumu – niz šumu, tamo – vamo, iz sela u selo. Naslušao sam se svakojakih lovačkih podviga, temeljito izučio poljoprivredu, spavao u sobama s jelenima i drugom prepariranom živinčadi i, uz sve to, proveo cijeli mjesec s ljudima od kojih je najmlađi vršnjak mog rahmetli oca. Otac tada nije bio rahmetli. Nekim čudom, i on se probio i sredinom ramazana me posjetio. Nije mi bilo jasno kako, ali roditelji to uvijek uspiju. Brzo sam se zbližio s ljudima u oba sela. Na iftarima bi se okupili svi. Bez obzira na to kod koga je hodža, svi bi došli. Upozorim ih tako da me ne nutkaju cigarama pred babom. I stvarno nisu. Ali, umjesto njih, babo izvadi iz džepa sarajevsku Drinu, precizno je otpakova, iako nikada nije pušio, i ponudi me da zapalim. “Vela havle, šta je sad ovo”, mislim.

Koliko mi je lijepo bilo i koliko se divnih prijateljstava i iskrenih uzajamnih emocija taj mjesec prosulo, to nikada neću znati opisati.

Onog dana kada sam kretao nazad okupili se svi i plakali. Tek tad sam vidio kako muško može cmizdriti.

Bilo je poslije još ramazana, možda ljepših i lagodnijih, ali se meni s tim ramazanom ništa mjeriti ne može.

Danas, kad i sam dočekujem i raspoređujem softe, uvijek se sjetim te godine. Gledam ih kako dolaze s velikim torbama, nerijetko i s roditeljima i rodbinom. Usplahireni, zbunjeni. Stidljivo odgovaraju ako šta upitaš, ali da sami nešto kažu – vrlo teško.

Jasno, nije ovo više onaj stari vakat. Danas je lakše. Komunikacije su tečnije. Tu je i internet. Bez obzira na to, trudim se olakšati koliko mogu. Razletim se pa pričam kao da su mi rođena djeca, a onda shvatim da oni dobro znaju gdje su i gdje idu.

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!