Rafsanjani: Odlazak pragmatičnog revolucionara

Agresija na netom međunarodno priznatu državu zatekla ga je usred prvog predsjedničkog mandata, još uvijek pod formalnim i neformalnim sankcijama i otvorenom animozitetu većine zapadnih i arapskih zemalja. Bez obzira na probleme, prepoznao je značaj odbrane Bosne i Hercegovine i principa koje je epitomizirala njezina borba. U tom smislu, a potaknut i mogućnošću da se Iran tako, principijelno, vrati na svjetsku pozornicu, kao predsjednik je pružio svu moguću pomoć

Marg bar Âmrikâ!, mora da je s masama klicao nedavno preminuli ajetullah Ali Akbar Hashemi Rafsanjani krajem 70-ih godina na ulicama Teherana u žaru revolucije. U to vrijeme još hudžetul-islam, svršenik teologije iz Qoma, u srednjim četrdesetim godinama, nalazio se u najužem krugu vodstva islamske revolucije ajetullaha Homeinija, koga je sva opozicija šahovom režimu izabrala za vođu demokratskog pokreta jer je imao narodnu podršku, iako tada skoro 15 godina u egzilu u Turskoj, Iraku i Francuskoj. Ni sanjao nije da će, kada položi sve rigoroze i postane ajetullah, postati nacionalnim simbolom rapproachementa toj istoj Americi.

Politička karijera

Nakon svrgavanja diktatorskog režima, izabran je na čelo Medžlisa, jednodomnog parlamenta, i njime predsjedao devet godina, u periodu nakon referenduma kojim je prihvaćen Ustav Islamske republike, a Irak započeo agresiju uz punu podršku zemalja Zaljeva i Zapada. U frakcijskim, počesto krvavim razračunima u mladoj republici, ostao je pošteđen, zahvaljujući i bliskosti s vođom revolucije. Predsjedavao je parlamentom u doba donošenja najvećeg broja zakona koji su Iran preobrazili u zanimljiv politički eksperiment, šijjsku islamsku republiku, trodiobe i jedinstva vlasti u isto vrijeme, političkog pluralizma baziranog na savezništvima političkih snaga (ne nužno i samo partija) koja se mijenjaju i vrlo su fluidna na lokalnim, regionalnom i nacionalnom nivou. No, bio je predsjedateljem Medžlisa u doba strašnog i razarajućeg rata s Irakom, kada je bio zamjenik komandanta Združenog štaba po funkciji u doba ratne ekonomije i centraliziranog odlučivanja. Osobine sposobnosti iznalaženja razumnih kompromisa, ali i poštivanja političkog poretka te prepoznavanja granica fleksibilnosti sistema bile su krucijalne za njegovu daljnju karijeru. Nakon Homeinijeve smrti i kraja rata s Irakom, izabran je za predsjednika države. Ustavnim promjenama kojima je doprinio, predsjednik je postao i šefom izvršne vlasti, pa je funkcija premijera ukinuta. “Vjerski” karakter političkog sistema “velayati fakih” sačuvan je ustavom definiranim Vijećem čuvara revolucije i Vijećem stručnjaka, kao i ovlastima vođe revolucije.

Treba se paziti američkih simplifikacija koje neki bosanski mediji prenose, spekulirajući da je baš Rafsanjani svome navodnom rivalu Ali Hameniju, ratnom predsjedniku, u maksimalna dva mandata “dodijelio” funkciju vođe revolucije jer je pogrešno procijenio da će ona biti neutjecajna. Ustavna uloga vođe revolucije konačna je i arbitrarna između svih grana vlasti, a njegova je funkcija delegatski izborna (Vijeće stručnjaka, čiji se članovi također biraju). U tom smislu Rafsanjani nikada i nije igrao na tu kartu. Nadalje, upravo je Hamenei u prethodna dva uzastopna mandata bio predsjednik države, pa je njegov prijedlog, uz ostale kvalifikacije po izmijenjenom Ustavu, za vođu revolucije bio logičan. Potekao je od Homeinija, koji je želio ograničiti utjecaj “marja e taqlid” konzervativnih mudžtehida na vođenje države. Ne treba također smetnuti s uma da je Hamenei 2011. godine intervenirao i spriječio smjenu Rafsanjanija s mjesta predsjednika Vijeća za verifikaciju, utjecajnog tijela koje usklađuje rad egzekutive i legislative, sudske vlasti i čak vođe revolucije.

Reformski pragmatizam

Izabran je dva puta za predsjednika republike i na neki se način postavio reformski, odnosno bio je na čelu poslijeratne obnove, ekonomske liberalizacije, ali i početka ublažavanja oštrog kursa vanjske politike prema Zapadu i arapskim zemljama koji su podržavali Irak. Američke i ograničene sankcije zapadnih ekonomija imale su i imaju jak utjecaj na iranski razvoj, pa se Rafsanjani, pragmatičan po prirodi, našao na čelu onih političkih snaga u zemlji koje su se suprotstavljale konzervativnim snagama, u onom stvarnom političkom smislu, dakle onima koji su željeli sačuvati tvrd kurs unutarnje i vanjske politike, a koje je personificirao vođa revolucije Hamenei. Nakon dva vrlo uspješna predsjednička mandata u kojima je vodio poslijeratnim razvojem i djelomičnim otvaranjem zemlje, izabran je u Vijeće stručnjaka, te njime i predsjedao. Upravo su njegovi mandati pomogli nastavku “reformskog”, liberalnijeg kursa Islamske republike, oličenog u izboru njegova sumišljenika Muhammeda Hatamija, kralja‑filozofa, kako ga je nazvao Frankfurter Allgemeine Zeitung povodom njegove inicijative Godine dijaloga civilizacija koju su prihvatile UN.

Značajno je napomenuti da niti jedan konzervativni niti reformski iranski političar nikada nije doveo u pitanje nacionalne prioritete zemlje, uključiv i razvoj vlastitog nuklearnog programa. Razlikovali su se u modusima i dinamici te procjeni šteta zbog zapadnih sankcija, uslijed histeričnih izraelskih optužbi da se Iran nuklearno naoružava s ciljem uništenja Izraela. Upravo zaoštren kurs Zapada, na pruženu ruku u Dijalogu civilizacija doprinio je pobjedi u drugom krugu predsjedničkih izbora 2005. godine. Rafsanjanijeva protukandidata Mahmuda Ahmedinedžada, koji je zaoštrio retoriku do usijanja, ali ne bez znanja i odobrenja, ne samo vođe revolucije. Rafsanjani je dugo godina bio član i predsjedao Vijećem za verifikaciju, a na Zapadu je smatran vrlo utjecajnim, baš zbog predsjedanja tim Vijećem koje je rješavalo sporove i ubrzavalo procese između svih grana vlasti i vođe revolucije. Na predsjedničkim izborima 2009. godine podržao je Ahmedinedžadove protukandidate. Izborni je proces završen stvaranjem opozicijskog Pokreta zelenih, koji je protestirao zbog navodne izborne prevare. Zbog otvorene podrške Pokretu zelenih postao je metom konzervativaca, pa je često bio optuživan za korupciju, a pod nadzorom su bili čak i članovi njegove porodice.

Nakon što mu je Vijeće čuvara odbacilo posljednju kandidaturu za predsjednika Republike, zbog poodmakle dobi, 2013. godine podržao je “reformskog” predsjedničkog kandidata Hasana Rouhanija. Iako njegovi politički protivnici dragi Zapadu tvrde da nije posjedovao niti strah građana niti njihovu naklonost, što je po Machiavelliju nužno da bi se vladalo, čini se da je izrastao u simboličnog vođu istih reformista, odnosno otvaranja Irana prema bivšim i sadašnjim neprijateljima i protivnicima. Smatrali su ga pragmatičnim konzervativcem koji je bio otvoren za poboljšanje odnosa sa Zapadom. Zalagao za oslobađanje političkih zatvorenika i veće političke slobode stranaka koje su spremne raditi prema Ustavu. Zapadni analitičari smatraju da bi njegov odlazak mogao produbiti frakcijske borbe jer je sa scene otišao čovjek čiji su autoritet i politička filozofija jamčili postepene promjene.

Pod njegovim je predsjedanjem, ali i radom u ostalim tijelima zakonodavne i izvršne vlasti, Iran prošao dug put od napadnute i izolirane te ratom razrušene zemlje do značajnog i nezaobilaznog faktora regionalne i, nakon nuklearnog sporazuma s čak 6 država, svjetske politike.

Podrška Bosni – povratak na svjetsku scenu

Poseban osvrt zaslužuje Rafsanjanijeva podrška borbi za očuvanje nezavisnosti i odbrambeno‑oslobodilačkom ratu Bosne i Hercegovine. Agresija na netom međunarodno priznatu državu zatekla ga je usred prvog predsjedničkog mandata, još uvijek pod formalnim i neformalnim sankcijama i otvorenom animozitetu većine zapadnih i arapskih zemalja. Bez obzira na probleme, prepoznao je značaj odbrane Bosne i Hercegovine i principa koje je epitomizirala njezina borba. U tom smislu, a potaknut i mogućnošću da se Iran tako, principijelno, vrati na svjetsku pozornicu, kao predsjednik je pružio svu moguću pomoć, političku, diplomatsku, a u dogovoru s Clintonovom administracijom i vojnu Predsjedništvu, Vladi i Armiji BiH. Važno je napomenuti da Iran svoju pomoć nije ničime uvjetovao niti je koristio za širenje bilo kakve ideologije ili mezheba. Upravo je na slučaju Bosne Rafsanjani demonstrirao maksime iranske i svoje političke doktrine, a nakon 15 godina nepostojanja odnosa sa SAD, i pod njegovim se političkim vodstvom Iran približio svome “neprijatelju” principijelnom, i na međunarodnom pravu utemeljenoj pomoći napadnutoj državi, članici UN‑a, bez uplitanja u njezin unutrašnjopolitički poredak. Tu se pokazao znatno principijelnijim od mnogih.

PROČITAJTE I...

Svjetska je sramota što nas zaobilaze u presudama. Prijedor je imao logore, a Tomašica je na kraju valjda sve rekla i objasnila šta su radili i koji su genocid napravili. Ko će meni reći gdje je moj sin za kojim tragam svih ovih 25 godina? Gdje su sinovi drugih majki?! Djeca?! Oni sve znaju, a i dalje veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ostale. Sramota je to, komšije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!