“Put svile” šansa je za privredni razvoj Unsko-sanskog kantona

Đug smatra da je “Pojas i put”, kao kineski program povezanog biznisa i privredne saradnje, ujedno i dobar kamen kušnje za naše vlasti da se udruže i učine iskorak u pokretanju nove proizvodnje, izvoza i zapošljavanja. Šanse su u tome svemu za Unsko-sanski kanton velike, ali je potreban naš aktivniji odnos i prijedlozi po tom pitanju. Bilo bi realno, kaže Đug, kada bi se našao barem jedan od programa s ovog područja

 

Omer Đug (79) rođen je u Glamoču, ali je osnovnu i srednju školu završio u Bihaću, u kojem je proveo veći dio svog života. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je stekao i zvanje magistra ekonomskih nauka. Oženjen je i otac je dvoje djece, od kojih ima šestero unučadi.

Bio je načelnik Bihaća u dva mandata, član Vlade i ministar za energetiku i industriju SR BiH u periodu od 1982. do 1986. godine. Od 1987. do 1989. godine obnašao je funkciju člana Predsjedništva Savezne konferencije SSRN-a u Beogradu, zadužen za poslove privrede, poljoprivrede i sela i ekologije. U to vrijeme bio je direktno uključen u izbor Ante Markovića za predsjednika savezne vlade SFRJ i radio na promociji njegovog programa ekonomskih reformi. U 29. godini bio je poslanik u Saveznoj skupštini SFRJ, u srednjim godinama predsjednik Skupštine saveza energetičara SR BiH, te obavljao još niz odgovornih društvenih funkcija. “Nakon 2 godine provedene na radu u Beogradu, ‘izišao’ sam iz politike, te isto toliko vremena pred rat proveo kao savjetnik u ‘Feroelektru’ (1990–1991), boraveći u Bihaću i koordinirajući rad pet predstavnika u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini…”, započinje Đug svoju priču za Stav.

PRIVREDA OD VRHA DO DNA

“Kombiteks” Bihać njegova je prva ljubav i najdraže iskustvo u privredi. Kada je preuzeo dužnost direktora, firma je imala 800 radnika i mnogo problema. Poslije deset godina, na kraju njegovog direktorskog mandata, kombinat je zapošljavao 3.800 radnika, znatno povećao svoje kapacitete te proširio asortiman. Izvoz firme porastao je više od 20 miliona dolara.

“U ‘Kombiteksu’ sam proveo ukupno 16 godina, a 10 godina sam bio direktor. Imao sam fantastične rezultate, u sklopu čega se povećao i broj zaposlenih te sam počeo graditi čitav lanac fabrika širom Krajine, današnjeg Unsko-sanskog kantona. Mnogo smo učinili na području radničkog standarda: besplatan topli obrok, besplatna zimnica, za mnoge i ljetovanje, gradili smo stanove za radnike i vlastiti soliter s dječijim obdaništem, radnički dom, stomatološku i opštu ambulantu… Želja koju nismo uspjeli realizirati bio je već urađeni projekt za 5 miliona metara korda i velveta, u narodu poznatijeg kao kadifa. Napravili smo saradnju s italijanskom firmom ‘Cantone’ i željeli smo s njima da radimo tu tkaninu. Međutim, banke to tada nisu podržale, nisu imale sredstva. Bilo im je čudno da se u Bosni i Hercegovini toliko ulaže u tekstil. No, tada su već bili primjetni znaci određenog bunta u mladim generacijama bh. industrijalaca, koji su smatrali da Bosna i Hercegovina ne treba biti samo bazična industrija, već treba imati i finalnu proizvodnju u kojoj su se cijene slobodno formirale i bile znatno više. Bila je to tiha borba u primarnoj raspodjeli, gdje su razvijene republike (Srbija, Hrvatska, Slovenija) kupile kajmak. Uglavnom je to razvijala Slovenija, dok se u Bosni i Hercegovini gurala bazna industrija”, prisjeća se Đug.

Danas gotovo da nema tragova od nekadašnjih bosanskohercegovačkih privrednih giganata “Energoinvesta”, Željezare, ŠIPAD-a, “Unisa”, “Kombiteksa”…

Omer Đug kaže da je za trenutno stanje najviše kriv rat koji je uništio infrastrukturu i objekte te prekinuo veze s kupcima: “Ono što danas sprečava da privreda krene naprijed s razvojem oličeno je u dvije glavne zapreke, od kojih je prva sivi kriminal, koji je zahvatio cijelo naše društvo. Druga zapreka jeste nedostatak kvantuma inteligencije i sposobnosti da se okupimo na državnom i na lokalnom nivou kako bismo došli do zajedničkog programa i zajedno ponudili rješenja. Već u pripremi rata taktika agresora imala je za cilj, između ostalog, i to da se dobar dio kvalitetnih bosanskih kadrova ukloni, pobije ili protjera. Bosna i Hercegovina je imala u privredi, kao, uostalom, u ukupnoj društvenoj strukturi, vrlo sposobnih ljudi. Spominjem Emerika Bluma, nekadašnjeg direktora ‘Energoinvesta’. Kada sam radio u Ministarstvu za energetiku i industriju, 1985. godine u posjetu nam je došla kineska delegacija koja je u Bosni i Hercegovini boravila pet dana, te su, između ostalog, željeli čuti iskustva rada ‘Energoinvesta’ i kasnije su priznali da su dolazili po iskustvo makroorganizacije privrede.”

KINA JE ŠANSA I ZA BiH

Krajem oktobra ove godine krenuo je prvi voz na pruzi Baku – Tbilisi – Kars (BTK), koji je nazvan Željeznica “Put svile” i ima za cilj omogućiti direktan put iz Kine u Evropu. Očekuje se da će u prvoj etapi godišnje prugom biti prevezeno milion putnika i transportirano 6,5 miliona tona tereta. Očekuje se da će značajna količina tereta između Kine i Evrope biti izmještena iz Rusije na novu dionicu jer će proizvodi na ovoj pruzi iz Kine u Evropu stizati mnogo brže. Značaj ove rute za našu zemlju nije zanemariv, jer saradnja s Kinom može donijeti različite benefite.

“Bosna i Hercegovina je evropska zemlja i pripada zapadnom krugu, gdje treba tražiti rješenja svog dugoročnog razvoja. Danas, u uvjetima svjetske krize, mogućnost uspostavljanja saradnje s velikom i snažnom zemljom kao što je Kina predstavlja ‘Božiji dar’, podsticaj za razvoj ekonomija pojedinih zemalja Srednje i Istočne Evrope, među kojima i Bosne i Hercegovine. Ohrabruju ambicije i programi naših susjeda, kojima također treba da se radujemo jer jačaju stabilnost i sigurnost u regiji. Još kao direktor ‘Kombiteksa’ inicirao sam uvoz kineskih štofova u vrijednosti od 4 miliona dolara, u aranžmanu vezanom za izvoz željezničkih šina RMK Zenica. Bosna i Hercegovina je dobro zastupljena u tome, aplicirala je projekt Rudnika i TE Stanari, revitalizaciju željezničke pruge Sarajevo – Beograd i Blok 7 TE Tuzla. Mislim da bi se mogao kandidirati i program izgradnje rudnika i TE TO u Brezi s toplovodom do Sarajeva, kakvim je idejnim rješenjem raspolagao i dr. Kemal Hanjalić, nekadašnji gradonačelnik Sarajeva. Radovalo bi me i kandidiranje revitalizacije unske pruge kao dio strateškog pravca Budimpešta – Split (Zadar), dalje prema luci Bari u Italiji i sjevernoj Africi, kao dio široke zamisli ‘Pojas i put’. Bilo bi dobro da se pojave, pa i preferiraju programi koji su zajednički za više kantona i za oba entiteta, a to su programi razvoja saobraćajne infrastrukture, vodosnabdijevanja, zaštite od poplava, od klizišta i sl.”, ističe Đug.

On smatra da je “Pojas i put”, kao kineski program povezanog biznisa i privredne saradnje, ujedno i dobar kamen kušnje za naše vlasti da se udruže i učine iskorak u pokretanju nove proizvodnje, izvoza i zapošljavanja.

Šanse su u tome svemu za Unsko-sanski kanton velike, ali je potreban naš aktivniji odnos i prijedlozi po tom pitanju. Bilo bi realno, kaže Đug, kada bi se našao barem jedan od programa s ovog područja, te je spomenuo nekoliko njih, od kojih je revitalizacija tekstilne industrije značajna šansa.

“Kraća studija urađena je i poslana Ambasadi Kine u Sarajevu. Studijom je predviđeno šest tvornica s ulaganjem od 47,5 miliona KM, proizvodnjom u vrijednosti do 150 miliona KM i blizu dvije hiljade zaposlenih. Zatim, program energetske efikasnosti stanovanja putem termoizolacije i toplifikacije oko 15.000 stambenih jedinica, gdje bi građani s uštedama na ogrjevu mogli otplaćivati svoje učešće. Potrebno je učešće Unsko-sanskih šuma jer bi se uštedjelo oko 40.000 m3 ogrjevnog drveta za druge namjene. Proizvodnja montažnih kuća, te podizanje 10 do 20 etnonaselja na odabranim turističkim destinacijama Martin-Brod, Kulen‑Vakuf, Štrbački buk, Duga Luka na Plješavici, Gata, Vrelo Krušnice, Osredci (s fazanerijom), Sanica, Lanište i druge slične destinacije za prijem turista iz zemlje i inostranstva. Tu je i poslovni centar ‘Kastanie biznis’ u Cazinu ili Bužimu, s jednom ili dvije prehrambene fabrike (pire-kesten i druge delicije), te mehaničkom ili hemijskom preradom drveta u osam grupa različitih proizvoda”, navodi Đug.

BIHAĆ MOŽE BOLJE

U općini Bihać na funkciji načelnika (predsjednika) u dva jednogodišnja mandata Omer Đug imao je zadatak da pokrene privredni razvoj Bihaća, što je, pogotovo po izbijanju “afere ‘Agrokomerc'” bilo veoma otežano: “Moj zadatak bio je da spašavamo bihaćku privredu, školstvo, zdravstvo, i u tome sam mnogo pomogao. Posebno je profitirala Bihaćka pivovara, tada u stečaju, čije su obaveze za opremu uvezenu iz Čehoslovačke u vrijednosti od oko 7,4 miliona klirinških dolara izmirene iz supergarancije Jugobanke. Nakon desetogodišnje gradnje, u mom mandatu je zvanično otvorena i poliklinika – Dom zdravlja u Bihaću, koja i danas funkcionira, a u to vrijeme predstavljala je jednu od rijetkih i modernih kliniku u Bosni i Hercegovini.”

U Bihaću se još uvijek može lijepo živjeti, smatra Đug, koji je proveo više od deset godina studirajući i radeći u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, ali se uvijek vraćao gradu na Uni. Da to nije samo obična floskula, Đug je dokazao ukratko ponudivši strategiju razvoja glavnog krajiškog grada i USK.

“Tokom cijelog ratnog perioda boravio sam u Bihaću. U to vrijeme napisao sam brošure Učimo od najboljih i Šanse za razvoj. Tada je bio aktuelan Vance-Owenov plan, u kojem je bihaćka provincija imala zapaženo mjesto – pored sadašnjeg prostora USK predviđala je i Bosanski Novi, Drvar, Grahovo i Prijedor. Brošuru Šanse za razvoj je rahmetli dr. Irfan Ljubijankić koristio kod pregovora u Švicarskoj. Bihać je od davnina regionalni centar s Univerzitetom, regionalnom bolnicom, sudskim i privrednim institucijama. To mu daje mogućnost da razvija klastere, inkubatore, institute i razvojne centre za unapređenje privrede, proizvodnje, njeno brendiranje i praćenje kvaliteta. Poželjna je konkretnija saradnja Univerziteta na razvoju i aplikaciji struke i nauke. Bihać ima vrlo povoljan geostrategijski položaj, blizinu Evropskoj uniji i Jadranu. Ima izvrsnu prirodnu okolinu. Cijelo jezgro grada, sa svojim starinama, opasano je vodotocima… Triangl slapova Krke, doline Une i Plitvičkih jezera čine bogomdanu kompozitnu cjelinu tri nacionalna parka kao simfoniju prirode. To Bihaću daje šansu za razvoj turizma, naravno, uz bolje prilazne puteve, bolju higijenu grada i najbolju ‘bosansku kuhinju’. Zato Bihać zaslužuje civilni aerodrom, više bazena u lječilištu Gata, bolje saobraćajnice i pristup centru grada… Ne treba zanemariti neprivredne djelatnosti, posebno školstvo, zdravstvo, kulturu i sport, jer su neophodni za razvoj grada, a Bihać ima za to sve preduvjete”, pojašnjava Đug.

Grad Bihać, kao uostalom i cijela BiH, nalazi se u izuzetno složenoj i teškoj situaciji, prije svega ekonomskoj. Gdje je izlaz iz takve situacije? Rješenje je, ističe Đug, u osmišljenom i dinamičnijem privrednom razvoju grada i okoline, razvoju realnog sektora, industrije i industrijske proizvodnje.

“Hendikep je što su do kraja devastirane predratne tvornice, ali i što je devastirana i industrijska kultura i industrijski pristup privređivanju u drugim oblastima. To bi se moralo nadoknaditi tehnološkim progresom u ‘greenfield’ investicijama i u novim industrijskim zonama. Razvoj grada treba osmisliti s građanima Bihaća i za potrebe tih građana. Potrebno je u Gradskoj upravi u službi za razvoj konstituirati poseban odjel za brzo rješavanje dozvola i ostale papirologije za građane Bihaća koji dolaze s inicijativom za privatni biznis, kao i biznis u partnerstvu javnog i privatnog sektora. ‘Conditio sine qua non’ za brži privredni razvoj jeste očuvanje čovjekove okoline i zdravlja ljudi. Za takav pristup potrebno je hitno ponuditi programe, prioritetno one koji mogu biti točak zamajac za razvoj ostalih djelatnosti. Navest ću samo neke: prerada komunalnog otpada 80.000 tona po sistemu ‘bioteh’ u gas i organski otpad, povećanje energetske efikasnosti termoizolacijom za 4.000 stambenih jedinica u Bihaću (10.000 na području USK), po 1.000 (odnosno 2.500) godišnje. Investiciju od 24 miliona KM (odnosno 60 miliona) KM finansirali bi građani s 25%, Fond za uzgoj i razvoj šuma 33%, proizvođači građevinskih materijala, banke, izvođači radova 10%, IPA fondovi 25%, grantovi za ekologiju 7%…

Revitalizacija tekstilne industrije na području Bihaća i Unsko-sanskog kantona (proizvodnja korda i velveta, momforiziranog pamučnog veša, bebi-garnitura iz niki-pliša, garnitura od damasta za hotele visoke kategorije). Urađena je kraća studija za Ambasadu Kine u kojoj se govori o ulaganjima od 42 miliona KM, gradnji šest tvornica, zapošljavanju do 1.800 radnika i godišnjem prihodu do 150 miliona KM. Naše mjesto u tekstilu je između Kine, kao najvećeg svjetskog proizvođača, i Italije, odnosno Francuske, koje imaju najbolja modna rješenja. Također, program razvoja komunalnih djelatnosti. Urađena je studija Razvoj Komrada je razvoj Grada kao dugoročna vizija koju treba prezentirati građanima. Plan reorganizacije ‘Žitoprerade’ u stečaju s općinskim sudom i povjeriocima, a u cilju pokretanja poslovanja silosa i mlina, te namirenja povjerilaca kroz poslovanje ili udjelima. Pokretanje mlina, koji je remontiran poslije rata, osiguralo bi uvjete za dalji razvoj finalne prehrambene proizvodnje. Također, proizvodnja i eksploatacija gipsa na utvrđenim rezervama kod Kulen-Vakufa u tri faze. Bihacit (kamen) je odmah iza Une glavno obilježje grada. Njegovo brendiranje i preporuka za razne namjene. Revitalizacija unske pruge za lokalnu, regionalnu i međunarodnu upotrebu”, navodi Đug, te ističe kako put od vizije, misije i strategije do realizacije programa može biti kraći ili duži, te dodaje kako potrebe zapošljavanja traže brža rješenja, ali kaže da ne treba brzopleto i ishitreno ništa lomiti preko koljena.

 

PROČITAJTE I...

Kako postići da srpski narod izbriše shvatanje da državi Srbiji pripadaju sve teritorije gdje ima Srba? Kako postići da srpski narod shvati da je srpska vojska ugrožavala druge narode i da oružana borba u koju je mobiliziran srpski narod nije imala karakter nužne samoodbrane, već da je imala karakter ugrožavanja drugih? Kako postići da srpski narod shvati da je prevaren od svojih vođa? Kako postići da srpski narod svoju kritiku usmjeri prema svojim vođama te da na toj osnovi doživi katarzu kao izmirenje osjećaja samilosti prema žrtvama počinjenih zločina s osjećajima straha da se slični zločini ne ponove

“Mi smo bili u kamionu i samo sam čula kako žene plaču, onda sam pogledala i vidjela kolonu pored puta, idu sve ljudi zarobljeni u paru. Moja mama je prepoznala neke komšije. Malo dalje na igralištu bilo je mnogo ljudi zarobljenih. Nastavili smo dalje i sreli ponovo još jednu kolonu zarobljenika, u kojoj smo poznali babu i Sabahudina. Sabahudin je mene vidio, nasmijao se i mahnuo mi rukom. To je bilo u Sandićima otprilike, prema Kravici, tako nekako. Na sebi je imao zelenu majicu i trenerku svezanu oko struka. Kada su ih vidjele, mama i sestra pale su u nesvijest”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!