Propaganda je da je na Zapadu sve mnogo bolje

Sabit Milinkić rođen je u Turiji. Prije odlaska u Sydney (1986) radio je u Fabrici sode u Lukavcu. Radio je u nekoliko multinacionalnih kompanija (automatsko vođenje industrijskih sistema), a trenutno je zaposlen u finskoj kompaniji “Valmet”. Objavio je dvije knjige poezije (Kofer, 2014. godine, i Sa ovih daljina, 2017. godine), kao i autobiografski roman Izet. Svjedok jednog vremena, 2009. godine, ali i nemali broj tekstova publicističke prirode koji uglavnom govore o Bosni i Hercegovini i povijesnoj tragediji njenog naroda

Razgovarala: Naida MUJKIĆ

“Svi su vikali: ‘Tito! Partija!’ Neki su urlikali kako bi se njihovi glasovi čuli i nadjačali masu koja je bila gotovo u deliriju. Odjedanput se masa pokrenula. Ljudi koji su stajali na trotoaru bili su gurnuti na ulicu koja je bila zabranjena za stajanje. Milicija je reagirala po propisu. Počeli su udarati narod pendrecima. Nije se moglo nazad jer je bio nepremostiv živi zid od onih koji su željeli vidjeti svaki trenutak ovog velikog događaja. Nekoliko milicionera udaralo je jednog rudara koji nije imao kud. Kad god bi se podigao, uslijedila bi nova serija udaraca po tijelu. Padao je na leđa, ustajao pa se stropoštavao nekontrolirano na glavu.”

Ovim riječima, kojima se opisuje dolazak Tita u Banoviće, započinje knjiga Sabita Milinkića Izet. Svjedok jednog vremena, u kojoj glavnog aktera prati sjećanje na ovaj događaj tako što mu se konstanto smjenjuju slike Tita i rudara koji iznemogao pod udarcima milicijskog pendreka iznova pada.

Sabit Milinkić rođen je u Turiji, malom mjestu na jezeru Modrac. Prije odlaska u Sydney (1986) radio je u Fabrici sode u Lukavcu kao inžinjer za automatiku. Radio je u nekoliko multinacionalnih kompanija (automatsko vođenje industrijskih sistema), a trenutno je zaposlen u finskoj kompaniji “Valmet”. Objavio je dvije knjige poezije (Kofer, 2014. godine, i Sa ovih daljina, 2017. godine), kao i autobiografski roman Izet. Svjedok jednog vremena, 2009. godine, ali i nemali broj tekstova publicističke prirode koji uglavnom govore o Bosni i Hercegovini i povijesnoj tragediji njenog naroda. Povod našem razgovoru jeste njegova druga knjiga poezije objavljena početkom ove godine u Sarajevu, u kojoj Milinkić tematizira Bosnu i koja je istovremeno prožeta nostalgijom – neizlječivom bolesti 20. stoljeća, ali i aktuelnim prilikama u Bosni i Hercegovini, iz koje svakodnevno odlazi sve više (mladih) ljudi.

Čim je jezik dat, čim je okušao svoju stvaralačku moć, morao je zaključiti da je porodio i svoju suprotnost, svoje granice, sredstva vlastitog proricanja, kako primjećuje Onfrey. Reći ne znači ozlovoljiti snagu neke sile, kategoričnost neke energije koja se suprotstavlja. To znači i moći. Moći se suprotstaviti realnom. “Nisam slijep / ali ne mogu da vidim ljude”, kaže Milinkić u jednoj pjesmi, implicirajući da je došlo vrijeme da se zabrinemo: nevinost i bezbrižnost jesu iza nas, cinizam i mirna savjest također. S druge strane, u drugoj po redu zbirci pjesama nastoji se ozvučiti ništavilo ljudskom riječju, prevladavanje pustinje stalnom borbom u njoj samoj da se osmisli i realizira.

STAV: U jednom ranijem razgovoru rekli ste mi da niste otišli iz Bosne, nego iz Jugoslavije. Znači li to da je osamdesetih godina bilo teško komunicirati s onima koji govore istim jezikom?

MILINKIĆ: Vi ste upotrijebili izraz “komunicirati”, tj. pojam koji, čini se, prije svega, podrazumijeva svakodnevno sporazumijevanje između ljudi. No, ovdje je riječ o historiji, državama, politici, društvenim sistemima, tj. restrukturiranju pogrešno ucrtane karte Evrope i nezavidnog položaja Bosne i Hercegovine u tom kontekstu.

Nažalost, to traje još od perioda Jugoslavije, u kojoj je bosanska država bila potcijenjena. U tom kontekstu potčinjenosti i neprirodne integracije država Južne Evrope u jednu, da kažem “vještačku” tvorevinu, Jugoslaviju, ja sam rekao, računajući na historijsko pravo samostalnosti moje zemlje, da sam otišao iz Bosne, ne iz Jugoslavije.

STAV: Kako tumačite gledišta onih koji propituju “jesu li bivše jugoslavenske kulturne čaršije mnogo dobile zatvaranjem u nacionalne atare”?

MILINKIĆ: U ovom kontekstu, “nacionalni atari” fabricirana je forma, tj. neprikladan izraz za osamostaljenje Bosne i Hercegovine. Ta samostalnost podrazumijeva sve vrste sloboda naroda koje nije imao u okviru Jugoslavije. A to su: pravo na jezik, dakle bosanski jezik, vjeru, kulturu, političke slobode, tradiciju, razvoj, nauku, vlastiti identitet itd., a što je u Jugoslaviji narodu Bosne bilo u velikoj mjeri uskraćeno. Bosna i Hercegovina je osamostaljenjem dobila sva ta prava i sada se razvija u jednu slobodnu, evropsku i demokratsku državu u kojoj svi građani mogu uživati navedene slobode.

STAV: Vaš iskorak u pravcu koji se potpuno razlikuje od posla kojim se bavite bilo je objavljivanje Vaše knjige Izet. Svjedok jednog vremena. Kako je došlo do tog presedana?

MILINKIĆ: Nažalost, nisam imao privilegiju braniti Bosnu jer sam otišao prije više od trideset godina. Pratio sam tokove agresije koja je došla iz Srbije i Hrvatske, potpomognuta, naravno, domaćim izdajnicima. Zapad je dio svijeta gdje se sve planira, tako da je Bosna, po mojim saznanjima, trebala nestati u krilu agresivnih susjeda. Međutim, ni velike sile nisu pretpostavile da Bosna ipak ima kritičnu intelektualnu masu koja je bila u stanju organizirati narod za odbranu zemlje kroz jednu modernu političku partiju. Tvorac te ideje bio je predsjednik Alija Izetbegović. Svojom karizmom, vizijom i snagom intelekta uspio je razumjeti pretenzije Zapada i ući ravnopravno u diplomatsku borbu sa svjetskim moćnicima. Tu je bitku i dobio, a rezultat je nezavisnost države Bosne i Hercegovine nakon više od pet stotina godina. Ne treba svakako zaboraviti otpor bosanskog naroda. Gledajući to odavde, bio sam fasciniran. Poslije agresije, u Bosni je bilo sporno ko je za što zaslužan pa nije bilo analize koja bi osvijetlila ulogu predsjednika Izetbegovića. Uzeo sam bilježnicu i olovku i krenuo pisati hrabro knjigu o njemu, bez nekog naročitog koncepta. Koristio sam brojne analize iz “zapadnih” djela o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, koju Zapad često naziva “građanskim ratom” kako bi oprao svoju odgovornost za agresiju i genocid počinjen nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Knjigu sam napisao za sedam mjeseci.

STAV: Zanima me kako pomirujete “surovost” svijeta u kojem živite i pjesničke istine o “umornom” zavičaju ?

MILINKIĆ: U mom imenu leži i odlika mog karaktera. Zahvaljujući svom bosanskom porijeklu, a uključujući način mišljenja, kulturu, vjeru i nacionalni ponos, svakodnevno se odupirem surovosti i svireposti zapadnog društvenog sistema. Čak se sa zadovoljstvom s njime nosim budući da na izvjestan način time potvrđujem i vrijednosti zemlje iz koje dolazim. Mogu s pravom reći da nikada nisam ni došao u Australiju, ali u njoj živim i radim godinama. Društvena pravila koja ovdje vladaju jednaka su i za Britance, koji su vlasnici, uvjetno kazano, ove zemlje, kao i za mene. Nisam morao ništa pomirivati. Sve je doputovalo sa mnom ovdje, cijela Bosna. Kad je to tako, moji pogledi na svijet i moj umorni zavičaj, kako Vi to nazivate, izvire i teče prirodnim tokom u mojoj poeziji.

STAV: Je li čovjek ikada sam?

MILINKIĆ: Osamljenost u nekom širem smislu može biti i intelektualno bogatstvo čovjeka. Plodnost njegove duše. Takva je osoba uvijek spremna za stvaralaštvo. Čovjek koji “ne zna” plašljiv je čovjek i treba mu zaštita, dakle, trebaju mu drugi ljudi na koje će se osloniti. Drugi aspekt usamljenosti jeste dio tehnološke kulture koju tradicionalni mozak teško prihvata. Umjesto da komunicirate s prijateljima, vi živite s mobitelom. Umjesto da gledate kako vam djeca rastu, vi gledate televiziju. U realnosti, čovjek je socijalno biće i uvijek nađe sebi trenutak da zadovolji taj dio svoje duše kako bi ostao mentalno zdrav, tj. da se ponekad druži. Treća vrsta osamljenosti jeste ona koju mnogi u Bosni nisu osjetili, a to je migracija. Život izvan sebe, svog unutarnjeg Ja. Život u kome čovjek postaje neko drugi. Često je nakon mnogo godina neprepoznatljiv i samom sebi, pa kad se vrati u Bosnu, pita se kako su se ovi ljudi promijenili ne primjećujući da je on drugi čovjek.

STAV: Jesmo li nešto izgubili udaljavanjem od religiozne vizije svijeta?

MILINKIĆ:   Ne mislim da se čovjek udaljio od vjere. Ali, definitivno je postao udaljeniji od religije (kao institucionalnog oblika vjerovanja) u mnogim društvima, tj. svakodnevnog prakticiranja. Religiozna vizija svijeta jeste neka vrsta predodžbe o onome što svete knjige donose. Ali, i to je zasnovano na principu koliko je čovjek, pojedinac, u stanju dokučiti svijet o kojem vjera govori. Religija je važna jer nas na izvjestan način disciplinira. Ona nas čini civiliziranim bićima paralelno s ulogom filozofije, odnosno naučnih saznanja. Tako se u modernim društvima, a i u glavama ljudi, može uočiti pomirenje između religiozne vizije svijeta i tehnološke kulture. Mnogo je pisano o tome kako tehnološka kultura želi preuzeti ulogu Boga, s čime se ja ne slažem.

STAV: U Vašoj posljednjoj knjizi Sa ovih daljina dominira stvarnost u kojoj postojite. Znači li to da od te stvarnosti ne možete ili ne želite pobjeći?

MILINKIĆ: Objektivna stvarnost, tj. naše okruženje, može nas usvojiti ili zarobiti, ali može od nas načiniti i slobodnog čovjeka. Da bismo preživjeli, moramo ići u susret surovosti. No, šta je ustvari surovost? To danas nije priroda, nepogode, potresi itd., nego je to – čovjek. Sve dolazi, dobro i zlo jednako, od (ne)razumijevanja. Ljudi čine zlo zato što se međusobno ne razumiju. Tu je rješenje Gordijevog čvora. Ako uspijete razumjeti ljude, naći ćete njihovu dobrotu, svakako ako su vam očekivanja realna. A ako ste u stanju da opraštate, onda se oslobađate svih stega i osjećate se slobodnim. Ja se osjećam slobodnim. No, ipak u tom konceptu slobode uvijek ima nešto što vas drži pa ne možete maknuti.

STAV: Kad opisujete svakodnevnicu kao “kontinuirano traženje”, primjećuje se da su ti prostori krajnje ispunjeni. Dakle, šta ste radili trideset godina u Australiji?

MILINKIĆ: Ovdje sam došao ne da bih jeo, jer u Bosni ima i previše kruha. Moja odiseja se sastojala u otkrivanju svijeta, u, da tako kažem, razumijevanju načina mišljenja velikih naroda, u ovom slučaju Britanaca. Danas radim na najsofisticiranijim ili, ako hoćete, najmoćnijim kompjuterskim sistemima koji postoje. Živeći i radeći u Bosni, kao mlad inžinjer bio sam fasciniran tehnološkim otkrićima zapadnog svijeta, što je neoporecivo. Razmišljao sam o tome kako je moguće da u Bosni nismo u stanju uraditi nešto slično. Onda sam rekao samom sebi da je jedini način otići, živjeti i raditi s tim ljudima i vidjeti kako oni razmišljaju. Mogao sam završiti na ulici i nikada to ne bih saznao, ali, imao sam sreće. Prošao sam kroz mnoge multinacionalne kompanije čija imena možete vidjeti po svjetskim centrima i njihovim visokim zdanjima. I danas radim na sistemima za vođenje koji mogu upravljati avionima, fabrikama, brodovima itd. Izučavajući zapadni sistem rada i samu strukturu društva, otkrio sam da, naravno, zapadnjaci nisu ništa “pametniji” od nas. Ključ uspjeha jeste kako organizirati državu, tj. naći modul za najbolji sistem rada, a koji je prikladan našoj kulturi i običajima. Znači, nemoguće je primijeniti njemački sistem ili, recimo, engleski u Bosni, on mora biti bosanski. Mi u Bosni danas imamo uređeno društvo i zakone. Ako ih počnemo poštovati od danas, za tridesetak godina bit ćemo visoko razvijena evropska zemlja. Nemojmo biti u zabludi i očekivati da to isključivo političari za nas urade. To moramo mi, narod, na svakom nivou.

STAV: Srce Vaših knjiga jeste Bosna. Čini li se da ono o čemu polemizirate u svojim knjigama emanira utopijski duh?

MILINKIĆ:   Bosna nije nikakva utopija za mene. Bosna je realnost. No, ljudi u Bosni često su zavarani zapadnom propagandom kako je na Zapadu sve mnogo bolje. Svakako da u Bosni imamo nevjerovatne moralne i intelektualne kapacitete, uključujući prirodne izvore, da možemo napraviti pravo blagostanje. Šta hoću da kažem: u Bosni inžinjer nema posla. Ako mu ponudite da čisti ulice, neće prihvatiti, a na Zapadu često čisti klozete, ili živi od državne pomoći i ostatak života se krije po sirotinjskim četvrtima, dok u Bosni, naravno, priča bajke. Toj zapadnoj propagandi i mi doprinosimo.

STAV: Mislite li da će doći trenutak da se preuzme odgovornost za domovinu u kojoj bi građani znali da samo od njih zavisi njeno postojanje?

MILINKIĆ: Danas mnogi hoće i odlaze na Zapad. To je dobro. Taj sloj društva nije sposoban niti želi preuzeti odgovornost za vlastitu zemlju. Od njih Bosna nema koristi. Oni koji ostaju već preuzimaju odgovornost za razvoj zemlje i za vlastitu sudbinu. To je lijepo vidjeti. Većina to danas u Bosni ne vidi jer se prolazi kroz teškoće. Mislite da ovdje ljudi ne prolaze kroz teškoće, u zemlji koja nije osjetila ekonomsku krizu? U Sydneyu hiljade inžinjera nema posla, čiste, rade što ima, ili ne rade ništa. Doktori nauka ovdje često rade najniže poslove, jer “pametni poslovi” jesu samo za sposobne.

STAV: Može li “svakidašnja priča o Bosanskoj Ženi, koja nije niti upredena niti umotana, koja nosi odjeću tijesnu, a prostranu”, podnijeti ironiju svog vremena, a da pri tome ne bude stigmatizirana? Je li ona, dakle bosanska žena, kako Vi ističete, autentična?

MILINKIĆ: U jednom razgovoru, predsjednik Alija Izetbegović rekao je da neobrazovana i neemancipirana žena u Bosni ne može odgajati djecu za buduća vremena. Bosanska žena već se dugo obrazuje i emancipira. Ženu stigmatizira dogma, bilo religiozna ili neka druga. Naravno, ne može religija niti bilo kakvi lobiji ograničavati slobodu i prava žena u Bosni. Žena mora biti slobodna da bi društvo bilo slobodno i napredno. Bosanska žena mora biti dio svih trendova i ravnopravan kreator društvenih zbivanja. Bez toga nema progresa niti napretka u državi.

 

PROČITAJTE I...

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!