Proljetni se miris širi: Pospremanje i prestrojavanje pred oktobarske izbore

Ključno političko pitanje predstojećih izbora, ali i ključno političko pitanje države jeste izborni uspjeh, te s njim vezani politički status i kapacitet SDA kao jedinog ozbiljnog i autentičnog političkog predstavnika bošnjačkog naroda. Od toga će uveliko u narednim godinama ovisiti sudbina Bosne i Hercegovine, i naročito Bošnjaka u njoj

 

Proljeće je godišnje doba kada se sve zanavlja i obnavlja, kada se, nakon zimske mrtvaje, tišine i sna, ponovo budi život. Tako je i s našom političkom scenom koja, iako nipošto nije spavala zimski san, ipak kao da funkcionira u skladu s ritmom lokalne flore i faune. Čitav politički ekosistem meškolji se i budi, pogotovo jer se treba spremati za jesenje izbore. Neke od naših političkih zvjerki vrše proljetno čišćenje i pospremanje i odbacuju staro krzno na koje se tokom vremena uhvatilo isuviše parazita i nametnika, neki su osjetili “zov prirode” pa puštaju glasne i strasne pozive na parenje pokušavajući privući partnera, neki opet poput onih martovskih zečeva naprosto luduju okolo praveći spektakl od samih sebe dok političke grabljivce i predatori love agresivnom mimikrijom i kamuflažom te rade ono što i uvijek: pretvaraju se da su ono što nisu, privlače naivne žrtve i lahak plijen, a zatim se obrušavaju na njih s visokih tornjeva.

No, krenimo redom.

Izgleda da je konačno kucnuo čas da SDA, na veliku radost svoje baze i svakog patriote, konsolidira redove i riješi se balasta i tereta koju su joj godine, prošlo rukovodstvo i pogrešna kadrovska politika vezale oko vrata. Pogotovo je dobrodošlo odstranjivanje kadrova koji ideološki, karakterno, moralno i svjetonazorski u suštini nemaju ništa sa strankom koju je utemeljio Alija Izetbegović. Ovi paraziti, krpelji i nametnici crpili su godinama resurse, politički kapital i životnu snagu stranke, a zauzvrat je stranka od njih dobila samo narušen i poljuljan kredibilitet u narodu, gomilu spavača i potencijalnih petokolonaša u svojim redovima i na kraju ljute suparnike na političkoj sceni.

Veliko proljetno spremanje bilo je prijeko potrebno i, ma koliko bilo opasno što se čišćenje dešava više radi tempiranja aktivacije infiltriranih elemenata, i to u predizborno vrijeme, to je ipak trend koji treba pozdraviti. Nadati se da će se SDA u potpunosti vratiti nekadašnjoj politici principa i odbaciti sve vanjske ili unutrašnje sugestije i poticaje da svoje djelovanje zasniva na dnevnoj i navodnoj realpolitici, što je u našem kontekstu samo termin za zanemarivanje bilo kakvih čvrstih principa i standarda.

SDA je državotvorna i temeljna bošnjačka stranka i, ma koliko se to nekome ne sviđalo, njeno zdravlje izuzetno je bitno za Bošnjake kao narod te time i Bosnu i Hercegovinu kao državu. Koliko je to u stvari tačno, najbolje pokazuju bjesomučni i neprestani napadi izvana, ali i iznutra, kako na Bakira Izetbegovića kao predsjednika, tako i na samo stranku i njeno jedinstvo. Ključno političko pitanje predstojećih izbora, ali i ključno političko pitanje države jeste izborni uspjeh, te s njim vezani politički status i kapacitet SDA kao jedinog ozbiljnog i autentičnog političkog predstavnika bošnjačkog naroda. Od toga će uveliko u narednim godinama ovisiti sudbina Bosne i Hercegovine, i naročito Bošnjaka u njoj.

KOMŠIĆEV LJUBAVNI ZOV

S druge strane, umjesto da pospremaju i sređuju stanje unutar vlastitih redova, neke od ljevičarskih stranaka i ličnosti izgleda da su, valjda svjesni vlastite individualne i pojedinačne nemoći, osjetili neutaživu želju za fizičkim sjedinjavanjem i pronalaskom partnera te su se počeli sladosrsno glasati. Tako je Željko Komšić ispred DF-a pismeno pozvao sve stranke ljevice na ujedinjenje. Koga u Bosni i Hercegovini Komšić smatra ljevicom, pokazao je time što je pozive ostavio pred jazbinama SDP-a, Naše stranke i Građanskog saveza, a kao datum mogućeg sparivanja i sjedinjavanja označio je 9. maj, kao dan pobjede nad fašizmom.

Komšić nije predložio tek obično parenje nego pravo pravcato sjedinjavanje gdje bi se ove stranke utopile jedna u drugu i kadrovski i simbolima, čime bi nastao potpuno novi i navodno mnogo jači politički organizam. Koji su razlozi ovakvog Komšićevog poteza, teško je konkretno reći, pogotovo što je upravo Komšić bio taj koji se svojevremeno ćelijskom diobom otcijepio od SDP-a, optužujući tadašnje rukovodstvo za autokratiju. Je li u pitanju sabotiranje same ideje o ukrupnjavanju ljevice, pa se iznose neprihvatljivi uvjeti da bi se ideja unaprijed torpedirala, je li riječ o Komšićevoj namjeri da vlastitu stranku trampi za eventualnu podršku za kandidaturu za člana Predsjedništva, ili se konačno prihvatila i usvojila činjenica o nedostatnoj političkoj težine svake od ovih stranka da samostalno osvoji vlast, još se ne može pouzdano reći.

Za sada, Komšićevi kadrovi, poput Maje Gasal-Vražalice, zastupnice DF-a u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, kao glavni razlog za ovu nesvakidašnju gestu, inače vlastohlepnog Komšića, navode želju konačnog obračuna sa SDA, i to u trenutku kada percipiraju da je ta stranka na koljenima, te osvježavanja ljevice s novim liderima i kadrovima. Ovakav cilj i nije baš najlogičniji jer ni razjedinjena ni ujedinjena ljevica ne može privući SDA-ove glasače, tako da ovakve izjave imaju smisla jedino ako su na fonu strahovanja od mogućeg koaliranja neke od ovih lijevih stranaka sa SDA, što bi ujedinjenje onemogućilo. Također, nije jasno kako može doći do pojave novih lica ako se ujedinjuju već poznati i stari politički subjekti.

Reakcije na ovakav Komšićev ljubavni zov bile su različite. U Našoj stranci su mlako i oprezno podržali ovakve namjere, no, čini se, s indirektnom porukom da se, prije svega, trebaju ujediniti sve stranke nastale raspadanjem nekadašnjeg SDP-a, tj. današnji SDP, DF i GS, kojima bi se tek onda pridružila NS kao nekakva građanska prikolica. Ovakva načelna podrška NS, traženje uloge mlađeg partnera u otvorenoj i slobodnoj vezi i insistiranje na navodnom liberalizmu, a ne socijalizmu NS, poprilično je u skladu s dosadašnjim djelovanjem NS, koji voli djelovati bez prihvaćanje bilo kakve krupne političke odgovornosti, jasnog pozicioniranja ili čvrstog opredjeljenja.

EPSKI TWITER-JUNACI

SDP, s druge strane, u početku ipak nije otvoreno i javno odbio ovakvu nezgodnu Komšićevu ponudu, ne želeći da u javnosti ispadne saboter ujedinjenja. Ipak, sudeći po prvim neslužbenim izjavama nekih svojih kadrova putem medija, za SDP je ovo bila mrtva ideja od koje nema ništa. To su iz SDP-a ubrzo i potvrdili, javno izjavljujući da ju odbacuju, jer je neozbiljna i jer u suštini znači gašenje SDP-a, a pri tome su još pozvali Komšića da povuče vlastitu kandidaturu za člana Predsjedništva. Pravi su razlozi, naravno, prozaične, a ne ideološke prirode; ujedinjenje na način na koji je to predložio Komšić podrazumijevalo bi princip pariteta po kojem bi jedna ipak ozbiljna stranka s dugom tradicijom djelovanja, kakva je SDP, trebala predati stranačku infrastrukturu i ugasiti se i utopiti u projekt u kojem bi se njeni kadrovi tretirali jednako kao oni DF-a, stranke koja se kadrovski raspada i koja nema nikakav politički kapital osim Komšićevog već dobrano narušenog imidža, ili čak GS-a, virtualne političke organizacije praktično samo dva, iako vrlo glasna lica, koja nema niti formalni status parlamentarne stranke. SDP takvim ujedinjenjem ne bi ništa dobio, a izgubio bi praktično sve.

Naravno, najsnažnije reakcije na Komšićev grleni zov ljubavi došle su od onih koji bi najviše i dobili takvim sjedinjavanjem stranaka ljevice po principu pariteta. Emir Suljagić i Reuf Bajrović, kao jedina dva avatara GS-a, odgovorili su na Komšićev poziv ekstatičnim uzbuđenjem od kojeg se zatresao Twitter. Izgleda da se Bajroviću i Suljagiću, koji su, jednom okusivši vlast, postali doživotni ovisnici, te se otada očigledno zlopate van fotelja i funkcija, sama ideja da bi mogli na lijepe oči i bez ikakvog truda postati bitan dio daleko veće organizacije, i time dobiti na upotrebu gotove stranačke infrastrukture, tradicije i legitimitet, učinila prilikom života.

Njihovo gotovo erotsko uzbuđenje bilo je toliko da su se počeli ponašati poput Martovskog Zeca i Ludog Šeširdžije. Bajrović je izgubio svaki osjećaj za mjeru pa je počeo otvoreno twittati kako je život prekratak da bi ga se provelo u opoziciji i uveseljavati publiku grunfovskim izjavama da je mnogo više vlasti ako si vlast nego opozicija. Uvijek konfliktni Suljagić zastrepio je da bi im ovaj golub na grani mogao odlepršati pa je počeo paranoirati i galamiti kako su se čitava SDA i svi zli nacionalisti udružili da spriječe ovaj njihov životni uspjeh i angažman. Ipak, za sada se čini da od ovog ujedinjenja neće biti ništa, barem ne tako kako su se ponadali iz GS-a, te je stoga očekivati nekoliko sedmica bijesnih statusa na Twitteru u kojima će Suljagić i Bajrović otkrivati sve aktere reakcionarne zavjere da se osujeti taj historijski moment.

GUSKE U MAGLI

Dugo odlagani SDA proljetni politički klistir nam je pokazao i kakvi su se sve paraziti sakrivali unutar stranačkog organizma. Svjetlo dana ugledali su raznorazni politički projekti nastali istupanjem ili odbacivanjem raznih neumjereno ambicioznih karijernih političara. Pa smo tako dobili banovićki Pokret demokratske akcije (PDA) Mirsada Kukića, čovjeka koji u načinu organiziranja baštini mnoge elemente nekadašnjeg abdićevizma, u šta se ubraja i monopol nad ekonomskim tokovima male sredine od samo jedne neumjereno ambiciozne osobe – Mirsada Kukića. To za rezultat ima i politički, ali i monopol na javni život te sredine, a sve skupa podsjeća na modernu verziju feudalizma ili radnju nekog vesterna B-kategorije.

U Sarajevu se pojavio duhovito nazvani projekt Narod i pravda, na čijem je čelu dojučerašnji SDA premijer Kantona Sarajevo i njemu slični ambiciozni, ali i nezadovoljni bivši kadrovi SDA. Da su politički kapaciteti bivšeg premijera Konakovića i kompanije oskudni i da ih najvjerovatnije čeka sudbina koja je uobičajena za sve SDA političke otpatke, djelovanje na nivou lokalno interesnog udruženja koje jedva prelazi ionako nizak izborni prag i onda prodaje koalicioni potencijal za lične usluge, pokazao je ne samo način na koji je Konaković smijenjen već i ko je glasao, a ko ne za njegovu smjenu.

Tu je odranije i tzv. Nezavisni blok, čije se opetovano štetočinstvo najbolje vidi ondje gdje je situacija po Bošnjake i najosjetljivija, u manjem entitetu, gdje su kadrovi NB, poput Nedima Čivića, u saradnji s SBB-ovim kadrovima, poput Admira Čavke, i medijima poput Dnevnog avaza pomogli ne samo sabotiranje svebošnjačke koalicije nego i krenuli u prljavu medijsku ofanzivu kojoj je cilj daljnje bošnjačko usitnjavanje i atomizacija. To nije prvi put da kadrovi ovih stranaka prave usluge srpskoj politici i Dodiku, a vjerovatno neće biti niti posljednji.

KAFE-KUHARICA BI DA RATUJE

Političke snage na koje proljeće nema velik utjecaj jesu lokalne političke grabljivice. One su aktivne tokom svih godišnjih doba, mada je već nekoliko godina primjetna njihova povećana aktivnost tokom februara. Tada obično pokušavaju zaskočiti i dovršiti svoj plijen, nekada pokušajem državnog udara kao 2014. godine, nekada političkom instrumentalizacijom boračkih protesta kao 2018. Cilj je uvijek isti, dolazak na vlast po svaku cijenu, jer s izborima i nemaju sreće. Jedna od karakteristika ovdašnjih političkih grabežljivaca i lešinara jeste agresivna mimikrija, gdje se predator kamuflira u ono što nije, ne bi li tako ohrabrio plijen da mu se približi.

Upravo je te prirode izjava Fahrudina Radončića, lidera SBB-a, koju je propratila i velika naslovnica u Dnevnom avazu, s koje Radončić grmi: “Po cijenu općeg rata, nema trećeg entiteta!” Ovakva izjava presedan je za Radončića jer ne samo da je Radončićeva dosadašnja politička pozicija bila da odnose među narodima treba relaksirati tako što će Bošnjaci Hrvatima dati ono što traže nego je Radončić do sada bio najbolji Čovićev politički, ali i lični saveznik, miljenik i najekstremnijih hrvatskih medija, pa je i izjave deset puta manje ekstremne od ove vlastite dočekivao paljbom iz stranačkog i medijskog oružja nazivajući ih “huškanjem na rat”. Sve je nevjerovatnije time što ovakva ratoborna Radončićeva izjava do sada nije prouzrokovala niti jednu jedinu reakciju njegovih hrvatskih koalicionih partnera ili njihovih medija. Niti jednu jedinu! Vrlo interesantno i indikativno.

Također, nema nikakve reakcije na ovu Radončićevu izjavu bilo iz Srbije ili Hrvatske. U Beogradu ne zasjeda savjet za nacionalnu bezbjednost, Vučić se ne vraća u zemlju s putovanja, beogradski tabloidi ne vrište da Radončić hoće da kolje Srbe, Kolinda ne dogovara sastanke uz posredovanje treće strane, hrvatski mediji nisu preplavljeni naslovima kako Radončić vrši majorizaciju Hrvata u Bosni i Hercegovini i sprema hiljade Bošnjaka na rat. A sve od toga bila je realnost kada je Bakir Izetbegović također spomenuo rat, ali u smislu da patriote Bosne i Hercegovine imaju pravo braniti svoju zemlju od onih koji hoće da je unište. Dobro, reći će neko, Radončić nije član Predsjedništva, njegove riječi nemaju tu težinu. Pritom zaboravljaju da ni Alija Izetbegović u ljeto 1990. godine nije bio na vlasti, ali je bio izvrgnut srpskoj medijskoj mašineriji odmah nakon što je na jednom od predizbornih skupova SDA iskazao spremnost da se Bosna i Hercegovina brani.

Ako nam je već vidljiva ovakva nevjerovatna razlika u reakcijama srpskih i hrvatskih političara i medija na izjave Izetbegovića i Radončića, zapitajmo se onda i otkuda baš ovih dana ovakve izjave Fahrudina Radončića, pogotovo jer je upravo Radončić svojevremeno učestvovao u hajci i optuživao Bakira Izetbegovića da hoće rat! Odgovor je vrlo jednostavan i logičan. Zato što su ovakve Radončićeve izjave unaprijed dogovorene s njegovim srpskim i hrvatskim političkim partnerima, zato što su one namijenjene isključivo za konzumaciju među bošnjačkom javnošću, zato što im se plasman ograničava na medije koje čitaju Bošnjacima, a svrha im je Radončićeva mimikrija patriotizma i njegovo kamufliranje u autentičnog bošnjačkog patriotskog političara kako bi se osvojile simpatije bošnjačkog glasačkog tijela i konačno došlo na vlast. Nakon toga, Radončić može nastaviti djelovati kao i do sada, u korist svojih srpskih i hrvatskih partnera i vlasnika.

PROČITAJTE I...

Moj stav je i dalje čvrst i ja istrajavam. Prvo, zbog toga što smatram da se i ovdje može ostvariti zavidna stručna karijera i afirmacija i u međunarodnim relacijama, i za to imam više primjera, kako svojih, tako i iz svog porodičnog okruženja. Dalje, kroz studentske razmjene imao sam prilike da se uvjerim u sve “blagodati” obećanog Zapada i iz prve ruke vidim kako izgleda taj život u nekom “obećanom” okruženju

Kamo sreće da postoje politički projekti koji će zaista uspjeti na priči o toleranciji i zajedništvu osvojiti poneki mandat u RS-u ili u Zapadnoj Hercegovini. Bila bi to pobjeda Bosne. Ovako, “zajedno i tačka” ostaju samo demagogija i mamac za bošnjačko biračko tijelo, odnosno onaj njegov dio koji se od Naše stranke da prevariti praznim pričama. Nije pošteno da se javno ne kaže kako nikada nijedan mandat nisu osvojili u Banjoj Luci, Bijeljini, Foči, Grudama, Posušju, Čitluku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!