Prolivači tuđe krvi

Ko zna koji put, Turska se susreće s kakofonijom iz raštimane Trumpove administracije. Razgovor između Trumpa i Erdoğana vjerovatno bi riješio “nesporazume” koje podmeću John Bolton i Mike, ali Trump je prezauzet borbom za zid na granici s Meksikom i blokadom američke vlade, pa je pitanje kada će se taj razgovor desiti. Ono što je očigledno, “multitasking” nije jača strana američkog predsjednika i pitanje je da li je uopće svjestan Boltonove subverzije

Da li će (bivša?) zvijezda rijaliti TV programa, trenutni predsjednik SAD-a koji je od rečenice “Otpušten si!” svojevremeno napravo “brend”, prepoznati potrebu da je izgovori svojim najbližim saradnicima – državnom sekretaru Mikeu Pompeu i savjetniku za nacionalnu sigurnost Johnu Boltonu? To bi bio logičan potez s obzirom na insubordinaciju koju su ova dvojica demonstrirala tokom “ofanzive šarma” po Bliskom istoku, na koju su poslati da američkim saveznicima objasne, a ne da mijenjaju, Trumpovu odluku o povlačenju američkih trupa iz Sirije izmišljajući uvjete pod kojima ono treba da se desi.

Bolton je u Jerusalemu, u kojem je bio prije posjete Ankari (8. januara), izmislio uvjete koje Turska mora garantirati potpisom da bi se američke trupe povukle iz Sirije. Jedan od tih uvjeta, koje je naglašavao u Izraelu, jesu garancije dobrobiti “kurdskim borcima”, što je eufemizam za preimenovanu terorističku bandu, tzv. Radničku partiju Kurdistana (PKK), koju je Trumpov prethodnik Obama promovirao u američke saveznike, a Trump ih promptno usvojio. “Imam snažnu poruku za Erdoğana”, poručivao je iz Jerusalema verovatno najagresivniji američki političar 21. stoljeća, kojeg karikaturisti najčešće prikazuju u vidu onog karaktera iz crtanih filmova o Dušku Dugoušku koji stalno puca iz dva revolvera – Riđobrki, Strmoglavi Bažda i Sima Strahota neki su od prijevoda originalnog imena Yosemite Sam. No, Yosemite Sam staložen je u poređenju s Boltonom, tipičnim predstavnikom ne samo neokonzervativaca nego i onoga što se u Americi naziva sokolovim piletom (chicken hawk) – ratobornima koji su na sve načine izbjegli da se sami bore u ratovima. Riječju, prolivači tuđe krvi.

Međutim, poruku (ko zna čiju) nije imao prilike isporučiti. Turski predsjednik Erdoğan imao je važnija posla kao što je redovno obraćanje poslaničkoj grupi Partije pravde i razvoja (AKP), u kojem je glatko odbio te uvjete nepoznatog porijekla.

Umjesto Erdoğana, delegaciju u kojoj su bili i šef američkog generalštaba general Joseph Dunford i ambasador James Jeffrey, sada na poziciji specijalnog američkog predstavnika u globalnoj koaliciji za borbu protiv ISIL-a, primili su Erdoğanov savjetnık İbrahim Kalın i zamjenici ministara.

TRAŽENE I OPCIJE ZA NAPAD NA IRAN

Bolton je napustio Ankaru rano popodne istog dana bogatiji za dvije crvene fascikle. Nije održao najavljenu konferenciju za štampu, a Kalın je na svojoj konferenciji, upitan o sadržaju fascikla, odgovorio da je jedan spisak ratnih zločina preimenovanog PKK-a, a drugi dosje o naporima Turske da zaštiti kurdsku populaciju u Iraku i Siriji. Fotografija koja je u turskoj štampi simbol duha sastanka prikazuje Kalına i Boltona u nekom hodniku nakon sastanka. Kalın visinom i govorom tijela dominira nad sićušnim Boltonom, koji izgleda kao satjeran između zida i neke ukrasne biljke.

Da bi stvari bile neprijatnije za Boltona, Pentagon je na frtutmu iz Ankare reagirao saopštenjem da je povlačenje počelo, a jedan neimenovani zvaničnik je citiran: “Ništa se nije promijenilo. Mi ne primamo naređenja od Boltona.” Iz ekskluzive portala Middle East Eye saznajemo da je američka delegacija došla s non-paper, odnosno nezvaničnom diplomatskom notom, u kojoj je pet uvjeta za povlačenje američkih trupa o kojima se treba pregovarati.

Ko zna koji put, Turska se susreće s kakofonijom iz raštimane Trumpove administracije. Razgovor između Trumpa i Erdoğana vjerovatno bi riješio “nesporazume” koje Bolton i Pompeo podmeću, ali Trump je prezauzet borbom za zid na granici s Meksikom i blokadom američke vlade, pa je pitanje kada će se taj razgovor desiti. Ono što je očigledno, “multitasking” nije jača strana američkog predsjednika i pitanje je da li je uopće svjestan Boltonove subverzije.

Pitanje nije nategnuto. U subotu 13. januara Wall Street Journal objavio je da je Bolton prošle godine zahtijevao od Pentagona opcije za napad na Iran. “'Pentagon je uslišio zahtjev Savjeta nacionalne sigurnosti da razvije opcije napada na Iran’, rekao je zvaničnik. Ali nije jasno jesu li prijedlozi stigli do Bijele kuće, niti da li je Trump znao za zahtjev”, piše Wall Street Journal.

No, vratimo se u Ankaru. Utorak, koincidentalno dan Boltonove posjete, dan je kada se održavaju sastanci poslaničkih grupa Parlamenta Turske. Iako je sjedio s İbrahimom Kalınom nekoliko kilometara dalje, Bolton je bio vrlo prisutan u salama u kojima se ti sastanci dešavaju. “Da li si Bolton ili si Dalton, ne znam! Ali kakva je to arogancija i bezobrazluk”, riječi su Devleta Bahçelija, lidera Partije nacionalističkog pokreta (MHP). Govore same za sebe. Isto tako, liderka Dobre partije (İP) Meral Akşener je za intervenciju koja treba da spriječi formiranje PKKistana, ili kako ga ovdje nazivaju koridora terora. Gle čuda, protive joj se kemalisti, Narodna republikanska partija (CHP) i (za očekivati) političko krilo PKK-a, Demokratska partija naroda (HDP).

Budu li SAD odlagale povlačenje iz Sirije “smiješnim izgovorima”, Turska će započeti intervenciju, rekao je u četvrtak (10. januara) ministar inostranih poslova Mevlut Çavuşoğlu turskoj NTV televiziji. “Mi smo odlučni kako na terenu, tako za pregovaračkim stolom i ne treba nam ničija dozvola”, dodao je.

Toliko o Boltonu i njegovim naporima da odloži povlačenje.

“NOVI POČETAK” S MUSLIMANSKIM SVIJETOM

Tog istog četvrtka Mike Pompeo bio je u Kairu, gdje je na Američkom univerzitetu održao govor čiji se značaj ne može precijeniti. Kao i svaka administracija do sada, i ova Trumpova najavljuje “novi početak” u odnosu na Bliski istok. U cjelini, govor je bio orgija samoveličanja i samohvala, do perverzije distorzirane samopercepcije, ali to nije ništa novo kada je riječ o SAD-u. Pompeo ga je počeo konstatiranjem “istine” da su SAD snaga dobra na Bliskom istoku. Tačka. Nema diskusije.

Prošlo je deset godina (nije, al’ zamalo) od čuvenog kairskog govora Baracka Obame i to neminovno nameće poređenje tih dvaju govora. Poređenje nije fer – Obama je vješt i karizmatičan govornik, a Pompeo ima problema s čitanjem i posjeduje karizmu gomile loja. No, s obzirom na to da je posvetio prvih pet minuta pljuvačini Obame i, mora se priznati, ne baš sasvim koherentne politike prema regiji koja je uslijedila, Pompeo je iznudio ta poređenja.

Dok se Obama (kao) izvinjavao za američke (štetočinske) intervencije, počevši od “priznanja” o nasilnom obaranju iranske demokratski izabrane vlade 1953. godine, Pompeo se izvinjavao što se Obama izvinjavao. Dok je Obama želio ostvariti “novi početak” s muslimanskim svijetom, Pompeo je, najavljujući “novi “pravi” početak”, praktično optužio Obamu za porast “islamskog” ekstremizma.

Međutim, ponavljam, poređenje nije fer iz jednostavnog razloga što su Pompeo (odnosno Trump) i Obama predstavnici različitih političkih opcija (različitih, ne miješati sa suprotstavljenim). Fer za poređenje jeste govor koji je tadašnja državna sekretarka u administraciji Busha 2 Condolezza Rice dala septembra 2005. godine na Univerzitetu Princenton. Uostalom, i administracije su uporedive po manijakalnoj agresivnosti (i činjenici da je Bolton u obje).

“Moramo priznati, kao što to činimo i u drugim dijelovima svijeta, da su sloboda i demokratija jedine garancije stvarne stabilnosti i trajne sigurnosti”, rekla je Rice tada.

Pompeo u Kairu: “Naša želja da se obraćamo samo muslimanima, a ne nacijama ignorirala je bogatu raznolikost Bliskog istoka i pohabala stare veze. To je potkopalo koncept nacionalne države, kamena temeljca međunarodne stabilnosti.”

Ovo o nacionalnim državama kao “kamenima temeljcima stabilnosti” mora biti zabrinjavajuće dalje od Bliskog istoka, posebno na Balkanu. Da li to znači neko novo crtanje granica?

Ono što je sigurno jeste da ova administracija nema nikakvu namjeru da povuče granicu između okupirane Palestine i Izraela. To nije spomenuto nijednom jedinom riječju. Jemen, u kojem SAD učestvuju u masakru i izgladnjivanju stanovništva, ušao je u govor jednom polurečenicom: “Nastavit ćemo da radimo ka trajnom miru.” Nastaviti? A počeli ste kada? Podrškom Saudiji da ga masakrira?

Projekt u koji su krenule SAD s tzv. Bliskoistočnim strateškim savezom (MESA) dobija zlokobne obrise. Klijenti i protektorati, odnosno vlastodršci u njima, bit će zaštićeni ako za prijatelja uzmu Izrael, a za neprijatelja Iran. To je dovoljan uvjet da se zaborave sve američke (nažalost samo) tlapnje o slobodi, demokratiji, ljudskim pravima itd. Condolezza Rice bila je upravu kada je zaključila da je njihov deficit generator mizerije na Bliskom istoku. No, djela nisu pratila riječi, naprotiv.

Spomenuo sam tri govora iz tri različite američke administracije. Sve tri najavljivale su preokret, novi početak i tome slično, a SAD-u u tih osamnaest godina (ako se ograničimo samo na te tri) nisu donijele na Bliski istok ništa osim ratova, smrti i destrukcije. Ako i želimo da povjerujemo Pompeu da su SAD snaga dobra, postavlja se pitanje kako onda izgleda snaga zla.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Nedavno se među nekoliko relativno nezavisnih američkih infoslužbi pojavio podatak da se “Hasbara” bavi subjektivnim oblikovanjem medijskih reportaža koje se odnose na Izrael, Palestinu, kao i na prateće pojmove, imenice, opise događaja i političke kovanice, te na ratnu i vojnu terminologiju. Otkrivena je njihova lista uputa za medije

Prijetnje izvođenjem mase na ulicu, prijetnje izbornoj komisiji koja radi svoju dužnost, te uopće podizanje napetosti vraća nas na pitanje o eventualnoj namjeri da krađa bude očigledna kako bi se obrtanjem situacije naglavačke i AKP-ovo traženje da se legalnim i legitimnim putem glasovi pošteno izbroje to predstavilo kao pokušaj uzurpacije, što bi bio dovoljan povod da se pokuša “Gezi park 2.0”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!