Prljavština u nama izlazi na jezik

Evidentno je kako i školska djeca, još u najnižim uzrastima, nerijetko psuju, a – svjedočio sam tome u nekoliko navrata – ponekad u tome uživaju i punu roditeljsku podršku. Slušao sam oca koji ponosito komentira: “Jeste li čuli kako babin sin zna lanut'”

Ne tvrdim da ne postoji, ali do sada nisam naišao na ozbiljniju analizu fenomena psovanja na našem podneblju. Tu pojavu mi je nekako najjednostavnije označiti upravo fenomenom jer, s obzirom na lična promišljanja, ali i učestalost ovakve prakse, ne mogu naći podesniju riječ. U nas se, jednostavno, psuje. Psuju i stari i mladi, i ruralni i urbani, i obrazovani i neobrazovani, i ‘vaki i ‘naki. Psuje se na svakom koraku, do te mjere da je psovka mnogima postala uzrečica na koju se sve manje obaziremo.

Asortiman psovki tako je osebujan i raznolik da to ponekad zdrav razum ne umije objasniti niti zdrav stomak može svariti. Čak se ustalila i anegdota kako našim ljudima, raseljenim po cijelom svijetu, nije toliko teško savladati svakojake jezike i uklopiti se u tamošnje sisteme. Sve to oni nekako prelome, ali nam teško pada što se na tim stranjskim jezicima često ne može onako svojski i s dna duše lanut’ kad za to dođe potreba i prilika.

Evidentno je kako i školska djeca, još u najnižim uzrastima, nerijetko psuju, a – svjedočio sam tome u nekoliko navrata – ponekad u tome uživaju i punu roditeljsku podršku. Slušao sam oca koji ponosito komentira: “Jeste li čuli kako babin sin zna lanut’!?”

Naravno, ni u javnom diskursu ne manjka ovakvog trenda, pa mnogi filmovi, serije i televizijski projekti za svoj uspjeh mogu “zahvaliti” psovci i nizu drugih pogrdnih sadržaja kojima obiluju.

E, sad, otkud u jednom narodu koji nije bio poznat po psovci i priprostom ponašanju ovakav fenomen? Ne znam, ali imam određene teorije koje mogu, a i ne moraju značiti nešto. No, prije toga ću, pomalo sjetno i zaneseno, odlutati u prošlost koja i nije tako davna, a tiče se nas i našeg podneblja.

Odavno nisam tako halapljivo i slasno “progutao” neku knjigu kao što je to bilo minulih dana kada sam čitao dnevnike rahmetli hafiza Hadžimulića. Više od tri decenije bio sam njegov savremenik, a osam godina skoro pa komšija. Sve to vrijeme nije mi se dalo ni da se upoznamo. Kako god, što nije bilo, vjerovatno nije ni trebalo biti. Ipak, čitajući spomenuta djela koja su, zapravo, njegove lične zabilješke što ih je uredno i redovno vodio, upoznao sam ga. Ali, ne samo njega nego i tadašnje Sarajevo i dušu našeg naroda u tom vaktu. Spoznao sam koliko smo nekada cijenili i poštovali učene ljude, učitelje, profesore, hafize, muderrise i, općenito, ljude od nauke, makar i ne bili muslimani. Osjetio sam s koliko se pažnje i uvažavanja odnosilo prema starijima, prema komšijama, prijateljima, a posebno roditeljima i rodbini. Oduševio sam se činjenicom koliko se u taj vakat – riječ je o prvoj polovini prošlog stoljeća – čitalo i zanimalo, ne samo za islamistiku nego i za književnost, historiju, sociologiju… Lično, često sam bio u prilici i sam ustvrditi kako su danas imami kudikamo obrazovaniji i načitaniji negoli ranije. Ipak, vidjevši, recimo, hafizov opus i lepezu pročitanih djela – a on je sve to uredno zabilježio – nikada više to neću ustvrditi.

Posebno me se dojmilo ponašanje omladine, tadašnjih đaka i studenata, odnosno, zašto ne kazati tako, momaka pubertetlija. Čedno ponašanje, stid kakav možemo čitati u pričama poput one o Aliji Lepiru i lijepoj Almasi, ahlak pravih muslimanskih mladića, povjerenje, držanje do date riječi. Spominje hafiz i “bezobraznosti” u tadašnjim mladalačkim razgovorima, ali pri tome misli na bezazlene nestašluke i šale, a nikako priproste riječi ili, gluho bilo, psovke. Nipošto! Čak se od onih kojima bi se, iz ovog ili onog razloga, otela poneka ružna riječ, nalik našim današnjim psovkama, zaziralo kao što se zazire i glava okreće od najveće sramote i pogani ovog svijeta.

O tome sam često slušao i od svojih starijih džematlija koji, umjesto bilo kakve riječi, uzdahom izražavaju svoje negodovanje na evidentno odsustvo stida kod današnje omladine. “Kad čovjek izgubi stid i obraz, od njeg’ se svačemu možeš nadati”, govorili bi mi. Kad već spominjem stid, sjećam se kako mi jedan fini dedo, rahmet mu duši, više puta ispriča svoju zgodu koju je doživio u autobusu za Blagaj. Prepoznatljive garderobe na sebi (hlače na peglu, prsluk i sako, te francuzica na glavi), taj je dedo usred ljeta putovao u Blagaj. Bila velika gužva u “prugi”, kako se ovdje voli kazati za autobus. Bezbeli, vrućina kakva zna biti samo u Hercegovini. Stoji dedo u krcatom autobusu, a do njega djevojka koja se nije mogla obući oskudnije. Dedo upravio svojim putem i ponosno gleda predase. Djevojka ga mjerka znatiželjnim pogledom i ne može se načuditi njegovom “stajlingu”. U neka doba mu dobaci: “Moj dedo, jesi se sputio, izgorit ćeš tako na ovoj vrućini.” Ali, ne lezi vraže, nije ni dedo od jučer; ima on svoj ponos i gard, a bogami i jezik. I baš tim svojim mudrim, ali iskrenim jezikom, dedo joj odgovori ‘vako: “Šćeri moja, dok meni izgori kapa, pa sako i prsluk, a onda košulja i potkošulja, ti ćeš biti i varena i pečena.”

Ne znam šta je dalje bilo – doduše, nagađam – ali sam siguran da ovog dedu i čitave generacije naših deda i nena, pa i očeva i majki zasigurno nisu odgojili roditelji koji su psovali i ružno govorili.

Za takvu tvrdnju imam i pismenu potvrdu, crno na bijelo. Naime, početkom 20. stoljeća, ponešto o nama, Bošnjacima, našoj kulturi, ponašanju i običajima zabilježio je Antun Hangi, obični seoski učitelj. Njegove zabilješke, odnosno čitavu knjigu, istinski je užitak čitati. Čitati i uzdisati.

Hangi opisuje naše kuće i odnose među ukućanima. Opisuje naše džamije i odnose među onima koji u džamije idu. Opisuje i naše ponašanje, ćud i karakter te kako mislimo i šta govorimo. Lijepo nas je opisao i o nama se lijepo izrazio. Između ostalog, zabilježio je i ovako: “Malo ima naroda u svijetu koji onako iskreno, onako odano i s uvjerenjem ljube svoju vjeru kao što je ljube bosanski muslimani. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u dragog Boga, velikog Allaha, pa, ako zatreba, on će ravnodušno podnijeti sve boli ovog svijeta, on će za vjeru svoju žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život svoj za svetinje svoje.”

Obratite pažnju na sljedeće riječi: “Bosanski musliman skoro je uvijek tih i sabran, govori malo, a, kad govori, pazi da ne rekne što odlična čovjeka nedostojno… Ja služim već 16 godina u ovim zemljama, ali sam rijetko kad čuo da bi i najprostiji musliman opsovao Boga ili sveca. Musliman mrzi i prezire onoga koji psuje i ne može da pojmi kako Bog gromom ne zgromi onoga koji ga huli. Putovao sam željeznicom iz Pakraca u Daruvar. U istim kolima bilo je više ljudi koji su se u inteligenciju ubrajali, a među njima i jedan musliman iz Banje Luke. Neki od mlađih putnika porječka se s kondukterom i opsova mu Boga, a naš mu musliman mirno, ali ozbiljno rekne: ‘Bog ti je dao te lijepe oči i ta lijepa usta da gledaš nebo i da ga slaviš, a ti ga psuješ. To je sramota! Velika sramota!’”

Kada sam prijatelju uručio Hangijevu knjigu na čitanje, po povratku mi je kazao kako ovakva djela danas treba staviti na policu s oznakom “naučna fantastika”.

Kako smo dospjeli do toga?

Ne umijem to drugačije objasniti osim onom predajom u kojoj stoji da je časnog Poslanika jedan čovjek najprije nahvalio na sav mah, a domalo nakon toga drugi izgrdio najcrnje što je mogao. Na oba je govornika Pejgamber kazao: “U pravu je.” Čuđenje prisutnih ashaba i njihovu nedoumicu odagnao je dodatnim objašnjenjem da svako daje ono što ima – onaj u čijem je srcu dobro može misliti i govoriti samo tragom svog srca, i obrnuto.

Naravno, to, primarno, ne mora značiti da mnogi među nama psuju samo zato što u sebi nemaju dobra. Dobro leži u svakome od nas, ali je nerijetko zapljusnuto obiljem negativnosti pa teško dolazi do izražaja. Tačnije, negativno i prljavo u nama dominira, a sve se reflektira kroz jezik.

Ima u svemu tome još jedan fenomen o kojem valja razmisliti. Šta ljudi psuju? Usudio bih se reći: uglavnom ono što im u životu nedostaje. Rijetko će vjernik koji prakticira svoju vjeru opsovati Boga, čovjek koji je dobro situiran ne psuje hljeb niti će onaj koji ima sređen život psovati sreću. Ljudi, svjesno ili nesvjesno, psuju upravo ono što nemaju ili za čim im duše žude.

Gdje je izlaz? Kratko i jasno: kućni odgoj. Iz kuće sve polazi.

A, otkud psovke u našim kućama? Tim fenomenom treba se ozbiljno pozabaviti.

PROČITAJTE I...

“Druže hodža, velike muke su me snašle i nema gdje nisam išao i na čija vrata udarao. Da ti skratim, mnogo ljudi mi je reklo da mi samo ti možeš pomoći, pa, evo me, pomagaj, ako Boga znadeš!” Hodža se još nije uspio ni snaći, a drug milicajac već je pričao kako mu se po kući dešavaju svakojake stvari; te mu se nešto prolije ili slomi, te mu je dijete hasta, te krava neće da spusti vime...

Sve liči na dobro poznati velikosrpski narativ o jadnim kmetovima i hrabrim hajducima koje ni krive ni dužne mrske zaptije udaraju na muke u “turskim” zindanima i tamnicama ili na šovinističku propagandu iz prošle agresije o “500 logora za Srbe” i bacanju “srpske nejači” lavovima u Pionirskoj dolini.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!