Prizivanje žutih prsluka

Svaki izbori dižu tenzije u svakom društvu. No, razlika od društva do društva jeste u mjeri do koje su politički igrači spremni ići u tom podizanju. CHP je već prilično dugo van okvira svake, a naročito političke pristojnosti. Pokušaj da se mase izvedu na ulice jeste karakteristično CHP postizborno ponašanje. Pokušano je to nakon referenduma 24. aprila 2017, a vjerovatno je najveći “grijeh” Muharema İncea u očima najtvrdokornijih pristalica CHP-a, što je, kako reče jedan novinar, “prekršio predizborna obećanja

Visoka izborna komisija Turske (YSK) objavila je kalendar (dinamiku) izbornog procesa za lokalne izbore 31. marta 2019. godine. Taj proces počinje (zvanično) 1. januara, 21. februara je posljednji rok za partije da predaju izborne liste, dok će definitivne liste kandidata biti objavljene 3. marta. Kampanja, odnosno propaganda, (opet zvanično) počinje 21. marta i završava se 30. marta u 18:00. To je, kako dvaput napisah, zvaničan kalendar. Unatoč tom kalendaru, kampanja, minus TV i reklame na radiju, već je odavno počela.

Ono što se može sa sigurnošću reći jeste da će dva bloka, obrazovana za parlamentarne i predsjedničke izbore u junu ove godine, nastaviti zajedničko funkcioniranje.

Nedoumice oko razmimoilaženja Partije pravde i razvoja (AKP) i Partije nacionalističke akcije (MHP) oko pitanja koja su potencijalno mogla razbiti taj savez rastjerane su serijom sastanaka Recepa Tayyipa Erdoğana i Devleta Bahçelija. AKP partija objavila je imena kandidata za gradonačelnike za 74 (od 80) velika grada. Od preostalih 6, pretpostavka je da će u 5 kandidata dati MHP (Adana, Aydın, Manisa, Mersin i Muğla), dok je kandidat za Istanbul još nepoznanica, ali je skoro sigurno da će to biti sadašnji predsjednik Parlamenta, a bivši premijer Binali Yıldırım.

BITKA ZA VELIKE GRADOVE

Kandidat ovog (narodnog) saveza za gradonačelnika Ankare jeste Mehmet Özhaseki, bivši ministar za okolinu i urbano planiranje, sada član Parlamenta iz Kayserija i potpredsjednik AK partije zadužen za lokalne administracije. Özhaseki ima mnogo gradonačelničkog iskustva. Od 1994. do 1998. godine bio je gradonačelnik historijskog jezgra Kayserija, a od 2004. do 2014. godine gradonačelnik Kayserija. Najavio da će voditi čistu kampanju bez polemike, koncentriranu oko projekata.

Kao kandidat za gradonačelnika İzmira, tradicionalne “tvrđave” Republikanske narodne partije (CHP), istaknut je Nihat Zeybekci, bivši ministar ekonomije. Zeybekci također ima gradonačelničkog staža od 2004. do 2011. godine u Denizliju.

Dakle, kada je riječ o savezu AKP i MHP, stvari su mnogo manje misteriozne nego kada je riječ o tzv. Nacionalnom savezu CHP-a i Dobre partije (IP). Nakon dogovora, poslije niza sastanaka lidera CHP-a Kemala Kılıçdaroğlua i liderke IP-a Meral Akşener, jedino što se zna jeste kako su podijelili provincije, ali ne i ko će biti kandidati. Pogotovo ne za tri najveća grada, koja su uvijek u centru pažnje svih, a naročito lokalnih izbora. Istina, neka imena cirkuliraju, naprimjer za gradonačelnika Ankare Mansur Yavaş. Mansur Yavaş političku je karijeru počeo kao član MHP-a i kao takav je 1999. godine izabran za predsjednika ankarske općine Beypazarı. Na lokalnim izborima 20014. godine bio je kandidat CHP-a za gradonačelnika Ankare. Paradoksalno, CHP je naručio istraživanje da li bi Yavaş bolje prošao kao kandidat CHP-a ili Dobre partije. Možda još paradoksalnije, rezultati su različiti, ali u oba slučaja ne dostiže Özhasekija. Ono što ga čini poželjnim kandidatom CHP-IP alijanse jeste to da je spreman da pravi cirkus “pokradeni izbori”, dio folklora izbornih gubitnika.

Već način na koji je ta podjela, pardon trgovina oko provincija, urađena izaziva nezadovoljstva u dijelovima CHP baze. Provincijalna organizacija CHP-a u Balıkesir, koja po dogovoru s vrha treba podržati IP kandidata, već izražava vrlo glasno negodovanje. U (blagim) protestima delegacije koja je išla u CHP centralu mogli su se čuti i povici “Kemal istifa!” (Kemale, daj ostavku!). No, ne treba zadržavati dah. Kılıçdaroğlu je prebrodio mnogo ozbiljnije unutarpartijske pobune, a blok nezadovoljnika (iako raste) pokazao se nesposobnim da mu ozbiljnije uzdrma stolicu.

Sada je i najtvrdokornijim “die-hard” pristalicama (pleonazam namjeran) Muharema İncea, bivšeg zastupnika CHP-a i bivšeg kandidata za predsjednika Republike Turske, jasno da je njegova politička karijera (u doglednom vremenu) završena. Fakat da je njegova “uspješna” kandidatura bila samo manevar Kılıçdaroğlua da se riješi unutarpartijske konkurencije bila je očigledna svakom iole politički pismenom, ali “die-hard” pristalice CHP-a, bez obzira na to bili oni pristalice İncea ili Kılıçdaroğlua, to svakako nisu. Oni glasaju onako kako im vrh partije kaže. Da se razumijemo, to nije nikakav lični utisak, to su riječi samog Kılıçdaroğlua iz 2014. godine nakon što je (s MHP-om) za prve neposredne predsjedničke izbore odabrao kandidata suštinski potpuno neprihvatljivog CHP bazi. Činjenica da je taj kandidat, Ekmeleddin İhsanoğlu, tada, u augustu 2014. godine, osvojio više procenata (38%) od Muharema İncea (30%) to slikovito potvrđuje (višak iznad “standardnih” 25% CHP-a İhsanoğlu je dobio od MHP-a). Međutim, tu činjenicu tek su sada naprasno primijetili “novinari”, pardon, daktilografi CHP-a, do prekjučer najtvrdokorniji promoteri Muharema İncea i ova je činjenica sada glavni argument protiv kandidature narečenog za gradonačelnika (ni manje ni više) Istanbula, za koju je İnce grebao i rukama i nogama, tvrdeći da mu ona “pripada” zbog “uspjeha” na predsjedničkim izborima.

To je priča o unutarpartijskoj “demokratiji” CHP-a, partije čiji će lider u koaliciji s Dobrom partijom “vratiti demokratiju” u Tursku (valja se sjetiti kemalističkog pokliča “za narod uprkos narodu”).

POLITIZACIJA I ŽELJEZNIČKE NESREĆE

Svaki izbori dižu tenzije u svakom društvu. No, razlika od društva do društva jeste u mjeri do koje su politički igrači spremni ići u tom podizanju. CHP je već prilično dugo van okvira svake, a naročito političke pristojnosti. Pokušaj da se mase izvedu na ulice jeste karakteristično CHP postizborno ponašanje. Pokušano je to nakon referenduma 24. aprila 2017, a vjerovatno je najveći “grijeh” Muharema İncea u očima najtvrdokornijih pristalica CHP-a, što je, kako reče jedan novinar, “prekršio predizborna obećanja”. Novinar je, istina, ostao nedorečen, ali od gubitnika izbora u ovom slučaju moglo se samo očekivati ispunjenje obećanja o izvođenju 50 hiljada advokata, čitaj: startovanje haosa na ulicama. Drugim riječima, İnce je “prerano” priznao poraz.

Ovog puta valjda ponesen pariškim događajima i zaslijepljen žutim prslucima, Kılıçdaroğlu je obrnuo taj uobičajeni redoslijed – prvo poraz na izborima, pa pokušaj haosa na ulicama – i poziv na ulične demonstracije koliko odmah. Vrhunac tog (histeričnog) beščašća dostigao je rečenicom: “Radnici koji ne izađu na ulice nisu radnici!” Žuti prsluci očigledno su okupirali maštu autokrata, vidim, Dodik ih priziva, Sisi od Egipta zabranio je prodaju pojedincima (samo je dozvoljena kompanijama uz dozvolu policije), a u Francuskoj su poskupjeli 100%. U turskoj najveća online trgovina bila je prinuđena da demantira vijest dnevnika Takvim da je prodaja žutih prsluka višestruko povećana i da su na popustu od 80% (zapravo, provjerom sajta vidi se da ih i nema u ponudi, osim za pse).

Provokacije se ne završavaju na pozivu na ulične demonstracije. Politizacija svega i svačega inače je karakteristika najveće opozicione partije u Turskoj i njoj bliskih medija. CNN-Türk, koji se pod novim vlasnikom polahko, ali sigurno pretvara u najprizemnije partijsko glasilo, kakvo ipak nije bilo, unatoč spinovima (plasiranim na Zapadu) da je prodaja u korist AKP i Erdoğana, dostiže nove dubine politizirajući čak i meteorološke izvještaje s posebnim naglaskom (i neskrivenim Schadefreude) na zametena sela, koja su uzgred svake zime nakratko zametena. Da bi se razumjela zluradost, treba se sjetiti da je zime 2001/2002. autoput Istanbul – Edirne bio zameten dva-tri dana, ali ko će se toga sjetiti?!

Sam CHP dostigao je svoje dno politizirajući tragičnu željezničku nesreću u Ankari. Svi CHP zastupnici naprasno su postali eksperti za željeznicu i željeznički saobraćaj, te donijeli presudu da je AKP kriva za nesreću. Da, dobro ste pročitali, ne rukovodstvo željeznice, nego kompletna AK partija. Istraga je u toku i sabotaža se nikako ne može isključiti kao mogući uzrok, ali galama iz parlamenta koja pravi cirkus od maratonske sjednice o budžetu pokušava da prejudicira rezultat istrage.

Naredna tri mjeseca bit će naporna. Odluka AKP da njena kampanja neće proizvoditi vizualno i zvučno zagađenje jeste svakako dobrodošla. Nažalost, drugi je blok uspješan u proizvodnji svake vrste zagađenja, pa je pitanje da li će se razlika (u količini zagađenja) uopće primijetiti. A birači ionako znaju razliku.

PROČITAJTE I...

Kada na takve vrste zabluda i predrasuda dodamo činjenicu da je većina nosilaca ovog političkog trenda za vrijeme agresije ili dezertirala i kukavički pobjegla od obaveze da brani državu, ili bila sklonjena na sigurno, ili jednostavno bila suviše mlada da bi je se sjećala u takvoj mjeri da bi mogla formirati bilo kakva lična iskustva i zaključke, onda možemo razumjeti razliku između ozbiljnosti i osjećaja za državu kod starije generacije ljevičara i tragikomičnog odsustva zdravog razuma i bilo kakve političke odgovornosti kod crvenih “mladih gusana” čije vrijeme tek dolazi

Ideja o daljoj izgradnji EU s ciljem da ona postane istinska država ima moćne unutarevropske, direktne, eksplicitne protivnike – desničarske lidere, grupe, organizacije i pokrete, kao i protivnike izvan EU koji, plašeći se hipotetičkog konkurencijskog potencijala “Sjedinjenih Evropskih Država”, implicitno djeluju na kompromitaciji te ideje, a posebno na kompromitaciji prakse koja znači iskorake za ostvarivanje te ideje. U tome treba tražiti logiku ruske podrške evropskim radikalnim desničarima, gdje god oni postoje, ali i logiku Trumpovog američkog antagoniziranja naspram EU i njenih članica

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!